Autori u radu analiziraju pravni položaj okrivljenika u kaznenom
postupku srednjovjekovnih dalmatinskih statuta, ponajprije statuta
grada Splita, zatim Trogira, otoka Brača, Hvara te Korčule. Akuzatorni
elementi u postupovnim odredbama statuta postavljaju okrivljenika kao
subjekta kaznenog postupka, nositelja specifi čnih prava obrane – prava
na vrijeme za pripremu obrane, prava predlaganja dokaza, prava na
stručnu pomoć branitelja. Ta su prava, međutim, značajno ograničena,
ponajprije činjenicom što je okrivljenik bio dužan aktivno surađivati sa
sudom, posljedično, u pravnoj mogućnosti da ga se torturom prisili na
davanje iskaza odnosno priznanja. Procesni položaj okrivljenika kao
objekta postupanja najviše se očitovao u kaznenim postupcima koje bi
načelnik, knez ili upravitelj pokretali po službenoj dužnosti
