Unatoč iskustvu kirurga, kvalitetno uzetoj anamnezi, kvalitetnom kliničkom pregledu te suvremenoj radiološkoj dijagnostici, do pouzdane i konačne dijagnoze dolazimo temeljem patohistološke dijagnoze. Patohistološka analiza započinje biopsijom ili operacijom nakon koje se uzorak tkiva stavlja u fi ksativ. Fiksacijom se tkivo stabilizira, sprječavajući njegovo propadanje. Uzorci tkiva režu se na tanke slojeve koji se nakon fi ksiranja na predmetno stakalce standardno boje kombinacijom hematoksilina i eozina. Standardno bojenje se prema potrebi nadopunjuje histokemijskim ili imunohistokemijskim metodama, ovisno o odluci patologa. Izgled promjene može prikriti njen karakter te je stoga nužna suradnja između liječnika operatera i patologa (1, 2). Točnost u potvrđivanju kliničkih dijagnoza mjerljiva je komponenta svakog cjelovitog programa osiguranja kvaliteta i prognostičke korisnosti. Do danas je zlatni standard za provjeru kliničkih dijagnoza, bez obzira na organski sustav i klasifi kaciju bolesti, bila i ostala patohistološka dijagnoza (3)
