Uredništvo

Croatian

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

slovinski)\ Samo su Hrvati uzeli, povodeći se za strancima, rei: Slaven i od nje pridev slavenski, kolebajući se u poslednje vreme izmedu njih i kovanica Slov jen-slov jenski, a odhacujući Sloveni i slovenski, da ne bi bilo nesporazuma,. Ranij·e smo videli da nema nil(al<vog ne~·porazuma ako se pridev slovenački upotrebi za ono što pripada Slovencima; a protiv usvajanja reći Slo-veni i slovenski nema nikakvih objektivn ih razloga. Jer je prirodnije da i Hrvati up o-trebljavaju Ove reči ka1<o ih govori većina sloven ~ kih n:Jroda i najveći deo .Jugoslo-\'ena, a ne kako ih govore stranci, emci, Talijani i Francuzi. A što e tiče kovanice Slovje ni i slovjenski, koje bi dois ta bile pravilne izvedenice od praslovenske Sla-vene, one hi bile nepotreban anahronizam, jer danas više ne deluje glasovni zakon o prelazu starog e u e, ije ili i, isto ona1<o I<ao što I na kraju sloga i reči ne prelazi više u o, tako da govorim~ ne sa mo kanal, đeneral. v,eć i bol, školski i sl. Uostalom, ako treha »srpsku« re'č Sloveni pretvoriti u »hrvat ku« jeka\'sku Slov jeni, tobož za-mjenjujući e sa je, zašto se to ne čini i ,a slovenačkom reči slovenski (u smisl u slo-venački) , kad je i u njoj bil o f!? Zaključak. Svi naučni. razlozi govore za to da vi koji govore i pi šu hrv atsk im ili srp~kim .iezi'kom upotr ehljava.iu sam o pri-de\' slovenački kao reč kojom se kazuj e pripadanje Slovencima, napr. slovenački jezik. a k ao zajedničko ime svih s rodnih nam naroda da upotreblja,va.iu reč Sloveni i pridev slovenski. Jer mnogo je l o gičnije ; za jedins tvo književnog jezika opravda-nije upotrebljavati reči koje su pravilno načinjene po zakonima toga jezika i k o-jim govori većina Jugoslavena, nego od-baci>vati ih kad to ne može biti opravdano nikakvim naučnim ra.zlozima . Miloš S. Moskovljević OSVRT NA MOSKOVLJEVIĆEVE ZAKLJUCKE Uredništvo je donijelo člana'k uvaže:l'og jezičnog stručnjaka Miloša S. Moskovije-vića po načelu slobL,dne izmjene misli, 155 premda se ne slaže ni S njegovim sadrža-jem ni s· njegovim tonom>. Nije točno, da je J. H. tV'rdio, da mi govorimo slavenski zato, što tako govore stranci, kao što nije točno ni to, da posvojni pridjev od ime-tlice Slovenac može biti samo slovenai:ki. Da je Sve onako, kaku M. S. M. hoće, to bi moralo vrijediti i za druge, pa bi i Rusi svoje slav- morali promijeniti u slov., a makedonski se jezik više ne bi smio zvati makedonski, nego makedonački, slavonski se dijalekti ne bi smjeli zvati Slavonski, nego Slavonački, a kajkavski bi pisci po-s tali kajkavački, a ne kajkavski . Pr'.:ma tome o~padaju i »naučni « razlozi, na koje se pisac poziva, a što se opet »Iogikee tiče - Rešetar je još prije trideset 1<0-dind pisao, »da od Jugoslavija mo že 10-g-ički i gramatički da bude samo Jugo-slavene (pa će prema tome i pridjev od te imenice biti jugoslavenski). U vezi s člankom pr·of. Moskovljevića valja istaći i to, da je već polazna točka, s koje polazi pisac, pogrešna. U podr:lčju jezika nema pri pravilnim tvorbama ni diktiranja ni nametanja. Jezik ni.ie mate-mati1<3, pa se por·ed hercegovaćki nle-maćki i sl. g-ovori i piše i bosanski. mf!ke-donski. dalmatinski I sh. Pa kad je dakle .J. H. rješavao ovo pitanje u okviTu nje-gove upotrebe u hrvatskoj književnosti od Gajevih l'remena do danas, tada on nij e imao namjere da nešto propisuje za upo-trebu II srp koj književnosti. Jer ne smi-.iemo se v3'fati: premda nam ie naradni Jezik isti , ioak su se u književl-nostima dvaju naroda. Hrvata I Srba, razv ile neke r azl Ičnosti. koje zbog' različitog- r azvitk;l i orilik" "11~ III pravo df! ži ve u okvirim ~ svojih kn iižt>vnosti, dokle g'od korisno vrše svo.i u funkci.iu. I upravo je u protivnosti s modernim Iingvističl{im načelima, ako tko na osnovu upotreb e u jednoj književn osti pobija drugačiju upotrebu u drugoj knji-ževnosti. Tom pogrešnom metodom M. S. M. došao je do sasvim pogrešnog zaključ­ka, koji pobilja i 'književna i govolfna praksa na hrvatskoj s trani. Tvrdnja, da »svi koji govore i pišu hrvatskim ili srp-]56 "kim jezikom upotrebljavaju samo pridev slovenački. '. reč Sloveni ipridev sloven-ski« ne odgovara činjeničnom stanju i potpWlO je kabinetski zaključak piščev. Ali. ni Po jada za to! Ovaj problem ima i svoju osjetljiviju s-tranu. Ako itko, a ono su lingvisti dužni da budu ši rokogrudni u ocjenjivanju takvih dvostrukosti i da se klone svakog nametanja, jer ono donosi samo štetu i jednoj i drugoj strani. Kao ~to iz tradicije i prakse srpske književ-no ti izvire upotreba riječi slovenački, slovenski, Sloveni, isto tako i,z tradicije i pra'kse hrvatske književnosti izviTe upo-treba riječi slovenski, Slavenski, Slaveni. To lingvisti znaju, i to ne treba nikoga da smeta. Dokle će to tako biti, to zavisi o da'ljem razvitku jezika obiju knji-ževnosti. Bez širokogrudnog prilaženja ovakvim problemima dol az i se nužno do pogrešnih zaključaka. Ur. OSVRTI JEDNA ZNAČAJNA OBLJETNICA U vrij,eme Ilirskog pokreta kod Hr\'ata se medu ostalim problemima nametnuo i pravopisni problem za rješavanje. Tada se jasno pokazalo, da se jedinstven knji-ževni jezik i opća narodna obnova bez uJ1edenog pravopisa ne može ni zamisliti, a kamoli ostvaril1:i. Služi st()ga zaista na čast Gajevoj pronicavosti i velikim njego-vim organizatorski m ·sposobnostima, što je tu činjenicu jasno spoznao i osjetio, pa prije ikakvog drugog po. la pris tupio baš reformi pravopisa. \lo koliko je god ta njegova, reforma učinila kraj vj,ekov-noj zbrci, bila od lučan korak naprijed i dala čvrstu osnovu, • koje u mogla poći sva kasnija nas tojanja, bila je ona ipak saJmo reforma grafije, ne dotaka,všr se uop6e mnogih važnih pitanja; bila je ona lijek tek najtežim ranama i zadovoljenje najpreči h potreba. Poznati Gajev pravo -pisni sp is, »Kratka osnova horvatsko-sla-venskog pravopisanja «, nije lli mogao go-voriti o nekim pitanjima, pis <:,n kajkav ki i za kajkav ke potrebe nije se na pr. mo-gao osvrtati na složenu problematiku St3-rog »jata« u današnjem ijek avskom govo-ru. Da mu pak pravop is rješava samo naj-hitnija pitanja, to 'je i Gaj znao i napisa(): l>Mi nismo zadnjič nakanili ovde celu ras-pravu takvoga pravopisanja vu širokom svojem okružju izpeljati , nego samo na kratkom nekoja naj potrebnejša poka-zati ... «. Život je medutim nezau;,tavno tekaG dalje, sjeme, posijano rukom pr,,-porodi-telja" počelo je donosi ti plod, probudena narodna svije t bila je temeljem brojnim kul,turnim i naučnim u tanovama i dru-štvima, školama i r;olitičkom djelovanju , koje se sve vi~e modernizira. Posve je prirodno, da se u takvim prilikama traži i od pravopisa više, nego što je davala Gajeva »Kratka osnova«. Gaj je pisao etimologič'ki, ali »od ol<a«, bez stalnih i utvrdeni·h pravila, pa je u hrvatskom pra-vopisu na,kon kmtkog smirenja opet za-vlada,la pojedinačna samovolja i opet ~ e moglo reći: koliko pisaca - toliko pra-v-opisa,! Mladeži je po ' kolam a bilo naj-teže: što je jedan učitelj hva,lio, drug i je kudio, jedna je škol ska knjiga bila pisana ova,ko, druga onako, nesig urn ost i po-metnja na sve trane. Pri takvom s tanju hrvatske etimologije javiše se usko ro i kod nas pristaše fone-tičkog pisanja (kojega je bilo mnogoo u S\'oj s taro j hrvatskoj književnosti, pa P a,sa rić kaže za nj da je »naša hrv at:>k a sta rina i djedovska svetinja«). Vukov već prili čno s reden prav()pis i obračun Dani-čićev sa srpskim etimologom Svelićem svakako su imali znatnog utjeca~a na formiranje »škole« hrvatskih »fonetičara«. (Ma'retić je ka nije kao najborbeniji medu njima obilno iskoristio bistre i oštroumne stranice l>Rata za srpski jezik i' pravopis«.) 

Comments on Moskovljević’s Conclusions

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia