U današnje vrijeme komunikacija se smatra jednom od temeljnih ljudskih vještina. Komunikacijom prenosimo informacije, izražavamo čitavu lepezu emocija, tjelesnih i psiholoških. Ona je neizbježna i dio je naše svakodnevice. Podrazumijeva se da dolazi prirodno i spontano kroz život, te možemo zaključiti da je nezamislivo ne komunicirati. Čovjek ima urođenu potrebu stvarati međuljudske odnose i održavati veze. Kako je moguće da se u današnje vrijeme tolika pozornost posvećuje ovakvoj temi? Iako je komunikacija vještina koja se uči kroz cijeli život, ipak je ona nešto što započinje još u najranijoj dobi, u krugu obitelji. Temeljna je vještina koju čovjek posjeduje, o kojoj se toliko govori, a upravo se čovjeka danas sve više zaboravlja. Smatra se kako je komunikacija između bolesnika i zdravstvenih djelatnika emocionalno najzahtjevniji posao. Najranjivijoj i najosjetljivijoj skupini ljudi neophodna je zdravstvena skrb. Upravo zbog toga je to kompleksan posao koji zahtijeva iskustvo, znanje, umijeće i određene kompetencije zdravstvenih djelatnika. U vrijeme kad tehnologija doseže svoj vrhunac nezamislivo je adekvatno provoditi zdravstvenu skrb bez određene radiološke dijagnostike. Za uspješan ishod liječenja neophodna je kvalitetna komunikacija između bolesnika i zdravstvenih djelatnika. Važno je pokazati suosjećanje i uputiti bolesniku riječi ohrabrenja. Svaki bolestan čovjek nije želio bolest i u takvom stanju potrebni su mu pažnja, ljudskost i korektan pristup okoline. Zato danas, uspostaviti ravnotežu između tehnike i humanosti, odnosno ljudskog načina u ophođenju postaje pravi izazov
