The general objective of the research was to determine the speed of learning and the quality of performing several judo throwing techniques in the one-semester judo course of the Bachelor PE teacher education curriculum at the Faculty of Kinesiology, University of Zagreb. A sample of 122 male sophomores participated in the study. Their task was to learn and perform 14 typical judo-throwing techniques, which are also the obligatory component of the PE curriculum in Croatian grammar schools. The students learnt and practised two throws in one 90 minute class. They demonstrated each throwing technique at the end of a 10-minute instruction cycle and at the end of the class. The quality of the motor skill expertise (knowledge) was evaluated twice for each particular throw. The statistically significant differences between the two grades given for the throw demonstrations occurred in 6 techniques: two hand, two hip, one self-sacrificing and one leg throwing technique (tai-otoshi, te-guruma, tsuri- goshi, harai-goshi, soto-makikomi and osoto-gari), whereas no significant differences were obtained between the grades for the remaining eight throws. On the basis of the determined varying speeds of acquisition (motor learning and mastering) of the particular judo throwing techniques that pertain to various groups of throws, the authors suggest certain modifications in both judo instruction programmesUvod
Kvaliteta izvođenja judo bacanja i brzine učenja bacanja procijenjena je na 14 tehnika koje pripadaju, prema klasifikaciji K. Kudoa (1967,1976), skupinama ručnih, bočnih, nožnih i požrtvovnih bacanja, ovisno o tome je li u njima dominantan rad ruku, nogu, kukova (boka) ili se pak žrtvovanjem vlastite ravnoteže nastoji baciti protivnika. Te su se tehnike pokazale kao najefikasnije borbene tehnike na Olimpijskim igrama u Barceloni (Organizacijski odbor XXV. olimpijskih igara u Barceloni 1992; Orlović, 1993).
Materijal i metode
Kvalitetu izvođenja, odnosno naučenosti pojedinih tehnika judo bacanja procijenilo je pet eksperata, vrhunskih stručnjaka, nositelja crnog pojasa te dugogodišnjih trenera juda, davanjem ocjena od 1 do 5. Prije eksperimentalnog postupka ocjenjivanja, svi su suci, sumirajući spoznaje, utvrdili kriterije ocjenjivanja i zajednički probno ocijenili uzorak studenata radi provjere osnovnih dokimologijskih pravila kojih su se pridržavali u procjenjivanju znanja. Pri tome su utvrdili greške koje se u pravilu mogu pojavljivati u izvođenju tehnika i njihovu težinu, a koje su mogle utjecati na ocjenu kvalitete. Kvaliteta izvođenja svake od 14 tehnika bacanja procijenjena je dva puta. Prvi put nakon 7 minuta ucenja i vježbanja zadane tehnike te na kraju nastavnog sata. Vježbanje i učenje tehnika bacanja provodilo se dva puta tjedno po 90 minuta. Unutar jednog treninga valjalo je što kvalitetnije svladati po dva bacanja. Završna ocjena za svako bacanje uzeta je za analizu učinka procesa poučavanja. To znači da je svaki ispitanik za ocjenu izveo dvije različite tehnike bacanja na mjestu, jednu za drugom. Ocijenjena je usvojenost tehnike bacanja, odnosno provjereno je motoričko pamćenje na temelju izvedbe memoriranog motoričkog programa tehnike bacanja uz angažiranje motoričkih sposobnosti. Ispitanici su bili studenti Fakulteta za fizičku kulturu koji su na redovitom studiju slušali kolegij Judo. Mogu se smatrati starijim judo početnicima. Dobivene ocjene obrađene su postupcima deskriptivne statistike, a veličina i značajnost razlika u brzini usvajanja pojedinih tehnika utvrđene su t-testom.
Rezultati i rasprava
Osnovne vrijednosti prosječnih ocjena kvalitete izvođenja tehnika bacanja prikazane su u tablici 1. Prosječna početna ocjena za sva bacanja iznosi 2.94, a završna 3.08. Prosječne ocjene na kraju sata (sve su bile više od početnih) govore u prilog učinkovitosti nastavnog procesa. Rezultati bi najvjerojatnije bili i bolji da se na jednom nastavnom satu mogla poučavati i vježbati samo jedna tehnika bacanja.
U tablici 2 navedene su standardizirane vrijednosti aritmetičkih sredina, standardne devijacije i rezultati t-testa za procjenu značajnosti razlika u brzini učenja pojedinih tehnika. Vidljivo je kako je statistički značajna razlika u kvaliteti izvođenja tehnika judo bacanja na pocetku i na kraju nastavnog sata ustanovljena u njih 6, kao karakterističnih predstavnika svojih skupina bacanja: tai-otoshi i te-guruma (ručna bacanja), tsurigoshi i harai-goshi (bočna bacanja), soto- makikomi (požrtvovno bacanje) i osoto-gari (nožno bacanje). Do statistički značajnih razlika u ocjenama ovih tehnika na početku i na kraju nastavnog sata došlo je zbog pozitivnih kvalitativnih strukturalnih promjena u njihovu izvođenju. Ispitanici su bacanja izvodili skladnije, brže, dinamičnije te s manje tehničkih nedostataka, odnosno pogrešaka. Povećanje kvalitete izvođenja bacanja tijekom nastavnog sata dozvoljava zaključak da se ova bacanja mogu naučiti i izvesti na zadovoljavajućoj razini u standardnim uvjetima i u vrlo ograničenom vremenu. Vrijeme utrošeno na poučavanja bilo je dovoljno za usvajanje tih tehnika bacanja u osnovnoj formi na razini osnovne koordinacije pokreta. Značajni čimbenici uspješnosti poučavanja u ovim bacanjima sigurno su bili povezani s njihovom atraktivnošću koja je utjecala na pozitivnu motivaciju u njihovom uvježbavanju (Kuleš, 1980, 1990). Isto tako, na uspjeh u ovim bacanjima utjecala su i ranije naučena znanja i motorička iskustva iz hrvanja. To znači da je me- hanizam transfera znanja imao znatan utjecaj. Karakteristika svih tih bacanja je da je dobivena i visoka numerička razlika između prvog i drugog ocjenjivanja i ona se kreće u intervalu od 0.20 do 0.26 boda. Iako postoji numerička razlika u ocjenama kvalitete izvođenja preostalih osam bacanja na početku i na kraju sata, ta razlika nažalost nije statistički potvrđena.
Zaključak
Na temelju dobivenih rezultata metodička koncepcija sati, primijenjena u eksperimentu, može se pozitivno valorizirati s didaktičko – metodičkog stajališta i preporučiti za poučavanje tehnike judo bacanja u nastavnom procesu na studiju kineziologije. To isto vrijedi i za nastavu u srednjoj školi (Sertić, 1995a i 1995b), gdje su neki od navedenih elemenata bacanja propisani nastavnim planom i programom predmeta Tjelesna i zdravstvena kultura. Učenici u nastavi mogu većinu bacanja izvoditi bez hvata za kimono (Sertic, 1995b). Dovoljno je partnera uhvatiti jednom rukom za ruku, a drugom oko struka, vrata ili trupa, što ovisi o tehnici bacanja koja se izvodi. Preporučujemo slijedeći redosljed poučavanja tehnike judo bacanja u školama: de-ashi-barai, koshi-guruma, tsuri-goshi, tomoe-nage, morote-seoi-nage, tai-otoshi, te-guruma, harai-goshi, soto-makikomi, osoto- gari, ippon-seoi-nage, ouchi-gari, kouchi-gari i uchi-mata. Navedeni redoslijed omogućio bi da se još više tehnika judo bacanja uključi u izvedbeni plan i program srednjih i osnovnih škola. Prihvacanje i ovladavanje novim motoričkim znanjima utjecalo bi na razvoj šireg spektra motoričkih sposobnosti, a prvenstveno koordinacije, svih vidova snage, brzine, eksplozivnosti i ravnoteže (Kuleš, 1990; Sertić, 1995b i 1997), kao i instrumentalne agresivnosti.
Na podlozi dobro naucenih i svladanih tehnika bacanja lakše bi se poučavao program samoobrane koji je zastupljen u nastavnom programu srednje škole, a on, u današnje vrijeme, sigurno nije nevažan za tjelesnu i psihološku sigurnost djece i mladeži.Das allgemeine Ziel dieser Forschung war, die Geschwindigkeit des Erwerbens und die Qualität der Durchführung von einigen Wurftechniken im Judo während des einsemestrigen Judounterrichts an der Fakultät für Hinesiologie, Universität Zagreb, zu bestimmen. Die Stichprobe von 122 Studenten, die im 2. Studienjahr waren, nahm an der Forschung teil. Ihre Aufgabe war, 14 typische Wurftechniken, die auch obligatorische Techniken innerhalb des Sportkurrikulums in kroatischen Gymnasien sind, zu erwerben und durchzuführen. Die Studenten lernten und übten zwei Würfe während einer Unterrichtsstunde, die 90 Minuten dauerte. Sie demonstrierten jede Wurftechnik am Ende des Instruktionszyklus, der 10 Minuten dauerte, und am Ende der Unterrichtsstunde. Die Erwerbsqualität jeder motorischen Fertigkeit wurde zweimal für jeden Wurf bewertet. Statistisch bedeutende Unterschiede zwischen zwei Noten, die für die Demonstration von Würfen gegeben wurden, kamen in 6 Techniken vor: in zwei Hand- und in zwei Hüftwurftechniken, in einer Opferwurftechnik und in je einer Fuß- und Bein- wurftechnik (tai-otoshi, te-guruma, tsuri-goshi, harai-goshi, soto-makikomi und osoto-gari), wobei keine bedeutenden Unterschiede zwischen den Noten für die anderen acht Würfe bestimmt wurden. Aufgrund der determinierten variierenden Erwerbsgeschwindigkeit (motorisches Lernen und Erwerben) von bestimmten Wurftechniken aus verschiedenen Gruppen von Würfen schlugen die Autoren die Modifikationen von beiden Judo- Instruktionsprogrammen vor
