Zlatko Kudelić

Croatian

Kudelić, Zlatko

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

PRIKAZI God. 29., br. 3., 591.-642. (1997.) PETAR POŽAR, Hrvatska pravoslavna crkva u prošlosti i budućnosti, Naklada Pavičić, Zagreb, 1996., 424 str Knjiga hrvatskog publicista Petra Požara Hrvatska pravoslavna crkva u prošlosti i budućnosti, objavljena u Zagrebu 1996. godine, djelo je koje će privući pozornost javnosti zbog činjenice da je posvećena manje poznatoj problematici hrvatske povijesti - utemeljenju i trogodišnjem djelovanju Hrvatske pravoslavne crkve. Budući da se o navedenoj temi u vrijeme postojanja jugoslavenske države pisalo dosta jednostrano, a podaci hrvatske emigracije o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi nisu bili dostupni široj jav­nosti, pojai'a Požarevog djela ublažit će nedostatak stručnih studija o kratkotrajnom djelovanju Hrvatske pravoslavne crkve. Sam je autor napomenuo da njegovo djelo nije ni sustavno iznesena povijest Hrvatske pravoslavne crkve, niti znanstveni rad o toj temi, nego ga je nazvao dokumentarnom publicistikom u kojoj su iskorišteni dostupni izvori i dosad objavljena literatura kako bi šira javnost dobila uvid u tu manje poznatu pro­blematiku lirvatske povijesti. Probl(5matici utemeljenja i djelovanja Hrvatske pravoslavne crkve u vremenu od 1942. do 1S45. godine Požar je prišao polazeći od činjenice da na području Hrvatske sve do vremena Nezavisne Države Hrvatske nije postojala organizirana Hrvatska pra­voslavna crkva, nego da su pravoslavni kršćani koji su se od XVI. do XVIII. stoljeća naseljavali u Hrvatsku pripadali crkvenoj jurisdikciji Srpske pravoslavne crkve koja nije imala sjedište u Hrvatskoj. U skladu s tom činjenicom autor je u predgovoru knjige postavio pitanje zašto nije postojala organizirana Hrvatska pravoslavna crkva već u ranijim stoljećima, koja bi jurisdikcijski obuhvaćala sve pravoslavne kršćane nastanjene u Hrvatskoj i koja bi, sukladno primjerima drugih država u kojima postoje pravoslavne crkve te se nazivaju imenima dotičnih država, imala ime Hrvatska pravoslavna crkva? Odgovor je Požar našao u velikosrpskoj politici Srpske pravoslavne crkve, koja je pravoslavne kršćane, državljane drugih država, smatrala Srbima i nastojala stvoriti snažnu srpsku državu koja bi obuhvaćala sva područja drugih država gdje su živjeli pravoslavni kršćani koje je Srpska pravoslavna crkva držala Srbima, te u protuhrvatskoj politici bečkog dvora i Pešte, koji su onemogućili stvaranje Hrvatske pravoslavne crkve. Nastanak centralističke jugoslavenske države 1918. godine je, po autorovom mišljenju, značilo još veće jačanje pravoslavnog utjecaja političkim djelovanjem Srpske pravo­slavne crkv(i, pa je tek proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske bilo moguće govoriti o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi koja bi obuhvaćala pravoslavne kršćane u granicama hrvat­ske države. Ujedno je napomenuo da bi, iako je zbog složenih političkih okolnosti drugog svjf;tskog rata Hrvatska pravoslavna crkva nestala 1945. godine, danas bilo potrebno razmišljati o njenoj obnovi, kako bi hrvatska država imala crkvenu organi­zaciju pravoslavnih kršćana koja bi uvažavala državnu suverenost Hrvatske, kao što je to uobičajeao u drugim državama, čime bi se potvrdilo ustaljeno pravilo da su kod mana gleda različito. S obzirom na izrazita neslaganja hrvatskih i srpskih znanstvenika u gotovo svim pitanjima koja su bila teme na skupu u Freisingu, teško je očekivati da bi se u doglednom vremenu mogla naći zajednička rješenja problema zbog kojih je bio organizira! skup u Freisingu 1995. godine. Zlatko Kudelić 599 PRIKAZI God. 29., br. 3., 591.-642. (1997.) 600 pravoslavnih crkava granice crkvene jurisdikcije ujedno i državne granice. To pravilo nije uvažavala Srpska pravoslavna crkva, istaknuo je Požar, izražavajući nadu da bi se ekspanzionistička politika Srpske pravoslavne crkve mogla ublažiti ako bi s i ; utemeljile samostalne pravoslavne crkve u Hn'atskoj te Bosni i Hercegovini. Polazeći od spomenutih pretpostavki, Petar Požar je djelo o trogodišnjem posto­janju Hrvatske pravoslavne crkve započeo poglavljima u kojima je čitateljstvo dobilo osnovne obavijesti o samom pojmu pravoslavlja, povijesnom razvoju pravoslavnih crka­va kao i suparništvu Carigrada i Rima, a posebno je poglavlje posvetio povijesti Srpske pravoslavne crkve od njena osnivanja pa do izbijanja drugog svjetskog rata. U tom je poglavlju obradio problem organiziranja Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj od do­laska Arsenija III. Crnojeviča na teritorij Plabsburške monarhije do proglašenja Neza­visne Države Hrvatske, a povijest širenja pravoslavlja u Hrvatskoj dopunio^ je tekstom Saviča Markovića Štedimlije o tom pitanju objavljenom u Pravoslavnom kalendaru Hrvatske pravoslavne crkve za 1944. godinu. U vezi s problematikom same Hrvatske pravoslavne crkve, autor je ulaatko iznio već poznate činjenice o postupcima vlasti Nezavisne Države Hrvatske prema srpskom pučanstvu i upozorio na nerealno velik broj stradalih Srba koji iznose srpski ]30vjesničari i na njihovu tezu da je Katolička crkva u Hrvata uz pomoć Vatikana provodila službenu protusrpsku politiku ustaških vlasti. Požar je napomenuo da se ideja o Hrvatskoj pra­voslavnoj crkvi javila već kod Eugena Kvaternika, a iznio |u je i Nikola Bjelovučić u knjizi Trijalizam i hrvatska država objavljenoj 1911. godine. Sto se pak tiče problemati­ke stvaranja Hrvatske pravoslavne crkve, primijetio je da razni autori različito objaš­njavaju razloge koji su potaknuli poglavnika Antu Pavelića na taj korak. Među srpskim povjesničarima postojala su dva mišljenja: prema jednom. Hrvatska je pravoslavna crkva stvorena pod pritiskom Berlina, koji se zgražao zbog ustaških postupaka prema Srbima, dok je prema drugom mi.šljenju stvaranje Hrvatske pravoslavne crkve pred­stavljalo samo zavaravanje Srba i Nijemaca, a ujedno značilo neuspjeh politike uništenja srpskog naroda. Utemeljenjem je nove crkve trebalo prekinuti vezu pravc«lavnog pu­čanstva Nezavisne Države Hrvatske sa Srpskom pravoslavnom crkvom u Srbiji i olak­šati provedbu ideje o Hrvatima pravoslavne vjere. Spomenute teze srpskih ijovjesničara Požar je ilustrirao opširnm citatima iz njihovih djela, a iznio je i stavove hrvatskih dužnosnika o tom pitanju. Iz citiranih djela koja se tiču mišljenja hrvatskih dužnosnika iz vremena Nezavisne Države Hrvatske, a koje je koristio Petar Požar, vidljivo je da su vlasti Nezavisne Države Hrvatske osnivanjem Hrvatske pravoslavne crkve nastojale spriječiti utjecaj srbijanskih političkih krugova na pravoslavno pučanstvo u Hrvatskoj preko Srpske pravoslavne crkve te ublažiti negativne posljedice ranije politike prema srpskom pučanstvu. Požar je ukazao na Pavelićeve stavove da u Hrvatskoj može dje­lovati samo internacionalna crkvena organizacija, a ne crkvena organizacija, koja ovisi o državnoj vlasti, što je bio slučaj sa Srpskom pravoslavnom crkvom, ovisnom o državnoj vlasti Srbije, te da stoga u Hrvatskoj postojati samo Hrvatska pravoslavna crkva koja bi jurisdikcijski obuhvaćala hrvatsko državno područje, a istodobno uživala duhovnu sa­mostalnost. Osim što je naveo mišljenja dužnosnika Nezavisne Države Hrvatske o razlozima osnivanja Hrvatske pravoslavne crkve, autor je iznio i stavove Srbina Miloša Obrkne-ževića, koji je sudjelovao u osnivanju Hrvatske pravoslavne crkve i u izradi njena Ustava, te razgovarao o tom problemu i s poglavnikom dr. Antom Pavelićem i s vihom Srpske pravoslavne crkve. Obrknežević je odbijao ideju da je Hrvatska pravoslavna crkva bila instrument politike ustaških vlasti, nego je tom pitanju prilazio isključivo kao pitanju vjerske naravi. Zbog takvih su ga stavova srpski povjesničari proglasili njemačkim špijunom, iako je Obrknežević u svom djelu o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi, objavljenom 1979. godine, iznio podatke koji govore da su o tom pitanju vođeni razgovori s Carigrad­skom patrijaršijom. Bugarskom, Rumunjskom i Grčkom pravoslavnom crkvom, a i sam PRIKAZI God. 29., br. 3., 591.-642. (1997.) 601 je patrijarh Srpske pravoslavne crkve Gavrilo Dožić, koji je bio u internaciji, bio su­glasan s izlDorom metroplita Germana za prvog poglavara Hrvatske pravoslavne crkve, uz uvjet dai German ne nosi naslov patrijarha, čemu je udovoljeno. Različiti su stavovi srpskih i drugih povjesničara koji su se bavili ovom temom primijetljivi i kod pitanja uređenja Ustava Hrvatske pravoslavne crkve, njena trogo­dišnjeg djelovanja kao i odnosa drugih autokefalnih crkvi prema Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi. Dok su srpski povjesničari, a i neki hi-vatski, u Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi vidjeli instrument ustaške politike kojim je trebalo asimilirati srpsko pučanstvo u Hrvatskoj, pa čak i pokćitoličiti čitavi Balkan, autor je knjige ukazao na stavove već spomenutog Miloša Obrkneževića, koji je tvrdio da je Ustav Hrvatske pravoslavne crkve napisan u skladu s kanonskim i legitimnim načelima, te da je poglavnik Ante Pavelić u tijeku izrade Ustava bio zainteresiran samo za čistoću jezika, dok je uzor Ustavu Hrvatske pravoslavne crkve bio Ustav Srpske pravoslavne crkve . Požar je kao najobjektivniju ocjenu o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi prihvatio Obr-kneževićevo mišljenje da je osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve bilo pozitivno, jer je došlo do otpuštanja zatvorenih pravoslavaca iz zatvora, otvorene su pravoslavne crkve, a nije više bilo ni prelazaka na katoličanstvo. Osnivani su i domobranski radni pukovi koje su činili pravoslavni Srbi i Hrvati, što srpska historiografija obavezno prešućuje. Time su, po Obrkneževićevom mišljenju, stvoreni temelji za poboljšavanje hrvatsko -srpskih odnosa. Požar je ukazao i na nastojanja metropolita Germogena da dobije priznanje Hrvat­ske pravoslavne crkve od drugih autokefalnih crkava, čemu se odazvala samo Rumunj­ska pravoslavna crkva, koja je priznala Hrvatsku pravoslavnu crkvu u ljeto 1944. godine. Kontakti su uspostavljeni i s Bugarskom i s Ruskom pravoslavnom crkvom, kao i s Carigradskom patrijaršijom, no s obzirom na nedovoljnu istraženost arhivske grade teško je zaldjučiti do kojeg su stupnja ti odnosi razvijeni, napomenuo je Požar. Srpska je pravoslavna crkva reagirala negativno, a poduzela je i međunarodne korake uputivši Memorandum Ministarstvu vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država protiv ute­meljenja Hrvatske pravoslavne crkve, u kojem je istaknula da njeno osnivanje znači raskid jedinstva srpskog naroda, prisilno pokrštavanje Srba i stvaranje prividnog dokaza o toleranciji i slobodi vjeroispovijesti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Uz navedena pitanja oko djelovanja Hrvatske pravoslaime crkve, Petar Požar je u zasebnim po­glavljima knjige prikazao život i djelovanje metropolita Germana te episkopa Hrvatske pravoslavne crkve Spiridona Mifke, a osvrnuo se i na kratkotrajnu nakladničku djelat­nost Hrvatske pravoslavne crkve. Sto se tiče prestanka djelovanja Hrvatske pravoslavne crkve, autor je ukazao na činjenicu da je poslije dolaska partizana u Zagreb uhićen najveći broj svećenika zajedno s metropolitom Germogenom i episkopom Mifkom, kojima je suđeno već krajem lipnja 1945. godine. Uz metropolita Germogena i njegovo svećenstvo, suđeno je i evangelič-kom biskupiu Filipu Poppu te nekim istaknutijim djelatnicima Ustaškog pokreta i Ka­toličke crkve, a sve ih je tužilaštvo Vojnog suda Komande grada Zagreba teretilo za raspirivanje vjerske i rasne mržnje i suradnju s okupatorom. Posebnost optužnice protiv predstavnika i članova Hrvatske pravoslavne crkve bila je optužba za razbijanje jedin­stva srpskog naroda i povredu zadane vjernosti Srpskoj pravoslavnoj crkvi, čime je, prema Poža.ru, Vojni sud kao državni organ prekršio svoje ovlasti, jer je pažnju posvetio prekršajima, koji su spadali u područje kanonskog prava i unutarnjih crkvenih regulativa za koje je nadležan crkveni, a ne državni sud. Vojni se sud tim pretvorio u organ nadležan suditi o međusobnim odnosima različitih Pravoslavnih crkava. Optužnica protiv svećenstva Hrvatske pravoslavne c r b ' e jasno je, po Požaru, pokazala savezništvo komunističkih vlasti i Srpske pravoslavne crkve, koje je korijen imalo u ratnim do­gađajima iz 1944. godine, kad su partizanske snage nastojale prodrijeti u Srbiju i poraziti četnike Draže Mihajlovića, kojeg je podržavala Srpska pravoslavna crkva. Svjesni či­njenice da (;e se u Srbiji tek morati izboriti za vlast, u čemu bi im saveznici mogli biti PRIKAZI God. 29., br. 3., 591.-642. (1997.) NADA KISIĆ-KOLANOVIĆ, Andrija Hebrang. Iluzije i otrežnjenja. Insti­tut za suvremenu povijest, Zagreb, 1996., 244 str U našoj historiografiji se danas, nakon određene vremenske udaljencjsti, počinju javljati raščlambe osoba koje su svojim životom i djelom obilježile komunistički sustav. Dokaz za to je knjiga Nade Kisić-Kolanović^nrfri/a Hebrang. Iluzije I otrežnjenja, objelo­danjena u nakladi Instituta za suvremenu povijest. Nada Kisić-Kolanović, znanstveni suradnik u Institutu za suvremena povijest u Zagrebu, više od dvadeset godina istražuje pravne aspekte povijesti drugoga svjetskog rata i poraća, a u ovoj knjizi nastoji proširiti naše znanje o životu i radu Andrije Hebranga u desetljećima u kojima su oblikovani komunistički pokret i jugoslavenska država. Ona se u knjizi oslanja na arhivsku građu koja je danas o Hebrang.u dostupna, jer se arhivi u Moskvi i Beogradu tek otvaraju. U knjizi se kronološki prati politika jednog od najprijepornijih članova Komu­nističke partije, Andrije Hebranga, čiji je politički put išao od zanosa za komunizam i jugoslavensku federaciju do iskušenja i uzmaka pred vlastitom tvorevinom. Tako je i knjiga podijeljena u četiri dijela: Komunist (1919.-1940.), Rat (1941.-1945.), Vlast (1945.-1949.) i Žrtva (1948.-1949.). Hebrangov životni put nipošto nije bio tako sjajan poput životnog puta velikih povijesnih ličnosti, ali gledan s današnje vremenske uda­ljenosti on ga otkriva kao čovjeka duboko uronjena u društvenu izgradnju i odgovorna prema politici. pravoslavni svećenici, komunisti su, zaključio je Požar, odlučili ukloniti Hrvatsku pra­voslavnu crkvu kao moguću prepreku politici poistovijećivanja pravoslavlja sa srpstvom, koju je zagovarala Srpska pravoslavna crkva. U zadnjem poglavlju knjige, posvećenom suvremenim inicijativama za obnavljanje Hrvatske pravoslavne crkve, autor je zaključio da je s tim u vezi potrebno izbjeći poistovijećivanje vjerske s nacionalnom pripadnošću, da vjernicima pripada pravo slo­bodnog odlučivanja kojoj će crkvenoj organizaciji pripasti, ali da isto tako ne treba moguću obnovu Hrvatske pravoslavne crkve u neovisnoj Republici Hrvatskoj gledati isključivo kao oblik »genocidne« hrvatske politike, što neprestano ističe Srpska pra­voslavna crkva. Osvrnemo li se na kraju ovog prikaza na djelo Petra Požara o Hrvatskoj pra­voslavnoj crkvi, možemo, poput samog autora, zaključiti da ono spada u publicističke, a nikako u znanstvene radove o toj problematici. Koristeći znanstvene i publicističke radove o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi Petar Požar dao je dobar uvid u otvorena pitanja vezana uz tu problematiku, iako će čitatelj zainteresiran za nju, uslijed korištenja velikog broja citata iz radova mnogobrojnih autora o toj temi, morati uložiti veći napor da bi izvukao sažete zaključke o problematici nastanka i djelovanja EIrvatske pravoslavne crkve. S obzirom na to da osim Požareva djela dosad nije u Hrvatskoj objavljeno neko djelo u kojem bi dotična problematika bila znanstveno obrađena, Požareva bi knjiga morala biti poticaj objavljivanju monografije o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi napisanoj po strogo znanstvenim kriterijima. Zlatko Kudelić 602 

PETAR POŽAR, Hrvatska pravoslavna crkva u prošlosti i budućnosti, Naklada Pavičić, Zagreb, 1996., 424 str.

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia