'Faculty of Political Science, University of Zagreb'
Abstract
Problem studije sažet je u pitanju: kako se pravo kao skup mjerila djelovanja
i način rasuđivanja odnosi prema politici, ekonomiji i kulturi? Pristup problemu
je praktičan i instrumentalan radije nego teorijski i sam sebi svrhom.
Cilj je ocjena predmeta istraživanja radi olakšavanja njegove promjene prema
temeljnim vrijednostima istraživanja. S obzirom na to da su te vrijednosti
postulirane stipulativnom definicijom prava, koja implicira odnose prava
spram politike, ekonomije i čak kulture, može se činiti da pristup ne rješava
problem, nego ga nedopustivo trivijalizira. Zagovarani pristup ipak može biti
valjan ako je stipulirana definicija prava dovoljno integralna, tj. uključiva.
U tu svrhu studija pokušava povezati u stipuliranu definiciju prava tri velike
filozofijske tradicije, koje su još uvijek nosive – i utoliko ključevi – za suvremene
doktrine i kulture. U klasičnom (ontologijskom) ključu (koji je analiziran
u prvom dijelu studije) pravo se poima kao ustanovljujuća i ispravljajuća
strana cjeline sastavljene od politike, ekonomije, prava i religije – potonje
kao središta kulture. U modernom (epistemologijskom) ključu (analiziranom
u drugom dijelu studije) ideje prava su u rasponu od poimanja da pravo ustanovljuje
moderne društvene sisteme i prema tome je nezaobilazno sredstvo za
identifikaciju modernih društvenih pojava do teorija da je pravo, podjednako
kao i politika, ekonomija i kultura, pojava svediva na svoje prirodne uzroke. U
suvremenom (jezičnom) ključu pravo, koje ustanovljuje čak religiju, može biti
shvaćeno samo iz kulture – uključiv politiku i ekonomiju – u koju je utkano.
Tri se tradicije najznačajnije razlikuju u pogledima na dodir razuma i djela. Za
razliku od klasične tradicije, koja priznaje da razum može upravljati djelovanjem,
razum i djelo su u epistemologijskom ključu odvojeni logičkim jazom,
dočim su u lingvističkom ključu jedva razlučivi. Trostruko rješenje problema
istraživanja povećava kako heurističku tako i praktičnu vrijednost stipulira-
ne definicije prava. Integrirajući raznorodne tradicije, stipulativna definicija
služi integritetu pluralističkoga pravnog poretka, tj. postizanju postuliranih
temeljnih vrijednosti unutar granica prava. Međutim, pristup zauzet u studiji,
iako više uključiv od strančarskih, još uvijek je samo jedan od pristupa, koji
je u posljednjoj crti također neizbježno strančarski. Štoviše, gledan iz kulture
koja nije integrirana, parohijalan je ili čak neprijateljski.How is law as both a set of standards of conduct and a way of reasoning related
to politics, economy and culture? The approach to the problem taken
in the paper is practical and instrumental rather than theoretical for its own
sake. The aim is to appraise the subject-matter with a view of facilitating its
change towards the basic values of the inquiry. Since the values are postulated
by a stipulative definition of law, which implies relations of law to politics,
economy and even culture, it may appear that the approach unduly trivializes
rather than solves the problem. The approach may nonetheless be valid, if the
stipulated definition of law is sufficiently integral, that is, inclusive. To that
end the paper attempts to integrate into the stipulated definition of law three
major philosophical traditions, which are still building blocs of – and hence
the keys to – contemporary doctrines and cultures. In the classical (ontological)
key (which is analysed in the first part of the paper) law is conceived
of as a constituing and correcting aspect of the whole consisting of politics,
economy, law and religion qua centerpiece of culture. In the modern (epistemological)
key (analysed in the second part of the paper) ideas of law range
from the conceptions that law is the constituent of modern social systems and
hence an indispensable means of identifying modern social phenomena to the
theories that law, as well as politics, economy and culture, is a phenomenon
reducible to its natural causes. In the contemporary (linguistic) key (also in the
second part) law, which is the constituent even of religion, can be understood
only from within of the culture – including politics and economy – into which
it is woven. The three traditions differ most markedly in their views of the
contact between reason and action. In contrast to the classical tradition, which
recognizes that reason can be action-guiding, reason and action are in the
epistemological key separated by a logical gap, whereas in the linguistic key
they are hardly distinguishable. The triple solution of the problem of inquiry
increases both heuristic and practical potentials of the stipulated definition of
law. By integrating diverse philosophical traditions, the definition is serviceable
to the integrity of a pluralistic legal order, that is, to achieving the postulated
basic values within the limits of the law. However, the approach taken in
the paper, while more inclusive than more partisan approaches, is still merely
an approach which is in the final analysis also partisan. Moreover, when seen
from a culture that has not been integrated by the definition, the approach may
be parochial or even inimical