Vjekoslav Afrić

Afrić, Vjekoslav

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

RECENZIJE I PRIKAZIdira prelazi okvire sociološke znano­sti do koje je Durkheimu bilo stalo da bude jako egzaktna. Zatim autor kritički ocjenjuje Durkheimovu (tezu0 religiji koja predhodi filozofiji i znanosti i kritički je ocjenjuje. Zatim Skledar smatra da je Durkheimova teza o odnosu znanosti i religije ne­dovoljno razrađena, neizdiferencira- na. Durkheimu je bilo jasno, smatra Skledar da znanost ne može ugroziti religiju u njenoj društveno-moralnoj1 socijalino-psihičkoj kompenzatorskoji integrativnoj funkciji. Skledar zatim razmatra pitanje Durkheimova stava0 odnosu društva i religije i zamjera mu indentificiranje religijskog i dru­štvenog smatrajući to tautologijskim stavom.Kako smo već napomenuli na po­četku, cilj ovog zbornika nije bio sve­obuhvatna analiza jednog gigantskog misaonog sistema, nego prije svega presjek kroz misaonu baštinu Emila Durkheima. Prilozi iz raznih područ­ja znanosti samo potvrđuju tezu o sveobuhvatnosti jedinog paradigmatič- kog mišljenja koje nadrasta samo područje svoje znanosti i svoga vre­mena. Treba još napomenuti da je ovaj zbornik rezultat međunarodne saradnje: Odsjeka sa sociologiju Fi­lozofskog fakulteta u Zagrebu i Soci­ološkog društva Hrvatske u suradnji s Francuskim institutom u Zagrebu1 odgovarajućih znanstvenih instituci­ja u Francuskoj.Marko HrgaPaul FeyerabendPROTIV METODESkica jedne anarhističke teorije spo­znaje. S engleskog preveo Mario Šu­ško, redakcija prevoda i pogovor Ab- dulah Šarčević, — »Veselin Masleša«, Sarajevo, 1987, 362 str. — Biblioteka Logos.Politički sistemi i ideologije, koje su u ranim godinama našeg stoljeća izgledali kao da mnogo obećavaju, doslovce su sve pokazale određen stupanj bankrotstva. Komunizam, so­cijalizam, kapitalizam i zapadna de­mokracija, svi su na ovaj ili onaj na­čin razočarali svoje pristalice i pro­pustili ida ostvare snove koje su gajili. Svi ovi politički sistemi i ideologije, bez izuzetka, svoju su egzistenciju gradili u sprezi sa suvremenom — novovjekovnom znanosti, tom »jedi­nom — pravom istinom« suvremeno­sti, čija »neprikosnovenost daje joj pravo na autodafe svake alternative.Feyerabendova kritika znanosti, koja svoje ishodište ima u čežnji za slobodom, u snatrenju mogućnosti uspostave punoljetnog čovjeka koji može da živi bez autoriteta i ovog ili onog vrhovnog božanstva, obara se prije svega na apsolutizam znan­stvene epistemologije, u težnji da ga razori i time stvori prostor za jednu relativističku teoriju spoznaje koja bi /mogla da korespondira s teorijom slobodnog društva. Tako se kao »je­dina šansa za prevladavanje« očitog barbarstva našeg znanstveno tehni­čkog doba, uspostavlja jedna »anar­histička epistemologija« koja teorij­ski monizam, dakle, dogmatizam i šo- vinizam moderne znanosti, hoće za­mijeniti teorijskim pluralizmom i363RECENZIJE I PRIKAZIpraktičkim relativizmom koji uspo­stavlja jedan cijeli alternativni svijet, u kojem znanost nije više od jednog mita među drugim mitovima, jedan svijet mašte među inim svijetovima mašte, koji svaki za sebe otkrivaju značajke svijeta u kome živimo. »Anarhistička epistemologija« ne vodi nas nizu »samodosl jednih teorija koje konvergiraju jednom idealnom gledi­štu i nije nikakvo postupno približa­vanje istini«. »Anarhistička epistemo­logija«, kako je razumijeva Feyera- bend, vodi: sve većem oceanu uzaja­mno inkopatibilnih, međusobno čak nesumjerljivih alternativa, svake po­jedinačne teorije, svake bajke, svakog pojedinačnog mita, koji je dio skupa, prisiljavajući druge na veću artikula­ciju, a svi zajedno pridonoseći pu­tem ovog procesa natjecanja razvoju naše svijesti.Feyerabendova knjijga »Against Method«, čije pojavljivanje na našem jeziku svakako je značajan kulturni čin, upravo je ona neophodna radi­kalna dadaistička demistifikacija su­vremene znanosti, znanstvene meto­de i znanstvene prakse, koja razobli- čava znanost ne samo kao mnogo bližu mitu nego što je to filozofija znanosti pripravna priznati, već prije svega kao ideologijsku, totalitarnu i kao onu koja je u sprezi s političkim sistemom usmjerena protiv humani- teta i slobode. Feyerabend razobliča- va znanost svodeći je na njenu »pra­vu mjeru«, to jest, na jednu od mno­gobrojnih formi mišljenja koju je čovjek razvio i koja nije nužno naj­bolja forma mišljenja. Zapadni ra­cionalizam izražen kroz suvremenu zapadnu i prije svega »evropocentri- čno konstituiranu« znanost, napadan je, bučan i drzak, ali inherentno su­perioran samo za one koji su se već odlučili u korist određene ideologije ili koji su je prihvatili a da nikad nisuispitali njezine prednosti i njezina ograničenja.Feyerabendova kritika započinje demistifikacijom takozvanog principa relativne autonomije činjenica. Ovim principom ne tvrdi se da su otkrićei opis činjenice neovisni o svim teo­retiziranjima, već se tvrdi da su či­njenice koje pripadaju empirijskom sadržaju, neke teorije, dostupne bez obzira uzima li netko ili ne uzima u obzir alternative ovoj teoriji. Među­tim, nije samo opis svake pojedina­čne činjenice ovisan o nekoj teoriji, nego ima i činjenica koje se ne mogu iznijeti na vidjelo osim uz pomoć alternativa teoriji koju treba provje­riti. Ovo navadi na zaključak, da me­todološko jedinstvo, na koje »mora­mo upućivati« kad raspravljamo o pi­tanjima provjere i empirijskog sa­držaja, konstituira cijeli skup djelo­mice preklapajućih, činjenicama pri­mjerenih, ali' uzajamno neponovljivih teorija. Ako je tako, ovo jasno uka­zuje na funkciju alternativa u otkri­ću ključnih činjenica, odnosno na is­todobnost egzistiranja teorijskih al­ternativa kao uvjet proliferacije zna­nja. Nasuprot tome uvjet konzisten­cije koji zahtijeva da se nove teorije slažu s prihvaćenim teorijama, ne- uman je, jer brani stariju a ne bolju teoriju sprečavajući proliferaciju. Hi­poteze koje proturječe dobro potvr­đenim teorijama pružaju nam dokaz do kojeg se ne može doći ni na jedan drugi način. Zato je pluralizam ne­spojivih teorija plodotvoran za zna­nost, dok uniformnost umanjuje nje­zinu kritičku moć, ukidajući znano­sti njen heuristički potencijal.Zahtjev da se priznaju samo one teorije koje su spojive s dostupnimi prihvaćenim činjenicama, a koji pro­izlazi iz uvjeta konzistencije, s obzi­rom da niti jedna teorija nije apso­lutno konzistentna sa svim činjeni-364RECENZIJE I PRIKAZIcama u svojoj domeni, ostavlja nas naposli jetku bez ijedne teorije. Stoga ne samo da se Feyerabend ne zalaže za indukciju, već se upravo nasuprot tome zalaže za »protuindukciju«. Ovo znači da ideologija, propaganda i psi­hološki trikovi igraju mnogo veću ulogu u znanosti, nego što je ona ko­ja im se uobičajeno pripisuje. Feyer­abend ovo briljantno ilustrira Gali- lejevom odbranom kopernikanizma, koja ad hoc aproksimacijama »izmi­šlja iskustvo« koje potvrđuje Koper- nikovu teoriju. Naime, Galilej mije­nja opažaj e za koje se čini da ugro­žavaju Kopernika, pa čak i hvali Ko- pernika što se na takove činjenice ne obazire. Ukratko, po Feyerabendu, kopernikanizam i ine bitne kompo­nente moderne znanosti održale su se samo zato, što je um više puta bio nadglasan.Ova situacija sugerira ukidanje distinkcije između sklopa otkrića i sklopa dokazivanja i zanemarivanja tome srodne distinkcije između op- servacijiskih i teorijskih pojmova. Međutim, kako Feyerabend upozora­va, ni jedna distinkcija ne igra nika- kovu ulogu u znanstvenoj praksi, jer bi pokušaji njezina stvarnog provo­đenja zasigurno imali kobne poslje­dice za znanost.Iskustvo, naime, nastaje zajedno s teorijskim pretpostavkama, a ne prije 'njih, i iskustvo bez teorije je isto tako neshvatljivo i neodrživo kao što je i teorija bez iskustva. Distink­cija teorije i opservacije nije dakle stvarnost znanstvene prakse, nego dogma teoretičara spoznaje u znano­sti nastala iz želje za uspostavom re­da u spoznavanju. Ali bez »kaosa« nema ni spoznaje. Bez čestog odbaci­vanja uma nema ni napretka. Zato Feyerabend zaključuje da »ideje koje danas tvore sam temelj znanosti po­stoje samo zato što su postojale ta­kove stvari kao što su predrasuda, taština, strast, i zato što su se te stvari suprotstavljale umu, i zato što im je bilo omogućeno da čine po svojoj volji«. U prilog tome on citira Lakatosa koji kaže: »Ako pogledamo povijest znanosti, ako pokušamo vi­djeti kako je došlo do nekih najglaso­vitijih opovrgavanja, moramo doći do zaključka da su neki od njih jedno­stavno iracionalni ili da počivaju na principima racionalnosti drugačijim od onih o kojima smo upravo raspra­vljali«.Ovako izvedena kritika znanosti temelj je za poimanje »epistemološ­kog anarhizma« koji se razlikuje od političkog ili religijskog anarhizma kao što se razlikuje i od skepticizma. Obilježje političkog anarhizma je nje­govo protivljenje redu stvari: državi, njezinim institucijama, ideologijama koje podupiru i glorificiraju te insti­tucije. Religijski ili eshotološki anar­hizam poriče kako društvene zakone, tako i moralne, fizičke i opažajne te zamišlja modus postojanja koji nije više vezan za tijelo, njegova reagira­nja i potrebe. Skepticizam uzima da je svako gledište jednako dobro ili jednako loše ili se pak uzdržava od svakog suda.Nasuprot svemu tome epistemo­loški anarhist, poput dadaiste, ne sa­mo da nema nikakovih programa, on je protiv svih programa. Njegovi ci­ljevi, kaže Feyerabend, ostaju posto­jani, ili se mijenjaju kao rezultat ar­gumenata ili dosade, ili iskustva ob­raćenja, ili želje da se dojmi ljubav­nica itd. Njegova omiljena zabava je da zbuni racionaliste tako što će iz­misliti snažne razloge za neumne dok­trine. On se uvelike zanima za pos­tupke, fenomene i iskustva, o kakvi­ma izvještava Carlos Castaneda koji pokazuju da se opažanja mogu ure­diti na vrlo neobične načine i da iz­365RECENZIJE I PRIKAZIbor određenog uređenja kao onaj koji »korespondira zbilji«, premda nije arbitraran već gotovo uvijek ovisi o tradiciji, zacijelo nije ništa »racio­nalniji ili objekitvni'ji« od izbora dru­gog uređenja. Jedini problem u pro­suđivanju racionalnosti jest taj da se iz jednog određenog uređenja koje »korespondira zbilji« ne može ništa reći o racionalnosti drugog takovog uređenja, jer su ova dva međusobno nesumjerljiva.Upravo nesumjerljivost jest ra­zlog što se ne može prihvatiti znan­stveno svojatanje prava na istinu i racionalnost, izraženo u odnosu ni- podaštavanja koje moderna znanost ima prema svim drugim oblicima mi­šljenja, te otuda zahtjev za detroni- zacijom znanosti. A kako je pozicija znanosti na tronu nešto što je poslje­dica uske veze države i znanosti, to otuda nužno i zahtjev za sekulariza­cijom znanosti.Feyerabend, dakle, sugerira da je neophodno da preispitamo naš stav prema mitu, religiji, magiji, čarob­njaštvu i prema svim onim idejama koje bi »racionalisti« voljeli vidjeti zauvjek uklonjene s lica Zemlje, a da ih gotovo nisu ni pogledali — što je tipična tabu reakcija.Feyerabend je u većini onoga što tvrdi nesumljivo u pravu, ali ipak treba reći', da kritizirajući znanost on prije svega kritizira scijentizam, ne dopuštajući mogućnost da je to samo jedna, premda trenutačno pre­vladavajuća, od mnogih formi zna­nosti koje premda su danas margi­nalizirane, to sutra ne moraju biti. Stoga je razumljivo da on ne uviđa da i znanost nosi unutrašnji emanci- pacijski potencijal, te da nije samo »lažna, himerična, opasna i agresiv­na«. Osim toga on ne uviđa da zna­nost nije samo dib jedne tradicije, jer ona nije samo ono što .je po po­rijeklu, ona se naime razvija upravo tako da sebe samu neprestano nad­visuje te, u tom smislu tradiciju za­padnog racionalizma čini samo jed­nim od svojih mnogobrojnih pola­zišta.Pa ipak, bez obzira na sve nedo­statke koje ova Feyerabendova stu­dija, po našem mišljenju ima, ili ih po nečijem mišljenju još može imati, ovu je knjigu nužno čitati jer je »ot­kačena« i jer svima onima koji su, bili toga svi jesni ili ne, »zakačeni« u zapadnom racionalizmu može pomoći da se »otkače« i time osposobe za spoznavanje novog.Vjekoslav Afrić366

Paul Feyerabend, Protiv metode

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia