Indendiary weapons

Abstract

Ratna primjena zapaljivih sredstava u svrhu ubijanja i ranjavanja ljudi i uništenja materijalnih dobara bila je poznata još u drevnoj Kini. Tijekom I. svjetskog rata započeo je posebno intenzivan razvitak novog zapaljivog oružja i sredstava njihove primjene. Tvari poput napalma i bijelog fosfora imaju fizikalno-kemijske osobine koje im omogućuju spontanu zapaljivost (bijeli fosfor), dugo gorenje, oslobađanje velikih količina topline i otrovnih plinova pri sagorijevanju i si. Izazivaju teške opekline, visok rizik otrovanja i nastanak šoka. Specifičnosti u njezi ranjenika proizlaze iz potrebe prevencije i liječenja intoksikacije, te iz teškog općeg stanja ozlijeđenih. Intenzivnija uporaba zapaljivih ratnih sredstava redovito izaziva i masovna stradanja civilnog pučanstva. U tekstu su iznesena i neka iskustva iz rada Medicinskog centra u Vukovaru vezana za ozljede nanesene zapaljivim oružjem.Incendiary weapons have been known and used since the ancient China, and their intensive development began during World War I. The new substances, such as napalm and white phosphorus, have physical and chemical properties phosphorus), allow prolonged burning and release of great amounts of heat and toxic gases. They cause severe burns with a high risk of intoxication and circulatory collappse (shock). The particularities of tending the wounded arise, therefore, from the need to prevent and cure such complications. Incendiary weapons, especially when used as tactical weapons cause mass casulties in the civilian population. In this article we present some of the experiences from Medical center Vukovar concerning injuries inflicted by incendiary weapons