Ustavne tužbe podnesene u povodu presuda donesenih u upravnom sporu ocjenjuju se kroz jamstva
prava na pravično suđenje iz članka 29. stavka 1. Ustava, a Ustavni sud ustanovio je načelna
stajališta prema kojima ocjenjuje jesu li upravni sudovi u svojem postupanju izvršili kontrolu
zakonitosti pojedinih upravnih akata djelujući kao sudovi pune jurisdikcije, osiguravajući pritom
provedbu ustavnog jamstva iz članka 19. stavka 2. Ustava. Ustavni sud pritom ispituje jesu li odluke
sudova arbitrarne, dostatno obrazložene te upućuju li na mjerodavnu sudsku praksu domaćih
sudova i ESLJP-a. U ustavnosudskom postupku utvrđuje se jesu li učinci takva odlučivanja spojivi s
Ustavom, pri čemu Ustavni sud načelno ne zamjenjuje pravna stajališta nadležnih sudova svojima. U
okviru pravičnosti suđenja izraženo je i stajalište da pretjerani (ekscesivni) formalizam u
odlučivanju ili suđenju postoji u slučajevima kada su pravna stajališta proizvod "mehaničke"
primjene pozitivnog prava, bez uzimanja u obzir konteksta i bez sagledavanja pravnog problema
kao jedinstvene cjeline, a taj pristup u upravnom sudovanju nije prihvatljiv. Prikazana praksa
Ustavnog suda upućuje na to da upravo sud pune jurisdikcije štiti ustavna prava od pretjeranog
formalizma
