Sandra Muzgonja

Muzgonja, Sandra

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

RECENZIJE I PRIKAZIznanstvenog pristupa tim snagama«, (str. 28)Knjiga Orjentalna despocija jed­nako je aktuelna kao i prije trideset godina. Fenomen političkog ropstva ostaje u obliku totalnog političkog i ekonomskog ropstva glavni problem planete. I danas se na tom području primjenjuju masovna represivna sred­stva: masakr ina Beijingu (Peking, NR Kina), dokaz da komunistička geron- tokracija Deng Xiaopinga ne odustaje od totalitarizma, nemiri u sovjetskim republikama Azerbajdžanu i Moldavi- ji... sve to daje ovoj knjizi aktualitet studioznog sagledavanja Azijske prob­lematike i kompleksnosti totalitariz­ma. I za kraj što drugo nego preporu­čiti kao dopunu Wittfogela, Pu Yia i njegovog »Posljednjeg kineskog ca­ra«,1 jer Beijing je tradicija njegovih predaka.Tvrtko UjevićRoger BastideSOCIOLOGIJA I PSIHOANALIZA»Narijed«, Zagreb, 1987. g., str. 335 + 14Davne 1931. g. Roger Bastide je zapisao: »Nemajući namjeru poricati ulogu individualnih utjecaja i fiziološ­kih dispozicija, mislimo da je utjecaj intelektualne i društvene sredine pre­sudan«. (Bastide, R. 1981. g. Umjetno­st i društvo, Zagreb: Šk. knjiga) Upra­vo na toj čanjenici zasniva se i njego­1 PU Yi: Posljednji kineski car: od nebeskog sina do novog čovjeka. Opatija, Otokar Keršovani, 1988. god.vo djelo »Sociologija i psihoanaliza« u kojem autor temeljito proučava od­nose između dvije kompleksne znan­stvene discipline, pokušavajući ukaza­ti na važnost njihovog međusobnog prožimanja, donekle usvajajući teoriju komplementarnosti. Velika zasluga za formuliranje odnosa komplementar­nosti između psihoanalize i društvenih znanosti pripada G. Devereuxa. Što podrazumjeva načelo komplementar­nosti? Psihologija ii sociologija se mo­gu upotpunjavati, alii ini u kojem slu­čaju svesti jedna na drugu.1Knjiga je tematski podjeljena u dva dijela sa nizom pripadajućih pog­lavlja, a kako saznajemo iz uvoda re­zultat je niza predavanja održanih na Sveučilištu u Sao Paulu. Unutar obim­nog prvog dijela (»Povijesno mjesto problema odnosa između psihoanali­ze ii sociologije«) Bastide, dakako po­najprije sagledava ortodoksni frojdi- zam i dirkemovsko nasljeđe, njihove temeljne suprotnosti (prvenstveno li­bida inasuprot dominaciji institucije), izvodeći zaključak koji je potvrđen samim povijesnim razvojem konfro­tiranih teorija, o »pomirujućem preo­bražaju frojdovske psihoanalize i dir- kemovske sociologije. Suočavajući nas s kritičkom analizom Freudove teorije (evolucionističke postavke društvenih pojava, tri elementarna stanja Nad — ja — Ja — Ono), kao i njegovim kas­nijim približavanjem socioligiji,2 autor ne propušta prikazati način na koji su Freudovi učenici (Janes, Roheim, Gins­berg) primjenili ideje na neke tradiicio_ nalne sociologijske probleme označivši time nastanak »psihoanalitičke socio­logije«.Unutar heterogenosti objašnjenja Freudovih sljedbenika implicitne su1 KORIŠTENI PODACI: RUDI SUPEK: Psi­hoanaliza i sociologija; komplementarnost ili pro­turječnost, Naprijed, Zagreb, 1987.2 Freud: Masovna psihologija i analiza JA, 1922, Nelagodnost u kulturi, 1930.497RECENZIJE I PRIKAZItri činjenice: pristup »pataloškom me­todom« (neuropatske smetnje preds­tavljaju ključ za razum je van je društ­venih činjenica i procesa), tumačenje institucija Edipovim kompleskom, te pokušaj pomirenja jedinstva libida s različnošću kultura; prema Bastideu, bez obzira na očit napredak u odnosu na Freuda i ovaj je pokušaj u cjelini ortodoksno Freudovski. Krečući se da­lje kroz povijest odnosa psihoanalize i sociologije u djelu se tumači reakci­ja sociologa i antropologa na »sociološ­ku psihoanalizu«. Ukazujući na greške frojdovske teorije ispravljene kriti­kom sociologa, izazov međusobnih su­čeljavanja znanstvenika sa očiglednim kompromisima navode ga na (ne) op­ravdani optimizam.U odnosima marxizma i psihoana­lize, čitaocu se postupno, polazeći od fundamentalnih kategorija, ukazuje na izvjesne dodirne točke ali i na nedos­tatke pojediinih pokušaja združivanja (Fromm) . Prema Bastideu, markso- -frojdovska misao zasniva se više na analogijama (pojam racionalizacije zajednički je i psihoanalitičarima i marxizmu otkrivajući njihove vezivne točke), nego na srodnostima (identični pojmovi sa različitim tumačenjima; za jedne psihičkog, za druge ekonomskog rada). Uključujući i to da njihove re­lacije nužno valja sagledati unutar konteksta sociologije. Iscrpno razma­trajući odnose između pojedinačnog i društvenog propitkujući raznoradne sinkretičke teorije autor putuje kroz razne teorijske labirinte koji se po­nekad ne čine najjasnijim.Nakon interpsihologije i psihopa­tologije Bastide prelazi na područje globalnih društava uz konstataciju da psihoanalize (posebice sjevernoamerič- kog smjera) nastoji otkriti imanent- nost društvenog u individualnom (pre­lazak intersubjektivnosti), kao što se novija antropologija i suvremena so­ciologija trude oko imanentnosti poje­dinačnog u kolektivnom. Ne bi li de- taljintije objasnio odnos sociologije pre­ma psihoanalizi autor ponajprije ko­risti rezultate kulturne antropologije (Benedict, Mead, Malinowski, Levi- -Strauss i Lančana. Jasno nam se pokazuje odlučna uloga psihoanalize u nastanku strukturalne metode u hu­manističkim disciplinama.Drugi dio, naslovljen »Teorijska pozicija problema odnosa između psi­hoanalize i sociologije«, iskazuje mo­gućnosti primjene psihoanalize u so­ciologiji. Iscrpinim pregledom niza su­vremenih istraživanja autor, naime, nastoji potvrditi tezu prema kojoj psi­hoanaliza pridonosi primjenjenoj so­ciologiji: posebno na području »socio- analize«, sociometrije i grupne dina­mike. Ograđujući se istovremeno (»Ja sam sociolog a ne analitičar«), Basti­de smatra dostatnim uzeti svoje pri­hvaćanje ii diskusiju teorijske bilance urađenu kao doprinos razvoju odnosa dviju znanosti. Citirajući dio o proble­mu epistemološkog reda, gdje analiza završava konstatacijom o nemogućno­sti sjedinjenja dvije uzročnosti (psi­hičke i društvene) nameće se misao da i pored autorovog empirijskog opti­mizma pred nama je tek jedan u nizu istovjetnih zaključaka.Da je sociologija snova »legitimna disciplina« autor dokazuje podacima i primjerima iz psihoanalitičke prak­se; san, naime, simbolizira određenu društvenu stvarnost koja od simbola prelazi na mitove ukazujući na grešku psihoanalitičara koji su prema Basti­deu, mitu pridružili subjektivni smi­sao — zaboravljajući društvenu funk­ciju mita. Isprepletenost društvenog i libidinoznog ukazuje na jedan od di­jalektičkih procesa koji neprestano struje između dva područja. Umjesto osporenog jedinstva društvenih zna-498RECENZIJE I PRIKA/.lnosti i psihoanalize autor upućuje na postojanje »razmjene«.Uinutar posljednjeg izlaganja (»Me­todološke konzekvenoije«) upozorava na činjenicu koja je već opća, da so­ciolog predstavlja sastavni dio svijeta kojeg proučava čime društvena situa­cija neminovno utječe na njegovo pro­suđivanje. S tim u vezi kaže se: »Fi­zičari neće nikada pobrkati racionali­zam s racionalizacijom. Isto ne vrijedi u sociologiji, u kojoj je doktrina sva prožeta psihologizmom.« Koristeći se »terapeutsfeim« karakterom Mannheii- movske sociologije znanja Bas tide sociolozima preporučuje spoznavanje istraživačkih (kao i životnih) motiva kao jedinog sredstva za »pripitomlja­vanje« subjektivnosti.Bastide upućuje na zanimljiv pa­radoks: iako Freud dokazuje svoju privrženost umu, niti on, a niti nje­govi učenici ne pridaju umovanju do­minantnu ulogu u socijalnom pona­šanju. Odmah zatim, ostajući doslje­dan svom pozivu na komplementar­nost, autor naglašava da unutar pod­ručja »čiste« individualne svijesti psi­hoanaliza zadržava ključno mjesto.Navest ćemo samo nekoliko za­ključaka, poput:a) postojanja formiranja društve­nog od strane libidinoznog i vice ver­sa (izmjenjivanje analitičkih razina),b) djelovanje libida na svim kato­vima društvelne stvarnosti, tec) određenost psihoanalitičke pra­kse poznavanjem društvenih sredina.Ovom argumentiranom, iscrpnom a- nalizom otvoreni su novi pravci soci­ologijskom promišljanju interdiscipli­narnosti, primarno kao povezanost s psihologijom i psihoanalizom. Među­tim, Stoetzelovom maksimom (na Ba- chelardovom tragu) »dostupno je kat­kada sporedno« koju rabi i Bastide upozoravamo da usljed preobilja em­pirijskih informacija o određenomproblemu ponekad izmiče značenje i svrha socijalne akcije.Sistematičnost ii usmjerenost na precizno određen problem, poruka je budućim istraživačima na području razvijanja odnosa sociologije i psiho­analize; uvažavajući svu kompleksnost tih relacija. Na kraju, ostaje ipak pi­tanje da li suvremeni imperativ znan­stvene interdisciplinarlnosti u potpu­nosti opravdava pristup koji ne zaobi­lazi posljedice neizbježnih kompromi­sa?Sandra Muzgonja499

Roger Bastide, Sociologija i psihoanaliza

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia