Mirjana L. Pernar

Croatian

HRČAK - Portal of Croatian Scientific and Professional Journals

122UVODNA RIJEČ GOŠĆE UREDNICEIako nisu baš svi kojima sam se obratila nažalost mogli sudjelovati u kreiranju ovog broja „Psihoterapije“ onako kako časopisi zahtijevaju, izbor autora koje sam pozvala i zamolila za sudjelovanje u ovom tematskom broju sasvim je stručno-sen-timentalno intoniran. Tim više, pitanje je na koje nema odgovora. To su osobe koje su u mojem životu ostavile dubok i topao trag te oblikovale različite dijelove mojeg identiteta koje nabrajam redoslijedom sazrijevanja: identiteta moje temeljne pro-fesije, identiteta grupnog analitičara i na kraju identiteta psihoanalitičara. Nadam se da će mi autori dopustiti da si polaskam i kažem da je barem neka nota u obilju sebe kojim su se predstavili u radovima, na čemu im s dragošću zahvaljujem, pro-izašla iz crtovlja našeg zajedništva koje je, napokon, mojem nesvjesnom pružilo kompetenciju, i to (Oh! Srećom, to nikako!) ne samo formalno.Ovaj tematski broj „Psihoterapije“, čiji dio potpisujem kao gošća urednica, u nekim je slučajevima dvojezična (mini) cjelina od sedam radova i triju refleksija čija je svrha ponuditi čitateljima psihodinamičku, tj. psihoanalitičku i grupno-analitičku perspektivu supervizije.Različiti izričaji autora kreću se od „racionalno“ čisto predstavljenih teorijskih ra-zina do obradbe tema koje će možda asocirati na romane toka svijesti ali, mnogim čitateljima vjerojatno ne prvi put, omogućiti i da zavire u asocijacijsku čipku sat-kanu od mnoštva introspekcija, čije su niti i ukrasi svakom iskusnom analitičaru uzorak koji ga usmjerava u radu i koji je nepresušan izvor novih uvida čija dubina umnogome određuje vještinu superviziranja. Ženstvene li metafore, zar ne? Ne znam kako da odolim, bez obzira na različite rizike kojima se izlažem, i ne poigram se podsjećanjem koje bi, vjerujem, moglo biti tema nekih novih članaka u ovom časopisu, na to da je Jung (da, taj Jung) davno rekao da bi supervizija trebala biti ženski posao. No vraćam se priči o radovima. Kritična spram vlastite iluzije, ipak ću reći da vo-lim vjerovati da su se u profesionalnim krugovima koplja sumnje prestala lomiti oko naziva takvih načina prezentacije (nastavnički, stručni, znanstveni, anali-tički s više ili manje artističkim stilom objašnjavanja) te, još važnije, oko toga što se zapravo krije iza tih kategorija u smislu psihoterapijskih i supervizijskih vrijednosti u teoriji i praksi. Mišljenja sam da su ti iznimno zahtjevni i izrazito individualizirani načini reflektiranja koji su, kako kaže Michael Carroll, mnogo više od kognitivnih ili apstraktnih procesa i obuhvaćaju emocije, intuiciju, sen-123zacije i tjelesna iskustva u rezonanciji s onim što je srcu i s onim što je u glavi, vrijedni i ohrabrujući predlošci svakome tko u sebi pronalazi volju za takve razine spoznavanja i učenja.Za svakog dobrog supervizora važno je da će na supervizijskim seansama, osim što će sve lakše gotovo automatski primjenjivati svoje intuitivno znanje, prema Casementovim riječima, kreirati i vlastite „otoke intelektualne kontemplacije“. Takve je otoke u ovaj tematski broj odlučila ucrtati većina autora. U opisima su-pervizija, za koje Bramley kaže da su situacije u kojima „dva čovjeka uče kako misliti zajedno“, za neke je autore taj drugi „čovjek“ njihov self, njihov supervizant, supervizijska grupa, supervizor ili cjelokupna institucionalna dinamika. Ti iskreni, ali povremeno i robusni dijalozi funkcionalna su uzda položaja stečenog profesio-nalnim napredovanjem, koji na različite načine može zavesti svakog supervizora pa ga u toj ugodi „odvući“ od važnih istina.Neki nas autori zadržavaju uz tekst čvrsto uokvirenom teorijom. Doduše, njihova je slojevitost asocijativno toliko poticajna da ta čvrstina srećom (ali i na muku mnogima) traje jednako koliko i kaleidoskopska slika, koja se samo jednim la-ganim dodirom potpuno mijenja. Tako nas i ti autori do istog cilja dovode nekim drugim putem, a to je mirenje s istodobno prisutnim paradoksalnim aspektima supervizijske teorije i prakse.Odgovoran je privilegij koji mi je prilično otkrivajuća uloga gošće urednice doni-jela kao u nekoj projekcijskoj tehnici i osjećaj manje narcističke ranjivosti koji me ohrabrio za još jednu vrstu „izloženosti“ pa sam u časopis, ne bez treme, uvrstila i refleksije triju autora o mojem radu pod naslovom „Supervizija supervizije“ koje nam očekivano donose potpuno različita viđenja istog teksta. Pritom me moti-virala nada da će se u budućim brojevima „Psihoterapije“ moći njegovati takav oblik nadahnjujuće, čak i u kritici benevolentne komunikacije među domaćim i inozemnim autorima. Sa zahvalnošću Uredništvu na ukazanom povjerenju, nadam se da će moj doživljaj dovoljno dobre zaokruženosti ovog tematskog broja biti i čitateljev doživljaj. Pre-puštam vas tekstovima na stranicama koje slijede u kojima će, vjerujem, svatko pronaći nešto što će mu koristiti, bez obzira na to u kojoj je fazi zrelosti svojeg psihoterapijskog ili supervizijskog rada.Mirjana L. Pernar

UVODNA RIJEČ GOŠĆE UREDNICE

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

HRČAK - Portal of Croatian Scientific and Professional Journals