Uobičajeno se smatra kako jezik služi za opisivanje misli, osjećaja, predmeta, činjenica ili stanjastvari te prenošenje tih informacija drugima. To je poimanje prevladavalo kroz cijelu tradiciju,a svojevrsnu je kulminaciju svakako doživjelo u vrijeme logičkog pozitivizma, odnosno uprvim desetljećima 20. stoljeća. Činjenica da se jezik ne ograničava samo na to tek je nedavnoistraživačima jezika upala u oči. Iako su poneki filozofi, a osobito „kasni“ Wittgenstein, većukazivali na tu uporabnu (praksa, pragmatika) stranu jezika, najsnažniji doprinos pragmatičnojteoriji jezika svakako dolazi od Johna Langshaw Austina. U ovomu radu analiziramo njegovdoprinos pitanju funkcija jezika, a koji se ističe osobito uvidom u to da se jezikom također možei nešto činiti. Dapače, Austin na koncu uviđa da se zapravo jezikom uvijek nešto i čini, jer svakarečenica osim značenja (u uobičajenom, širem smislu), također posjeduje i određenu snagu kojomutječe na slušatelja, i to bilo da ga potiče, savjetuje, upozorava, preporuča, prijeti mu, obećavaili sl.</p
