Ivan Milčetić

Milčetić, Ivan

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

50 hianwm episcopum . . . simul cum Gebiione ; . . Ugavit in Dalmatian, ad synodum Saloniemem (Ughellus, kod Fari. I I I , 146). Narodni ovi sabor, pod predsjedničtvom papina poslanika, sabra se na So­linu kod crkve s. Petra, ubi fuit fidelium maxima congregacio, i jedno­glasno izabra slavnoga Dimitrija Zvonimira brvatsko-dalmatinskim kraljem. Nakon čega bi: in salonitana basilica sancti Petri najvećim narodnim slavjem okrunjen. Iz rečenoga mi smo upoznali, da prostor, što je oko Sućurca, sa mnogimi opatijami i veličanstveninii hramovi, zvao se je u služ­benih spisih de Salona ili ad- apud Salonam. Pokle u svemu obsegri solinskoga područja našli smo samo na ovomu prostoru najzname­nitiju baziliku s. Petri principi s apostolorum, za koju su se nadbiskupi, vladari i velmože zauzimali; našli smo ju circa ecclesiam sancti Ste-phani, po čemu se je »solinskom« nazivala. Doznali smo da joj se još i ruševine dobro razaznaju. Iz svegij[ovoga mi možemo daklen sasvim nedvojbeno uztvrditi, da bazilika, u kojoj je naš Dimitar Zvonimir obran i krunjen bio, to j e : ecclesia sancti Petri, principis apostolorum in Selo ad Salonam. Na kraju iztaknjivam čednu želju, da bi »hrvatsko rodoljub-stvo« na ruševinah s. Petra u Selu nastojalo podignuti crkvicu za viečnu uspomenu krunitbenog čina, i na pročeljnom pragu urezati: »Početkom listopada g. 1076 na ovomu je mjestu izborno obran i krunjen hrvatsko-dalmatinskim kraljem Dimitrije Zvonimir«. 0 . Šimun Milinović. Arkeologično-istorične crtice s hrvatskih otoka. Skupio Ivan Mileetić. (Nastavak. V. Viestnik br. 1, str. 18.) 4. Interesantan su pojav na otoku Krku Vlasi, a spominju se XV. vijeka u okolici Omišlja, Dubašnice i Poljica. Po Miklošiču ime je Vlah prešlo od Kelta ka Germanima, od ovih k Slovjenima, a od njih napokon k Grcima. To ime jest =•= »homo romanae originis«. Vlasi se spominju od XII -XIV vijeka na cijelom balkanskom poluotoku. Na hrvatskom tlu javljaju se Vlasi istom u XIV i XV stoljeću. »Vlasi su dakle u ono doba stanovali u zaledju primorja od Cetine do Istre, pa su odanle pro­dirali u primorje, doselili se u pojedine mu predjele, odavle pače 51 preselili se i na otok Krk, imenito u Dubašnieu i Poljieu (reete: Poljica) i omišaljsku okolicu« (Rački, Rad LVII, str. 143). Listinom od g. 1465 odredjnje knez Ivan Frankopan granice, knc|a smiju pasti: »kojih estno mi postavili u kunfini od rečenoga kaštelmušća*,, a god. 1468 zabranjuje im knez Ivan prelaziti preko granica . . » Vlahov, ovi ki sada esu prišli ustanit se, kojim bi detir-menato doiti in kontrad od omišlan. (Kukuljević, Povj. Sp. I. 97, 103). Odavle slijedi, da je te Vlahe naselio na Krku knez Ivan Fran­kapan. U.spomenutim listinama dolazi uz ime Vlah i ime Murlak. Imena tih Vlaha već su pohrvaćena: »sudac vido zenevrić, ivan i gergur budulić i petar« (Kukuljević, ib. str. 103). Dubašljanski i poljički Vlasi, koje je takodjer onuda naselio knez Ivan Frankopan, spominju se g. 1488, kada seje krčki biskup Diinat zavadio »con tutti, li corvati et morlacchi dl Dubasnizza e Po-glifia«, jer nm nijesu hotjeli plaćati desetine. Još se i godine 1504 razlikuju ovdje Hrvati od Vlaha (Corvatus et Murl%cus), kano i prije (Crnčić, Najstarija Po vješt, str. 138 — 139). Vlasi, koji su stanovali med Omišljem i Dobrinjem, najprije izginuse. Gdje sn stanovali u Dubašnici? Pošto je knez Ivan označio Vlasima omišaljskim njihov kotar, biti Će da je to isto učinio i s onima u Dubašnici i Poljicima. Govorio sam već prije o Vlašićima, selu, kojega je nestalo negdje prošlog vijeka, i što se o njima priča. To je selo bilo najsjevernije u obćiui dubašljanskoj, i to u Brgudu, obćinskom pašnjaku i sumi. Ime Vlašići nedvojbeno potiče od dubašljanskih Vlaha, koji je knez Ivan naselio. To je dakle ime ostalo kano uspomena na nekadanje Vlahe. Opažam još, da ima u Dubašnici, i to u Bogovićima, dvije obitili, čije je porodično ime Vlah.1 Valja da su i to. potomci ne­kadašnjih Vlaha. Sto pamti sadanja generacija, u Dubašnici nije nitko govorio vlaški, t. j . rumunjski. U Poljicima i u gradićtt Krku (Veglia) održa se najdulje jezik rumunjski. G. 1875 umro je u selu Bajčićima župe poljičke zadnji čovjek, koji je još govorio tim jezikom, a to bijaše Mate Bajčić, starac od prijeko 80 godina. On je sa svojom ženom razgovarao i vlaški. Po 1 Ako li može samo ime uvijek biti mjerodajno, onda je Vlaha na Krku bilo već početkom XV. vijeka, jer se u latinskoj listini od g. 1402 spominje neki „magister Nicolaus di Placho". Crnčić ib. str. 159. * 52 predaji pokazaše mi kudu, gdje da se je prvi Vlah naselio. U du-bašljanskom sela Malinskoj živi neka ženska (ne sjećam se pravo, da li potiče iz Poljica ili iz Krka), koja znade nešto vlaški. To će biti zadnji ostanak krčkih Vlaha, koji su se sa svijem pohrvatili, kao što se pohrvaćuju i oni u Istri. Krvi njihove nedvojbeno je ostalo kod Dubašljana i Poljičana. Različit tip muškaraca, što se tiče boje i stasa, živo se ovdje iztiče. 5. Time sam gotov s Dnbašnicom. U sadanjem svojem obsegu valja da je naseljena ti XIV i XV vijeku, a nije nevjerojatno, da je baš najviše ljudi tuda naselio zadnji krčki knez Ivan Frankapan. Možda je on sagradio i crkvu sv. Apolinara, jer se godine 1504 veli, da joj je i prije davaua desetina po volji njegovoj (Crnčić, ib. 139). God. 1488 spominje se: Poganka, gornja i dolnja Dubašnica (nazivlje, koje i danas živi), ali sto godina prije ne zna za nju krčki štatut.i»Taj je statut napisan za krčkih knezova Štefana i Anža g. 1388, al o Dubašnici ne veli se ništa, ma da je bilo tome mjesta u kapitulu: »Od Krka i Kaštel«, gdje se veli: »I tako ako bi jel Omišljanin Dobrinjanina, ali Dobrinjanin Omišljanina, ali Vrbničanina, ali Bašćanina, imej činiti kako je zgora pisano i uka­zano i napravljeno« (Kukuljević, Arkiv I I , 2 , 286). U dodatku statuta krčkoga iz konca XV vijeka veli se: »otac ili mati nemogu pustit drugomu sinu ili kćeri veće od soldinih 30, nego svima ravuo« (Ib. str. 291). Kako mi se čini, tako i biva po cijelom Krku; ali Dubašljanin drži i danas za nepravdu proti starini, ako li starijemu sinu nebi ostavio više imetka nego ostaloj djeci. Sela i crkvica moglo je tuda uvijek biti, ali veća župa nastala je istom u XV vijeku.' Zanimivo je, da ime krčkih Poljica sjeća na glaso­vita Poljica kod Spljeta. II. D o b r i n j . K i v n a . So l ine . R i m s k e s t a r i n e . 1. Dobrinjski kraj vrlo je znamenit sa svojih hrvatskih sta­rina. Gradić Dobrinj, koji stoji na brijegu u nutarnjosti otoka, jest 1 Početkom XVI. vijeka imala je već Dubašnica svoga javnog biljež­nika. Tako dolazi u glagolskoj listini (zagledah u prijepis, što ga ima vrli naš povjestničar g. Bade Lopašić u Zagrebu) od g. 1512: „piša pop petar sin branka kovača z đubašnice, nodar pupliki". Takvih bilježnika „od oblasti benetaške" bilo je joS početkom ovoga vijeka u DubaSnici (dva Sormilića bijahu zadnji). 53 jedno od najstarijih mjesta na Krku, a utemeljiše ga — držeći se imena — Hrvati. Listina glagolska, kojom čini neki Dragoslav zadužbinu crkvi sv. Vida, napisana je g. 1100 (Kukuljević, Povj. Spomenici I. 315), te po tom ide u red najstarijih pisanih spomenika na našem jeziku. Nadjeno je tu množtvo drevnih listina, napisa i rukopisa. Ja sam proveo u kolovozu nekoliko preugodnih dana u tom kraju, o kom evo nekoliko crtica. 2. Neko poslije podne podje moj prijatelj g. Vicko Semite-kolo, dobrinjski kapelan, u Kivnu, da blagoslovi ladju prije nego li bode bačena u more. Ja mu se pridružim, pak za dobra pol sata jašenja bijasmo n Kivni. Kivna, Kibna, Kivno, Klimno (svi se ti oblici čuju) jest selo uz more na solinskom zaljevu, komu stoje s protivne strane na hrvatskoj obali sela: Grižani, sv. Jelena i sv. Jakov. U tom selu ima kuća, koja je sagradjena na svodu, izpod kojega ide kolni put k moru. To je kuća Ivana Malateštinića i Ivana Tabaka Panžića. Izpod toga svoda dvoja su vrata, koja vode lijevo i desno u pivnicu. Jedna od tih vrata imadu oblik luka, gdje se čita napis: »(bsbSP (1514) azaiiDT mđt.ff.iraauiDi'.spsuT Klesar je očevidno izostavio jedno a, te je uklesao Mlateštinić mjesto Malateštinić. Vele, da je to bila kuća nekog dobrinjskog župnika. U II knjizi matica krštenih u arkivu dobrinjskog župnika naidjoh pod g. 1693 doista na plovana Mikulu Malateštinića, ali to ne može biti onaj, o kome govori gornji napis. Toga imena bilo je i u Senju, jer se g. 1490 pominje u nekoj krčkoj listini: »Jacobus Malate-stinich . . . civis Segniae« (Crnčić, Najstarija Povjest, s. 136). U Kivni ima crkvica sv. Klimenta, ili po dobrinjsku Klimanta, koja će biti vrlo stara, ko što je većina kapela ovog kraja. Sv. Kli­ment spominje se g. 1381, ali će biti mnogo stariji. 3. Oko zaljeva solinskoga ima više crkvica: sv. Petar, sv. Filip, Svi Sveti i sv. Ivan. Sveti Petar je razvaljen, a priča se, da je tu bio negda benediktinski samostan, kakovih je bilo već a XI vieku više na Krku. Ovaj kraj valja da je već bio naseljen od Rimljana. Tu je doista nadjeno rimskih starina. Kao što je postalo kod Spljeta od rimskih Salina hrvatsko Slano, mogli su tako postati i krčke Soline. 54 Zaljev i Selo Soline dobiše bez dvojbe ime od solana, koje su tu negda bile. Dolnji kraj zaljeva zove se »na Meliuah«. Tn je more tako plitko, da čini pravu kaljužu, n kojoj raste brula, od koje pletu Dobrinjci sita, rešeta i stolice. Pošto ima tu i žive vode, moglase je ovdje doista praviti morska sol. Ove se solane u istinu spominju u prošlosti. U listini, kojom kralj Sigismundo potvrdi god. 1412 Nikoli knezu krčkomu sva prava, što ih je njegova porodica od prije uživala, spominju se medju ostalim i salinae (Kukuljević, Arkiv I, 62), a to će biti nedvojbeno dobrinjske. Može imati pravo Kubić, da su ove solane uništene u vrijeme mletačko. On veli: »il timore del contrabbando fece che si soppri-messero le saline di Dobrigno« (Notizie Naturali e Storicbe sull' Isola di Veglia. Trieste 1875, II , 130). Poznata je politika Mlet-čana, koji su zatirali u Dalmaciji svaki obrt, hoteći stvoriti u Mletcima središte trgovačko-političkog monopola. Oni su napravili od Dalmacije pravu sirotu u materijalnom, a koliko su mogli, i u duševnom pogledu. (?? Ured.) To je bio prisiljen priznati i pokojni Kubić, inače okorjeli Talijanaš i neprijatelj Hrvata, veleći: »Venezia tanto sollecita e amorosa per i propri snoi figli, trattava questi luoghi da matrigna, e le popolazioni cio non pertanto l' amavano, e la sostennero fino agli ultimi tempi con tutto il loro sangue (narav Hrvata!) . . . tale si era la massima di un governo, che nelle tenebre fondava la propria sicurezza« (1. c. 147). 4. Kopajući uz solinski zaljev »na mulu« seljak Mate Brnić, izkopa veliku opeku, koju upotrebi kod zidanja svoje kućne peći. Doznavši za to dobrinjski kapelan g. Antnn Kirinčić, zanosni Ku-relčev učenik i vrlo naobražen pop, dade onom seljaku 1 for. i .ne­koliko opeka, na što mu on ustupi izkopanu opeku. Nego ouom prigodom, kada se je vadila opeka iz peći, razpukne se na više komada. Ja sam se s Kirinčićem dugo mučio, dok smo opet od tih odlomaka složili prvotnu opeku. Fali samo nekoliko sitnih komadića. Opeka je duga 0.58, a široka 0.44 m. Povrh jedne od manjih stra­nica izdubena su tri žlijeba u obliku luka. Nad tima lukovima opet su izdubene stranice dviju paralelograma nejednake veličine. Na plohi manjeg paralelograma može se čitati: DESAT, a na plohi većeg: SEX MTLL (?) MX. Tu imamo dakle pred sobom rimsku opeku, koja je možda ovdje i napravljena. Ovdje je u novije vrijeme podignuta ciglana, jer je zemlja zgodna za taki posao. Eto kako 55 se stičUjkulture različitih naroda i vjekova na istom tlu! Opisana opeka doći će u hrv. muzej kano poklon g. Kirinčića, koji je po meni nešto već poklonio arkeol. i geologičko-mineral. odjelu. U selu Gostineu, koje spada pod župu dobrinjsku, u dvorištu sestre istoga g. Kirinčića, izkopan bje nedavno rimski grob. Nešto kosti, što sara ih vidio kod g. Kirinčića, poticati će od mlada čovjeka. Nadjena je tu ijedna bočica, ali bje s neopreznosti razbita.1 Kod vriedaog učitelja i popa dobri njskog g. Nikole Butkovića zatekoh krasnu sbirku starina, ruda i okamina, a sve nadjeno u kraju dobri njsko-vrbničkom. Ima tu rimskih novaca, jedan zlatni prsten, više sjekirica i čekića, koji bi mogli biti i iz predhistorične dobe. Nešto sam ja već donio u Zagreb, a rodoljubivi g. Butković obećao je, da će sve pokloniti hrvatskom muzeju. 5. Župna crkva sv. Stjepana u Dobrinju valjda potiče iz XI vijeka. Sadašnji njezin oblik jest graditeljska nakaza, jer je crkva bila više puta popravljana, širena i pregradjivana. Najstariji je prednji dio, gdje se nalazi glavni oltar. Prozori su u crkvi raznog oblika i razne veličine. Prvotni zvonik oborio je grom. a novi, malko dalje od crkve, sagradjen je g. 1725, kako govori glagolski napis. Za cijelo da neće biti za vještaka bez interesa dobrinjska crkva, osobito stariji dio; ali antipendium, koji prigodom velikih svečanosti postavljaju na veliki oltar, biti će vrlo rijedka starina. Gotovo se ništa ne razumijem u te posle, a ma čini mi se ipak, da može i laik nazvati taj antipendium krasnom radnjom. Anti-pendij vezen je suhim zlatom i najfinijom svilom, te ima tri veće i više pomanjih slika sloga grčkoga, i više latinskih napisa. Kako je stara ta radnja, nije poznato; ali je znatno izlizana, što pokazuje na davno porijeklo. Taj bi objekt zavrijedio, da dodje u muzej. Sličnih rijedkosti ima i po drugim crkvama. Tako se čuvaju u sa­kristiji župne crkve u Vrbniku dva kaleža, o kojima postoji tradi­cija, da su postali u vrijeme, kada se je pričešćivalo u dva oblika. (Nastavak slieđi.) 1 U Kukuljevićevom Arkivu VII. 325 veli se: „U Druženjinu (to* (Se biti u dobrinjskom kraju), imovini selačkoj na otoku Krku, nahodili su ljudi jošte njekoji živući žare i u istih prsten i kačku od zlata". 

Arkeologično-istorične crtice s hrvatskih otoka (II)

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia