U radu se govori o poteškoćama pri priznavanju hrvatskoga jezika u inozemstvu, posebice o njegovu statusu na Međunarodnome sudu za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu i pitanju hoće li i kako će hrvatski postati
punopravnim službenim jezikom u EU nakon što Hrvatska postane njezinom zemljom članicom.The paper discusses the difficulties in the recognition of the Croatian language abroad. Special attention is paid to the status of the Croatian language at the International Tribunal for Former Yugoslavia in the Hague and to the questions of whether and how Croatian will become a fully valid official language in the EU once Croatia has become its membe

Grčević, Mario

University of Zagreb Repository

Jezik, 55., M. Grčević, Poteškoće u priznavanju hrvatskoga jezika u inozemstvu189POTEŠKOĆE U PRIZNAVANJU HRVATSKOGA JEZIKA U INOZEMSTVU1 Mario Grčevićezični srpskohrvatski unitarizam prve i druge Jugoslavije dobro nam je poznat. Nasuprot njemu, mnogo je manje poznat srpskohrvatski unitarizam Austro-Ugarske Monarhije, iako je on imao dalekosežnije posljedice nego cjelokupno unitarističko djelovanje jugoslavenskih država.Korijeni austrougarskoga jezičnoga unitarizma nalaze se u tome da je početkom 19. stoljeća bečka jezična politika odlučila Srbima na području pod svojim nadzorom nametnuti novi književnojezični tip kojim bi se Srbi udaljili od Rusa i usko vezali s katoličkim Hrvatima. Jernej Kopitar bio je voditelj tog projekta. U svojim izvje-šćima redarstvenim službama govori o nužnosti književnojezičnoga „priključenja“ pravoslavaca katolicima, a ujedno upućuje i na to da bi za potrebe katolika trebalo prilagoditi pojedina djela Vuka Stefanovića Karadžića, čovjeka kojega je tražio i pronašao da bi preko njega na spomenuti način reformirao srpski književni jezik.2 Dakle, Kopitar je zamislio da Hrvate i Srbe treba književnojezično ujediniti, a čini se da je imao i jasnu predodžbu o tome kako to ujedinjenje treba provesti. Kopitara je u ulozi voditelja njegova jezičnopolitičkoga projekta naslijedio Franc Miklošič. On je po službenoj dužnosti organizirao i supotpisao Bečki književni dogovor i ujedno vješto omogućio da se Karadžić predstavlja njegovim organizatorom. Objavom Be-čkoga književnoga dogovora u predgovoru službenoga rječnika Juridisch-politische 1  Predavanje održano na prvome Okruglome stolu o hrvatskim studijima u inozemstvu u Skradinu, 5. – 6. svibnja 2007.2  Više vidi o tome u mojem članku Nacrt za studiju o Jerneju Kopitaru kao strategu Karadžićeve književnojezične reforme, koji je 2002. godine prihvaćen za tisak u Zborniku u čast Daliboru Brozoviću – Od indoeuropeistike do kroatistike. Zbornik još nije objavljen, no tekst članka može se pročitati na mreži:http://bib.irb.hr/datoteka/264345. Kopitar_Karadzic_PREPRINT.pdf . xJCurriculum, kurikulum, kurikul – uputnikOn the example of three almost concurrent professional pedagogical terms: curriculum, kurikulum i kurikul, the paper problematizes the overall, uncontrolled penetration of foreign words into the contemporary lexicon of the Croatian language. In stead of these foreign words, we should use the Croatian expression uputnik and its adjective form uputnički.Jezik, 55., M. Grčević, Poteškoće u priznavanju hrvatskoga jezika u inozemstvu190Terminologie... iz 1853. taj je dokument postao bitnim i javnim jezičnopolitičkim dokumentom bečke jezične politike. Na hrvatskoj su ga strani uz snažnu podršku tadašnjih vlasti ostvarili tek hrvatski vukovci krajem 19. stoljeća. Beogradska jezična politika prve i druge Jugoslavije nastavile su provoditi staru bečku i austrijsko- -madžarsku unitarističku jezičnu politiku na sebi svojstven način. Pod prevlašću srpskoga stvarale su novi književni jezik koji su širile i u Hrvatskoj. Postavlja se pitanje zašto je jezična politika Beča i Austro-Ugarske Monarhije u ključnim crtama bila slična onima iz prve i druge Jugoslavije. Rekao bih da je u osnovi riječ o čistome etatizmu, tj. o spoznaji da je lakše upravljati hrvatskim i srpskim prostorom i pučanstvom ako ono ima jedan zajednički književni jezik ili takve književne jezike koji funkcioniraju kao međusobno zamjenjive varijante. Srp-ski su ciljevi u tome svemu bili drugačiji jer su preko bečke i jugoslavenske jezične politike i hrvatskoga oduševljenja ilirizmom i jugoslavenstvom išli na ostvarenje koncepcija velikosrpske ideologije.Hrvatska danas više nije član višenacionalne države ili državne zajednice, no to će uskoro opet postati ulaskom u EU, u koju će prije ili kasnije ući i Srbija. Sagle-davajući dosadašnja iskustva u višenacionalnim državnim zajednicama i federaci-jama, postavlja se pitanje kakvoj ćemo jezičnoj politici EU biti izloženi s obzirom na hrvatsko-srpske jezične odnose. U Hrvatskoj mnogi smatraju da se za to ne treba brinuti jer je poznato da EU poštuje višejezičnost i da je jezično tolerantna. Među-tim, neki u inozemstvu smatraju da bi upravnim tijelima EU bilo najpraktičnije da se srednjojužnoslavenski prostor u književnome jeziku izjednači, onako kako se pokušavao izjednačiti u Austro-Ugarskoj Monarhiji, zatim u objema Jugoslavijama, a trenutačno na haškome Međunarodnome sudu za bivšu Jugoslaviju. Proteklih se godina haški jezični pristup i nominacija „BHS jezik“ (bosansko-hrvatsko-srpski) širi i na sve više lektorata zapadnih europskih sveučilišta. Stoga se ondje hrvatski jezik, i kada je isključivi predmet nastave, često zove upravo onako kako se zove na Haškome sudu, unatoč tomu što je u znanstvenoj literaturi strana slavistika već odavno prihvatila da su hrvatski i srpski dva posebna književna jezika.Protiv haške jezične politike u Hagu je javno prosvjedovao jedino Vojislav Šešelj tražeći da mu se dokumenti dostavljaju na srpskome jeziku. Šešeljev je zahtjev 2004. odbijen sa sljedećim obrazloženjem, koje je 23. studenoga 2004. u ime tužilaštva potpisao Hildegard Uertz Retzlaff:„[...] inzistiranje optuženoga na postojanju srpskoga kao posebnoga jezika nema realnu podlogu. U jezikoslovnome smislu srpskohrvatski jezik ne može se razdvojiti na dva ili više jezika. Iako nacionalisti kao što je optuženi mogu inzistirati na uporabi „srpskoga“ ili „hrvatskoga“ ili „bosanskoga“ jezika, to su samo različite oznake koje se daju isto-mu članu južnoslavenskoga ogranka indoeuropske porodice jezika. Razlike u pisanju, sintaksi i izgovoru nisu dovoljno značajne da bi se „srpski“, „hrvatski“ i „bosanski“ tretirali kao odvojeni jezici. Svaka eventualna autonomija koja zaista postoji između Jezik, 55., M. Grčević, Poteškoće u priznavanju hrvatskoga jezika u inozemstvu191tih takozvanih „različitih jezika“, potječe od ideoloških i političkih vrijednosti koje su, sa znanstvenoga, jezikoslovnoga stajališta, bezvrjedne.“3 Dakle, svi oni koji hrvatski i srpski shvaćaju i vrjednuju kao dva jezika ili dva književna jezika, u tumačenju su Haškoga suda „nacionalisti“.Naziv za pretpostavljeni jezik koji se u citiranoj odluci naziva „srpskohrvatskim“, na Haškome je sudu inače „BHS jezik“, što je kratica za „bosanski-hrvatski-srpski“ (BCS: Bosnian-Croatian-Serbian). Sudeći prema tekstovima na mrežnim stranicama Haškoga suda, ondje se taj jezik ostvaruje najradije u ijekavskoj srpskoj varijanti, no moguće su i druge kombinacije, pa ponekad i pojedini književni jezici pod uvje-tom da se zovu, kako to ondje kažu i smatraju, zajedničkim „politički korektnim nazivom“ BHS odnosno BCS.Treba pretpostaviti da će ulaskom Republike Hrvatske u EU hrvatski jezik po-stati njezinim punopravnim službenim jezikom jer je u temelje EU utkano načelo višejezičnosti i priznavanje službenih jezika pojedinih država. Međutim, odluka o tome ne ovisi samo o očekivanju Republike Hrvatske. Pored toga, već danas među zastupnicima u Europskome parlamentu ima onih koji traže da se hrvatskomu na-kon ulaska RH u EU ne prizna punopravni status službenoga jezika EU. Hina je 20. ožujka 2007. objavila vijest o tome kako je velikobritanski zastupnik Charles Tannock u Europskome parlamentu reagirao na najavu hrvatskoga kao službeno-ga jezika i iznio prijedlog da jezike bivše Jugoslavije treba ujediniti kao nekoć u „srpsko-hrvatskome“. Geoffrey Hoon, britanski ministar za Europu, u svojem je intervjuu u Globusu (2007., br. 851) ublažio izjavu kolege Charlesa Tannocka i napomenuo da njegovo mišljenje „uopće nije važno“. Kaže da ne može „vjerovati da bi ikomu moglo biti onemogućeno da se u službenoj korespondenciji koristi ma-terinskim jezikom“. Međutim, ni haškim optuženicima nitko ne onemogućuje da se u službenoj korespondenciji služe vlastitim materinskim jezikom, a u Hagu se, kao što smo vidjeli, ipak ne priznaje postojanje hrvatskoga kao posebnoga književnoga jezika. Tomu treba pridodati da prevoditeljska služba EU hrvatskim poslanstvima koja su u posjetu u Bruxellu ili Strassburgu ni danas ne prevodi samo na hrvatski književni jezik. U literaturi u kojoj se o tome govori, ne određuje se pobliže je li riječ o srpskome ili o nekakvoj srpsko-hrvatskoj mješavini. U pisanim oblicima prevođenja situacija je nešto bolja.Vjerojatno zbog takvih problema i pitanja povezanih s njima, Uprava za među-narodnu suradnju Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa već je 2004. godine zatražila mišljenje HAZU „o statusu hrvatskoga jezika koje može poslužiti kao osnova za širu diplomatsku inicijativu“.4 HAZU je tim povodom u veljači 2005. objavila odmjereno i pomno sročenu Izjavu o položaju hrvatskoga jezika. Međutim, 3  http://www.un.org/icty/bhs/cases/seselj/documents/docpros/ses-pros041123b3.htm .4  Vidi o tome intervju s Mislavom Ježićem u Vjesniku od 6. ožujka 2005.Jezik, 55., M. Grčević, Poteškoće u priznavanju hrvatskoga jezika u inozemstvu192ta je izjava poprilično oštro napadnuta u raznim glasilima, ne samo u Hrvatskoj, već i u inozemstvu, npr. u 10. broju Sarajevskih svezaka, u čemu su sudjelovali i utjecajni ljudi iz Hrvatske. Na mrežnim stranicama tog časopisa piše da taj časopis „uspostavlja pokidane veze i dijalog među institucijama kulture i kulturnim i javnim radnicima u regionu“.5 U opisu 10. broja kaže se sljedeće: „Lingvisti iz regiona smatraju da jezik, nekad zvan srpskohrvatski/hrvatskosrpski, i dalje egzistira na području bivše Jugoslavije iako mnogi političari i lingvisti tvrde suprotno.“U svezi s time treba podsjetiti i na to da se u posljednje vrijeme vodeći srpski jezikoslovci opet jako zalažu za ideju o jedinstvenome srpskohrvatskome jeziku. O tome je pisao Stjepan Babić u časopisu Fokus (13. i 20. travnja 2007.) i pokazao da ulaskom Hrvatske u EU hrvatski nije automatski priznat kao punopravni službeni jezik EU jer se o tome mora posebno raspravljati.S obzirom na sve to, vidi se da bi put hrvatskoga od službenoga jezika Republike Hrvatske do službenoga i punopravnoga jezika EU mogao biti teži nego što se na prvi pogled čini da bi trebao biti.Ako Republika Hrvatska uđe u EU tako da joj ondje kao nadomjestak hrvatskomu kao službenom jeziku bude barem djelomice nekakav BCS jezik, moglo bi se to negativno odraziti ne samo na položaj hrvatskoga u EU, već i na njegov položaj u Hrvatskoj. Naime, procijene li zainteresirani službenici u EU da bi se u Hrvatskoj divergentnim normiranjem moglo ugroziti „praktično“ jedinstvo BCS jezika, oni bi mogli poželjeti da se to ne dogodi pa će preko posrednika utjecati na normira-nje hrvatskoga. Dosadašnja iskustva s višenacionalnim državnim zajednicama i s Haškim sudom govore nam da tu mogućnost treba shvatiti vrlo ozbiljno. Hrvatskoj jest mjesto u EU, no nije joj mjesto u njoj ako u njoj nema mjesta za hrvatski jezik kao njezin punopravni službeni jezik. SažetakMario Grčević, Hrvatski studiji, ZagrebUDK 811.163.42/81‘27, stručni radprimljen 30. travnja 2008., prihvaćen za tisak 27. svibnja 2008.Difficulties in the Recognition of the Croatian Language AbroadThe paper discusses the difficulties in the recognition of the Croatian language abroad. Special attention is paid to the status of the Croatian language at the International Tribunal for Former Yugoslavia in the Hague and to the questions of whether and how Croatian will become a fully valid official language in the EU once Croatia has become its member.5  http://www.media.ba/mediacentar/compiled/p735.htm .

Difficulties in the Recognition of the Croatian Language Abroad

https://repozitorij.unizg.hr/islandora/object/hrstud:769/datastream/FILE0

Difficulties in the Recognition of the Croatian Language Abroad

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

University of Zagreb Repository