Krešimir Šimić

Croatian

Šimić, Krešimir

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Prikazi – Book Reviews, str. 717-736.717Rusmir ŠADIĆ, Boško PEŠIĆ (ur.)Heideggerov kraj – Centar za kulturu i edukaciju »Logos« – Hrvatsko društvo  »Karl Jaspers«, Tuzla – Zagreb, 2017., 148 str.Postoje autori čija su djela kanonska. Postoje kanonska djela koja su svojevr-sni kanon unutar kanona. Takav status (kanon unutar kanona) u zapadnoj kul-turi zadobio je filozofski opus Martina Heideggera. On, napominju urednici, i nadalje nesmiljeno privlači pozornost: jednostavno – biva čitan! Jasno je stoga da Heideggerov kraj nije kraj Heideg-gera. Kraj o kojemu je riječ u zborniku nije nikakav kraj u smislu dovršenosti, krajnje izrečenosti ili nadiđenosti ni krajnja, završna faza Heidggerova živo-ta i filozofskoga opusa. Riječ je o kraju koji je zapravo topos na kojem se sabi-re Hediggerova misao i pozicija iz koje je, smatraju urednici, jedino moguće filozofski legitimno pristupiti autentič-nom Heideggerovu mišljenju u cjelini. Da navedem dvojicu autora: u Hei-deggerovu kraju riječ je o suočavanju s »drugim početkom« povijesti, sa že-ljenim nastupanjem postmetafizičkog mišljenja na niti vodilji oneobičavanja svakidašnjeg i naviknutog – ističe Dra-gan Prole. Odnosno, riječ je o kraju fi-lozofije, koji je, prema Heideggeru, hi-storijsko mjesto filozofije u kojemu se »cjelina njezine povijesti sabire u svoju krajnju mogućnost« – ističe Boško Pe-šić. Prikaz zbornika započet ću pak pri-kazom dvaju opsegom (također i izni-mnom erudicijom i akribijom, što je zapravo odlika svih radova u zborniku) nosivih radova: radom Marija Kopića Heidggerov oproštaj od filozofije i radom Žarka Paića Informacija i kazivanje: He-ideggerovi prilozi raspravi o kibernetici i nihilizmu.Kopić napominje da je odvajanje, odu-stajanje, pa čak i oproštaj od filozofije zapravo nît vodilja Hediggerova misa-ona puta. Tâ nît (kraj filozofije) nada-je se od Sein und Zeit (1927) (Kopić njemački naslov na hrvatski jezik pre-vodi riječima Bivstvovanje i vrijeme), snažan poticaj dobiva nakon tzv. okreta (Khere), o čemu svjedoči Heideggero-vo drugo značajno djelo Beiträge zur Philosophie (1936. – 1938.), a otkriva se tek pri kraju Heideggerova misaona puta. Dakako, Heideggerovo odvajanje od filozofije, napominje Kopić, nije nikakav bagatelizirajući odnos spram same filozofije, već neizbježna poslje-dica njegova nastojanja (Hauptanlie-gen): bolje označiti samu stvar mišlje-nja (Sache des Denkens) koja je, prema Heideggeru, filozofiji ostala skrivena. Riječ je, smatra Kopić, o Heideggerovu ponavljanju već prijeđenoga puta, sa-mo u protivnom smjeru: dok je nekoć mišljenje bilo polazištem od kojega se krenulo u filozofiju, Heidegger polazi od filozofije da bi se vratio mišljenju. Da bi rasvijetlio naznačeno, Kopić po-lazi od pitanja što ga je Heidegger po-stavio u svom predavanju Das Ende der Philopohie und die Aufgabe des Denkens (objavljeno 1969. godine u zbirci Zur 718Diacovensia 26(2018.)4Sache des Denkens): U kojem je smislu filozofija ušla u svoj kraj? Ishodišna tvrdnja kojom Heidegger započinje odgovarati formulaična je: Filozofija je metafizika. Kopić nadalje tumači tu nipošto samorazumljivu formulu. Me-tafizika je mišljenje bivstvujućega u cjelini (Seiendes im Ganzen), odnosno svijeta, čovjeka i Boga, i to s obzirom na bivstvovanje, odnosno s obzirom na pripadanje bivstvujućega bivstvo-vanju. Bivstvovanje bivstvujućega od početka filozofije i zajedno s tim po-četkom pokazuje se kao arche (koje je za Heideggera ono na temelju čega se nešto određuje da bude ono što jest i kako jest). Bivstvovanje kao temelj ute-meljuje bivstvujuće tako da ga privodi (bringt), i to na način da ga niti stvara niti proizvodi, u njegovo svakoputno prisustvovanje (jeweiliges Anwesen), da mu daje prisutnost (Anwesenheit). To znači da je temelj prisutnost. Obi-lježje je pak metafizičkoga mišljenja da polazi upravo od prisustvujućega (Anwesenden) i da ga predstavlja u nje-govoj prisutnosti, da ga izlaže, postavlja na ogled (darstellt), kao fundirana u tom i takvom temelju (Grund). Prvo je ime temelja u povijest filozofije – idea (izgled). Bivstvujuće ima bivstvova-nje svojim izgledom. Mislilac koji je bivstvovanje bivstvujućega razabrao iz bivstvenosti bivstvujućega kao nazoč-nosti (svega) nazočnoga bio je, prema Heideggeru, Platon. Stoga Heidegger odmah nakon prve formule, ističe Ko-pić, postavlja drugu: Metafizika je pla-tonizam. Preokretanjem (Umkehrung) platonizma, što se događa u Nietszchea (volja za moć – Wille zur Macht i vječ-no ponovno došašće onoga jednakoga – ewige Wiederkunft des Gleichen), filo-zofija dostiže svoj kraj (Ende) – što nije smrt filozofije, već njezino dovršenje (Vollendung). Sva metafizička predaja sabrala se u bivstvovanje kao u volji za moć, u volji za moć kao vječno ponov-no došašće bivstvenosti bivstvujućega (Seiendheit des Seienden). Premda se kraj filozofije očituje kao njezina de-kompozicija (osamostaljivanje znano-sti koje su se razvile unutar filozofije kao znanosti), to je, ističe Kopić, samo privid. Izvitak (Ausfaltung) filozofije u samostalne znanosti koje međusob-no ipak sve odlučnije komuniciraju, oslanjajući se na kibernetiku kao fun-damentalnu znanost, ne znači puko ra-stvaranje (Auflösung), nego legitimno dovršenje filozofije u smislu ozbiljenja njezine posljednje mogućnosti. Kraj fi-lozofije pokazuje se kao trijumf uprav-ljive ustanove znanstveno-tehničkoga svijeta i tom svijetu primjerenoga druš-tvenoga poretka. Filozofija se izvila iz metafizike i postala empirijskom zna-nošću o čovjeku. Kopić se pita nije li, unatoč sabranosti filozofije na kraju metafizike, ipak riječ o temeljnom pre-okretu, odnosno preokretu u temelju. Na niti vodilji toga pitanja i dubokim uvidom u Heideggerov opus Kopić pronicljivo dolazi do pitanja može li se zaista filozofija reducirati na metafizi-ku. Nadalje se osvrće na Heideggerov spis Die onto-theologische Verfassung der Metaphysik (1957) u kojemu se metafi-Prikazi – Book Reviews, str. 717-736.719zika ne shvaća kao korijen stabla (alu-zija na Descartesovu sliku filozofije), već kao zub s dvama korijenima: onto-logijom i teologijom. Time se dovodi u pitanje i to kako bog, zbog kojega se metafizika afirmirala kao onto-teologi-ja, uopće dolazi u filozofiju kao takvu. Pitanje boga dakle krucijalno je ako je riječ o dvostrukoj jedinstvenoj onto-teo-loškoj strukturi metafizike. Bog u filozofiju prispijeva zato što filozofija, ako je metafizika, misli bivstvujuće kao takvo i u cjelini, odnosno s obzirom na najviše bivstvujuće (höchstes Seiendes), na sveutemeljujuće bivstvujuće, ko-je koincidira s metafizičkim pojmom boga. Metafizika svojom teo-logičnom stranom zapravo prevladava čuđenje i tako zatire istinski arche. Filozofski pojam boga u suprotnosti je s ljudskim čuđenjem (thaumazein). Budući da se filozofija ipak ne dâ reducirati na meta-fiziku, kraj metafizike nije kraj filozofi-je. Usuprot, kraj metafizike omogućuje povratak na početak filozofije, omogu-ćuje susret s njezinim vrelom: čuđe-njem. Čuđenje bivstvovanju bivstvu-jućega, iz kojega izvire filozofija, samo po sebi još ne postavlja nikakav temelj. Temelj počinje postavljati tek pozitivna usmjerenost aporije koju inicira začuđe-nost i koja se, čim je inicirana, upućuje putem traženja svoje partnerice – eu-porije. Nalaženje euporije identično je evidentiranju temelja. Upozorenje na kraj, na unutarnje granice filozof-skoga mišljenja nije dakle degradacija filozofije niti je riječ o nekakvom tran-scendentalnom postavljanju pitanja na drugu potenciju niti je produbljenje te-melja filozofije u smislu katabaze u sam temelj metafizike. Korakom natrag iz filozofije, ističe Heidegger, vraćamo se u područje što se naznačuje imenom čistina (Lichtung) i u kojem kao ljudi svagda već jesmo i u kojem se na svoj način zadržavaju i stvari. Tim se ko-rakom natrag tek javlja mogućnost da filozofiju izručimo svojini onoga njoj svojstvenoga. Filozofija korakom na-trag prispijeva u neko začetno ostajanje u kojem će bogatstvo već mišljenoga biti spremno za neki drugi razgovor s njom. Iz toga očišta, zaključuje Kopić, filozofija zacijelo još nije ušla u svoj kraj. Ona svagda iznovice započinje – u čistini bivstvovanja kao čuda svih ču-da, tamo gdje svijet samorazumljivoga i neupitnoga propada u bezdan.Iz Heideggerovih tekstova od konca 1930-ih do konca 1960-ih godina, isti-če Paić, postaje bjelodano da se kraj metafizike pokazuje kao trijumf kiber-netičkoga mišljenja. U programatskom tonu rasprave Das Ende der Philosophie und die Aufgabe des Denkens (1964) Heidegger govori upravo o razdoblju kibernetike, koja je za njega nastavak novovjekovne znanosti i tehnike te kraj metafizičkoga sklopa bitka-boga-svije-ta-čovjeka. Filozofija se dakle dovršava u tom novom sklopu koji više nije pi-tanje onto-logike, nego se pokazuje pro-blemom informatike kao logike teh-ničkoga svijeta. Pojmovlje kibernetike poput informacije, kontrole, povratne sprege, entropije, komunikacije predstav-lja utoliko posvemašnje tehniziranje 720Diacovensia 26(2018.)4jezika. Jezik više ne misli bitak pušta-jući da se iz njegove otvorenosti dogo-di mogućnost obrata i preokreta same stvari. Iz biti kibernetike proizlazi da mišljenje kao računanje (komputacija) konstruira stanja i tako transformira bi-tak svodeći ga na čistu informaciju, što je pojam različit od materije i energije – ključnih pojmova moderne fizike. Kibernetika, nastavlja Paić, zapravo je nova epistemologija i nova tehnologija. Kada dolazi do sinteze umjetnoga uma (A-intelligence) i umjetnoga života (A-life), tada su sve znanosti postale teh-nologikom konstrukcije događaja na temelju sustava informacija. Vladavina tehnosfere (samoorganiziranja života u formi umjetnoga uma) do krajnjih je mogućnosti spojila tehniku i tehno-logiju (sredstvo i svrhu) u samopokre-tački proces kontrole i komunikacije. Heidegger smatra da ono što moderna tehnika svojim pro-iz-vođenjem izazi-va ne dosežu ni zakon kauzalnosti ni načelo teleologije. Prema Heideggeru postav (Gestell) – koji ima neskriveno metafizičko podrijetlo – kao bit tehni-ke određuje znanstveno-tehničko doba konstrukcije cjelokupnoga života po-lazeći od novoga pojma informacije. Ali ono što vrijedi za bit znanstveno-tehničkoga svijeta, napominje Paić, ne vrijedi za bit tehnoznanstvenoga doba. Ukratko: znanstveno-tehničko doba razotkriva bitak time što ga postavlja u stanje isporučivosti za druge svrhe, tehnoznanstveno doba konstruira po-sthumno stanje time što bitak postaje nadomjestiv u kibernetičkom poretku konstrukcije umjetne stvarnosti i živo-ta. Razlika između razotkrivanja bitka i transformacije stanja pokazuje da ono što povezuje novovjekovnu tehniku i suvremenu tehnosferu nije ništa drugo nego pojam informacije. Informacija, nastavlja Paić, nije tek transformacija bitka. Tehnosfera samu sebe proizvo-di; ona je autopoietičko zbivanje bez prvoga uzroka i posljednje svrhe. To znači da tehnosfera omogućuje nastanak izvorišta (arche), boga, u čistoj ekspe-rimentalnoj igri konstrukcije. Paić za-ključuje da je bjelodano razlikovanje dvaju načina razotkrivanja: 1) metafi-zički – s idejom bitka bića (ousia, ei-dos, forma, subjekt, volja, duh, rad) i 2) kibernetički – s vladavinom pojma informacije, kontrole, komunikacije i entropije. Zatim nadodaje da je mož-da sazrelo vrijeme da umjesto Heideg-gerovih dvaju načina mišljenja i tomu shodno jezika metafizike (kazivajući i računajući) uvedemo prema načelu tertium datur treći model koji u sebi sjedinjuje prva dva te uz transklasičnu logiku i – i otvorimo nove perspektive mišljenja nadolazećega doba. Takvo mišljenje bilo bi kao koncert strojeva ko-ji misle intuitivno. Čudesan hibrid po-ezije i matematike (poeme i matheme) tada bi se usmjerio izvan dvaju načina razotkrivanja. Zapravo, tada nikakvo razotkrivanje istine više ne bi bilo mo-guće.Heidegger je pojmom postava (Gestell) – što je, ističe Paić, bit tehnike – uka-zao na zapadnjačku povijest koja se realizira u kibernetici kao sustavu infor-Prikazi – Book Reviews, str. 717-736.721macija i upravljanja. U zgotovljenom svijetu jezik gubi mogućnost metafore i simbola. Preostaje mu samo uputa za djelovanje u pragmatičnoj biti infor-macije. Jezik kao metafora nadomješta se opisom i izlaganjem kibernetički ustrojene slikovnosti u krugu tehnič-kih pravila. U doba vladavine kiberne-tičkoga upravljanja svijetom tehnosfera se oslobađa u sebi svakoga povijesno-ga odnosa s metafizikom tehnike prije postava i poslije njega. Kako pak, pita se Paić, misliti nadolazeći događaj ako nadomjestak metafizike u praznini teh-nogenetske konstrukcije može dospjeti samo do one beskonačne brzine (vitesse infinie) kojom informacije propadaju u crne rupe ništavila? To više nije, smatra Paić, ni aktivni ni pasivni nihilizam. Po-sljednji se stadij nihilizma očituje upra-vo u onome što uznemirava suvremenu teorijsku fiziku i drevnu metafiziku od Elejaca do indijskoga budizma.Dva slovenska filozofa također su dala vrijedan doprinos zborniku (oba rada sa slovenskoga na hrvatski jezik pre-veo je Mario Kopić). Dean Komel u radu Heidegger i filozofska kasnost He-ideggerovu ranu i kasnu misao misli iz Hediggerova mišljenja ranosti i kasnosti ako bitno pripadaju filozofiji sâmoj. Drugim riječima, filozofska kasnost ko-ja je bitno uvjetovana njezinom ranosti presudna je da se uopće može najaviti i pojaviti neki kasni Hedigger – ističe Ko-mel. Heideggerovo bitkovnopovijesno misaono iskustvo, koje datira negdje od sredine tridesetih pa do sredine četrde-setih godina, nije ništa drugo, napomi-nje Komel, nego iskušavanje kasnosti filozofije kao dovršenje metafizike i navještaj ranosti njezina mišljenja iz po-vijesti prigode, Ereignis. Nadalje, ako je iskušana kasnost za Heideggerovu mi-sao presudna do te mjere da određuje sam njezin tijek, moramo biti pozorni na ono što se zapravo utječe u nju – a to je usud Zapada, koji raskriva neku svoj-stvenu kasnost filozofije. Na tu dimen-ziju, ističe Komel, moramo misliti kada se pozivamo na kasna djela filozofa kao što je Heidegger, a ne da kao biografski (!) podatak navodimo da je bio mislilac bitka. Kasni Heidegger izmiče imeno-vanjima, označavanjima i navođenjima onoga što je mislio i odbacuje čak to da bi njegova oznaka filozofija i dalje određivala ono što bi imalo ispunjavati njegovo najvlastitije misaono nastoja-nje, diktirano samom stvari, koja pre-ma filozofskoj predaji nosi ime bitka. Heidegger, napominje Komel, među prvim postavlja proteron-hysteron bitno drukčije od filozofske predaje. U tom smislu njegova kasna ili rana misao ne poručuju ništa. Osnovna je teza rada Janka. M. Lozara O prekasnom kasnom Heideggeru da je velike teme što ih je mislio Heidegger prije njega mislio Nietzsche. Pritom nije riječ o izigrava-nju Heideggera na račun Nietzscheova trijumfa, već zapravo upućivanje na Heideggerova zadivljujuća izvođenja i pojmovno nenadmašne eksplikacije, na očitovanje prave Heideggerove ve-ličine.Srpski filozof Dragan Prole u radu Haj-degerov drugi početak i dekontrukcija 722Diacovensia 26(2018.)4prisvajanja ističe da neizrečena pret-postavka Heideggerova filozofiranja glasi da ontologija nije moguća ako se oslanja na samu sebe jer tada zapravo biva suočena s činjenicom da se nema na što osloniti. Ontologija je dakle po-dređena fenomenologiji, pri čemu nije riječ o pukoj hijerarhiji ni o tome da fenomenologija predstavlja uvjet mo-gućnosti ontologije, već o svojevrsnom ukrštavanju klasične filozofijske teme (bivstvovanje) i načina obrade tê teme. Nastojeći omogućiti pristup bivstvova-nju u njegovoj razlici spram bića, odno-sno istinsko ontološko istraživanje, rani Heidegger opredijelio se za model pri-svajanja (Aneignung). Takav model, na-pominje Prole, oslanja se na hermeneu-tiku faktičnosti. Hermeneutika utoliko postaje demarkacija koja daje razaznati konture koje nastoje osigurati jedin-stvenost fundamentalno-ontološkoga mišljenja bivstvovanja. Heideggerova hermeneutička zamisao u sebi također, ističe Prole, zadržava fenomenološke prerogative jer je središnji interes nje-zina izlaganja ponajprije usmjeren na kako samoga tubivstvovanja. Međutim, smatra Prole, ontologija, fenomenolo-gija i hermeneutika ipak nisu iskoračile iz začaranoga metafizičkoga kruga. He-ideggerov hermeneutički vođen bijeg iz tradicije poimanja bivstvovanja poka-zao se neuspješnim, stoga se okrenuo projektu desubjektiviziranja, a ključ-na riječ postaje Enteignung, odnosno Entzug – lišavanje. Prole postavlja pi-tanje »nije li dosljedno provođenje u djelo Heideggerove zamisli lišavanja samo korelativ apsolutizovanog prisva-janja«. Da bi izbjegao apsolutno prisva-janje, Heidegger se okreće potuđivanju. Međutim, ističe Prole, lišeno praktične posredovanosti, potuđivanje kao prolaz kroz strano bivstvovanje kod Heideg-gera ostaje puki apel, a njegovi dometi apstraktni i suženi.Konačno, na kraju zbornika o Heideg-gerovu kraju dolazi rad Filozofija kao stvar mišljenja Boška Pešića, jednoga od urednika zbornika. Pešić Heidegge-rovo očitovanje o filozofiji pokazuje u formi ispitivanja i iskušavanja stvari fi-lozofije koja bi bila u skladu s onim što Heidegger općenito kazuje o filozofiji. Pritom razjašnjava suodnos mišljenja i stvari, suodnos u kojem stvar mišljenju stvara prostor. Stvar koja se ne svodi na njezin izgled, već se uzima kao ono što jest na svoj način. Stvar je ono što se pokazuje kao bit predmeta; ono što se ne nalazi u blizini, već ono što blizinu, čuvajući je, neprekidno približava dalji-ni. Približiti se stvari kao stvari, a ne kao predmetu, za Heideggera je, napomi-nje Pešić, pitanje mogućnosti pomaka iz predočavajućeg mišljenja u mišljenje koje je u svom izvoru osmišljavajući ra-zabiruće. Iz takvoga impostiranja Pešić zaključuje da današnjoj filozofiji zapu-štenom ostaje njezina stvar – mišljenje.Budući da su autori zbornika hrvatski, slovenski i srpski filozofi mlađe genera-cije, možemo reći da je riječ o svježem i vrijednom doprinosu recepciji Heideg-gera na južnoslavenskim prostorima. Krešimir Šimić

Rusmir ŠADIĆ, Boško PEŠIĆ (ur.), Heideggerov kraj, Centar za kulturu i edukaciju »Logos« – Hrvatsko društvo »Karl Jaspers«, Tuzla – Zagreb, 2017., 148 str.

Rusmir ŠADIĆ, Boško PEŠIĆ (ur.), Heideggerov kraj, Centar za kulturu i edukaciju »Logos« – Hrvatsko društvo »Karl Jaspers«, Tuzla – Zagreb, 2017., 148 str.

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia