Kuštović, Tanja

Croatian

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

CROATICA • Zagreb, XLV (2021) 65: 209–215209DVOSTRUKI UZLET NACIONALNE FILOLOGIJE, U 19. I 21. STOLJEĆU(Vera Blažević Krezić: Književnim radnjami za crkvu i domovinu.  O novocrkvenoslavenskom jeziku Parčićeva misala iz 1893.  Matica hrvatska, Zagreb 2020)U godini 2020. Vera Blažević Krezić objavila je knjigu „Književ-nim radnjami za crkvu i domovinu. O novocrkvenoslavenskom jeziku Parčićeva misala iz 1893“. Recimo odmah da je knjiga nagrađena Nagra-dom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za najviša znanstvena i umjetnička dostignuća u Republici Hrvatskoj za 2020. godinu za pod-ručje filoloških znanosti. Ova znanstvena knjiga bavi se Dragutinom Antunom Parčićem, odnosno njegovim Rimskim misalom slavenskim jezikom otisnutim 1892. u Rimu. Taj se opsežan znanstveni rad (576 stranica) sastoji od četiri temeljna poglavlja: 1. Parčićev misal očima vanjske i unutarnje povijesti jezika, 2. Novocrkvenoslavenski jezični tipovi i razvojna razdoblja, 3. Iz jezika Misala i o jezičnoj kon-cepciji D. A. Parčića, 4. Zaključak. Prije nego prođemo kroz knjigu recimo nekoliko riječi o tom velikom hrvatskom filologu koji je rođen u Vrbniku, 1832. a umro u Rimu, 1902. godine. Dragutin Antun Parčić bio je svestran i po mnogočemu prvi: zanimao se za kartografiju, botaniku, fotografiju- bio je jedan od prvih koji je snimio pomrčinu sunca 1861. T. Kuštović • DVOSTRUKI UZLET NACIONALNE FILOLOGIJE, U 19. I 21. STOLJEĆU • 209–215210godine. Volio je snimati redovnike, a snimio je i samog sebe pa je u tom smislu i za današnje vrijeme bio suvremen (možda možemo govoriti o preteči „selfija“). No, svoj je opse-žan filološki rad posvetio glagoljaš-tvu. Uzor glagoljaške knjige bio mu je hrvatski Prvotisak.Poglavljem Parčićev misal očima vanjske i unutarnje povijesti jezika autorica nas upućuje na važ-nost istraživanja jezika Parčićeva misala. Njegov Rimski misal slaven-skim jezikom (prvo izdanje: 1893; kasnija izdanja: 1896, 1905. godine) sastoji se od 800 stranica od kojih uvodnih 56 stranica čine uvodni tek-stovi i molitve prije i poslije mise. Parčić je priredio i uredio misal što uključuje izradu matrice za glagolj-ska slova (po uzoru na slova Prvo-tiska iz 1483.), jezično ga uredio i napravio korekturu teksta, uz kon-zultaciju i raspravu sa suvreme-nicima: Franjom Račkim i Vatro-slavom Jagićem vezano uz jezik; don Franom Bulićem i Ivanom Danilom vezano uz pismo. Ovaj misal simbolizira vrhunac obnove hrvatskoga crkvenoslavenskoga jezika nakon triju stoljeća istoč-noslavenizacije liturgijskih knjiga. Osim misala Parčić je napisao i priredio za tisak i temeljne priruč-nike za služenje novim, jezično i pismovno obnovljenim liturgijskim knjigma (Mali azbukvar, Gramma-tica palaeoslavica- latina, Rječnik latinsko- glagoljski). Vera Blažević Krezić u ovoj je knjizi prikazala pro-cese njezinoga planiranja Odbora za uređivanje liturgijskih knjiga i normiranje hrvatskoga novocrkve-noslavenskogajezika u 19. stoljeću, te je opisala Parčićevu filološku koncepciju obnove crkvenoslaven-skih liturgijskih knjiga. Parčić je bio jedan od članova Odbora za sastav-ljanje i uređivanje novih liturgijskih knjiga. Uz njega, u Odboru su bili: Franjo Rački, Mihovil Pavlinović, Ivan Berčić, Vatroslav Jagić, Đuro Daničić te kasnije Ivan Črnčić. Parčić se Odboru pridružio, kao i Črnčić, 1878. godine. Raspravlja-jući o jeziku, Odbor je rješenje vidio u jeziku kakav je bio u upotrebi u hrvatskoglagoljskim liturgijskim knjigama do početka istočnosla-venizacije u prvim desetljećima 17. stoljeća. Veća su razilaženja među članovima Odbora bila kad je riječ o pismu: Bulić i Danilo u Spomenici o prijepisu glagoljskog alfabeta na latinski za liturgijske knjige rimskoga obreda- objavlje-noj u Zadru, na talijanskom jeziku, 1882. g. bili su za to da se glago-ljica zamijeni latinicom, ali i da se jezik ispravi kako bi odgovarao prvotnim, kanonskim liturgijskim tekstovima. Argumenti za latinicu bili su: da je glagoljica teško usvo-jivo i nepraktično pismo, da čitatelj mora posvetiti mnogo pažnje mate-rijalnoj strani riječi, a malo njihovu CROATICA • Zagreb, XLV (2021) 65: 209–215211značenju. Pritom kažu da se latinica lakše čita. Pomoću latinice olakšao bi se povratak slavenske liturgije. Važni su i ekonomski razlozi jer bi tiskara morala nabaviti glagoljska slova što bi izazvalo velike troškove. Ističu, kad je riječ o jeziku, da se on mora svesti na prvotnu pravilnost i čistoću starocrkvenoslavenskog jezika na svim jezičnim razinama. S druge strane, Milčetić (koji nije potpisnik navedene Spomenice) drži da je budućnost narodnoga jezika u liturgijskim knjigama neminovna, a ako to nije moguće, tada je potrebno održati hrvatsku redakciju crkvenos-lavenskoga jezika. Premda se zalaže za hrvatski crkvenoslavenski jezik, Milčetićevi motivi njegova zauzi-manja za taj jezik su drugačiji od Parčićevih. Naime, Parčić hrvatski crkvenoslavenski jezik predstavlja kao recenziju koja je najvjernije očuvala starocrkvenoslavensku normu, dok Milčetić taj jezik pred-stavlja kao drugi najbolji izbor (prvi bi bio narodni/ hrvatski jezik) jer se u njemu nalaze osobine hrvatskih govora koje su obogaćivale starocr-kvenoslavensku normu. Što se pisma tiče, Milčetić se pridružuje latiničnoj struji, a prednost daje i ćirilici nad glagoljicom, ne smatra je obilježjem pravoslavlja i njome se već tiskaju kritička i faksimilna izdanja.Parčić je na Spomenicu odgo-vorio svojim člankom Za obstanak glagoljice (1882). U članku Parčić iznosi argumente koji govore u prilog hrvatskom crkvenoslaven-skom jeziku umjesto starocrkvenos-lavenskoga i u prilog glagoljici kao prvome slavenskom pismu i tradi-cionalnome pismu hrvatskih bisku-pija. Prilikom argumentacije služi se popularnoznanstvenim stilom, svo-deći citiranje slavističke literature na minimalnu mjeru. Vera Blažević Krezić te je Parčićeve argumente detaljno razradila čime je čitateljima pružila uvid u njegova razmišljanja i stavove vezane uz pripremu misala.U istom članku Parčić je pred-ložio da se datum hrvatskog Prvo-tiska obilježava kao poseban dan: „Pravedno bi bilo i hvalevrijedno taj dan, 22. veljače dojd. god. uzbu-diti zamrlo čuvstvo prema našoj starini, proslavivši ga dostojno po naših čitaonicah i književnih zavo-dah.“ Želja mu se ostvaruje u ovom našem vremenu kad upravo na 22. veljače obilježavamo Dan hrvatske glagoljice. Parčićev misal je bio nje-govo životno djelo, napravljen je po uzoru na Prvotisak, u njega je vraćen hrvatski crkvenoslavenski jezik. To je posljednja liturgijska knjiga tiskana glagoljicom. Za taj ga je rad papa Lav XIII. imenovao začasnim komornikom sa zlatnom medaljom Pro Ecclesia et Pontifice. Jedno je poglavlje ove knjige posvećeno recepciji Misala, nje-govim ponovljenim izdanjima i Parčićevoj materijalnoj i duhovnoj T. Kuštović • DVOSTRUKI UZLET NACIONALNE FILOLOGIJE, U 19. I 21. STOLJEĆU • 209–215212ostavštini. Zanimljivi su podaci o tome kako je prvo izdanje brzo rasprodano, krenulo se s njegovim dotiskivanjem, ali nakon prigo-vora o antidogmatskim sadržajima u Misalu obustavljeno je njegovo raspačavanje i počela je priprema trećeg izdanja. To je izdanje objav-ljeno 1905. godine. Ono je u litera-turi poznato kao posljednja liturgij-ska knjiga otisnuta glagoljicom. Na temelju navedenog izdanja nastat će transkribirano izdanje Josipa Vajsa (1927), otisnuto latinicom u kojem je glagoljicom otisnut samo kanon mise, pri čemu je kanon mise otisnut paralelno i latiničnim pismom.Autorica predstavlja ocjene, kritike i interpretacije jezika Misala od 1893. do suvremenosti. Ovdje iznosi kritike koje su uputili Vatro-slav Jagić, Kvirin Klement Bonefa-čić, Franjo Rački, Josip Leonard Tandarić, Milica Lukić, Mateo Žagar, Antonija Zaradija Kiš.Drugo veliko poglavlje Novo-crkvenoslavenski jezični tipovi i razvojna razdoblja podijeljeno je u šest poglavlja u kojima autorica govori o istočnoslavenizaciji hrvat-skoglagoljskih liturgijskih knjiga. Tom je istočnoslavenizacijom zau-stavljen prirodan razvoj hrvatske redakcije staroslavenskoga jezika. Termin istočnoslavenizacija preuzet je od slovenske znanstvenice Vande Babič i njime se nastoji precizno ukazati na crkvenu politiku, jezičnu normu i pomoćne priručnike koje su maloruski unijati rabili u Rimu pri-likom uređivanja i izdavanja crkve-noslavenskih liturgijskih knjiga u 17. i 18. st. U razdoblju istočnosla-venizacije liturgijskih knjiga pre-poznaje se propadanje glagoljaš-tva u odnosu na razvoj hrvatskoga crkvenoslavenskoga jezika, za čiji se kraj simbolično veže posljednje lokalno hrvatskoglagoljsko izdanje Brozićeva brevijara iz 1561. godine. Autorica navodi pet Jagićevih raz-doblja glagolizma, te periodizaciju glagoljaštva Eduarda Hercigonje. U nastavku predstavlja tada korištene nazive za jezik: ilirski jezik, književni liturgijski jezik, slavenski narodni jezik, termini lingua Sclavina, Scla-vinica, Sclavonica, Slovenicae litte-rae i dr. Iznosi stavove filologa o procesu istočnoslavenizacije hrvat-skoglagoljskih liturgijskih knjiga: Hamma, Jagića, Dobrovskog, Kopi-tara, Broza, Vodnika, Stojkovića, E. Sgambati. Filolozi ukazuju na probleme kojima su se susretali promicatelji istočne novocrkve-noslavenske recenzije u hrvatskim glagoljskim knjigama. Najviše ih brine nerazlikovanje književnog sla-venskog jezika od narodnog jezika. Nadalje, u ovom su poglavlju obra-đeni jezik i pismo izdanja Rafaela Levakovića, Ivana Paštrića, Matea Karamana i Mateja Sovića te jezik i pismo Parčićevih domisalskih izda-nja. Ovo posljednje analizirano je CROATICA • Zagreb, XLV (2021) 65: 209–215213temeljito kako bi čitatelj stekao uvid u ono što je prethodilo Parčićevom izdanju Misala. Upravo jeziku Misala i jezič-noj koncepciji D. A. Parčića bit će posvećen treći, najveći dio knjige, s tim što treba imati na umu da je sve što je do ovoga poglavlja napi-sano zapravo velik i vrijedan uvod u ovo treće poglavlje koje je ujedno i glavna tema knjige, a to je jezična analiza spomenutog Misala. U tom velikom poglavlju autorica najprije daje sociolingvistički pogled na hrvatski (novo)crkvenoslavenski jezik. Govori o tri razdoblja hrvat-skoga novocrkvenoslavenskoga jezika tijekom 19. i 20. stoljeća kroz koja se mijenjao njegov status. Uz status mijenjali su se i priređivači temeljnih liturgijskih knjiga osta-vivši za sobom pravopisne i jezične priručnike u kojima je razrađena njihova koncepcija. Kad je riječ o jeziku Misala D. A. Parčića treba imati na umu da je taj jezik primjer hrvatskoga novocrkvenoslaven-skoga liturgijskoga jezika i on se tiče samo jedne vrste glagoljičnih hrvat-skih tekstova. U svoju poredbenu jezičnu analizu autorica je uključila samo autoritativne tekstove Misala (poslanice, psalmi, evanđeoski tek-stovi, Red mise i molitve) te ih je usporedila s odgovarajućim tekst-nim obrascima misala na kojima se temelji rekonstrukcija i oblikovanje hrvatske novocrkvenoslavenske norme 19. stoljeća (od starocrkve-noslavenskih kanonskih tekstova: Assemanijevo evanđelje, Mari-jinsko evanđelje, Sinajski psal-tir; za hrvatskocrkvenoslavensko razdoblje: Vatikanski Illirico 4, uz Šišatovački apostol; Berčićevi Ulomci Svetoga pisma; uključujući predstavnika razdoblja istočnosla-venizacije hrvatskoglagoljskih litur-gijskih knjiga: Karamanov misal). Prije nego što krene na konkretne usporedbe, autorica očekuje „da će rezultati istraživanja potvrditi Par-čićevo nastojanje da Redom mise podupre kontinuitet uporabe litur-gijske knjige (svagdanja uporaba, razumljivost među svećenicima i u puku), odnosno da kroz ostale tek-stove pokaže samostalnost i domi-šljatost u odabiru jezičnih i stilskih rješenja, premda nikada na način da ugrozi hrvatskocrkvenoslavensku normu, već, naprotiv, s namjerom isticanja njezine konzervativnosti s jedne i elastičnosti s druge strane.“ U daljnjem tekstu autorica predstavlja slovopis i pravopis hrvatskoga novo-crkvenoslavenskog jezika (đerv, šta, jerovi), te oblike tog istog jezika. U okviru opisa oblika hrvatskoga novocrkvenoslavenskog jezika auto-rica daje opis Parčićeve rukopisne novocrkvenoslavenske gramatike. Parčićeva terminologija ukazuje na njegovu pripadnost zagrebač-koj ili ilirskoj školi. U njegovoj se rukopisnoj gramatici dobro uočava T. Kuštović • DVOSTRUKI UZLET NACIONALNE FILOLOGIJE, U 19. I 21. STOLJEĆU • 209–215214inzistiranje na vezi između morfo-logije i tvorbe riječi. Svakom hrvat-skom terminu pridružuje se latinski i/ili njemački ekvivalent. Upozorava na glasovne promjene i izgovornu vrijednost pojedinih slova (glago-ljična azbuka), međutim, poglavlja o fonologiji nema. Autorica nas podsjeća da termin fonologija nala-zimo u našim gramatikama tek od polovice 20. stoljeća. U opisu dekli-nacijskog sustava Parčić kao krite-rij razdiobe uzima vrste deklinacija a ne vrste riječi. Nakon toga slijedi opis sklonidbe ličnih zamjenica te glagoli i njihova razredba. Autorica je u knjizi nakratko svratila pogled u češki novocrkvenoslavenski jezik i sintetizirala uvodna poglavlja. Potom slijedi detaljna analiza Par-čićeva misala u kojoj predstavlja elemente grafetičke koncepcije toga misala: scriptura continua, kraće-nja riječi, ligature, interpunkcija- punktacija, veliko i malo slovo, bilježenje brojeva. Na kraju ana-lize potvrđuje se više puta u knjizi spomenuto oslanjanje na izvornu hrvatskocrkvenoslavensku tradiciju (Prvotisak), čime se u kontekstu grafetičke analize potvrđuje načelo konzervativnosti. Grafemička razina analize uključuje analizu bilježenja jerova (slabi poluglas, vokaliza-cija poluglasa, jerovi u prefiksima i prijedlozima, jerovi na kraju riječi, u sredini riječi), bilježenje jata (u korijenskom morfu, u gramatičkom morfu, u imperativu, imperfektu, u zamjenicama), bilježenje refleksa glasa /ę/ (u gramatičkim morfovima kod imenica, pridjeva, ličnih zamje-nica, neličnih zamjenica, glagolskih oblika), bilježenje slogotvornog /r/ i /l/, bilježenje đerva, grafema šta, grafema f i alternacija f/p- v, suglasnička skupina čr, alternacija v/b, rotacizam, i druge glasovne promjene. Morfološka razina ana-lize odnosi se na analizu imenica (deklinacije glavnih i sporednih pro-mjena), zamjenica, pridjeva, brojeva, glagola (glagolski načini i vremena; participi). Autorica je odabrala i nekolicinu sintaktičkih i leksičkih odlika Parčićeva misala. Od sintak-tičkih osobitosti govori se o temama iz sintakse padeža (genitiv umjesto akuzativa- kategorija živosti, geni-tiv negacije- slavenski genitiv), usu-stavljena su poglavlja o sintaktičkim funkcijama participa (supstantivizi-rani particip, atributna funkcija par-ticipa, funkcija sekundarnoga predi-kata, particip u funkciji situacijskoga determinatora objekta), o apsolutnim konstrukcijama i latinskim sintak-tičkim prevedenicama, participskim i infinitivnim konstrukcijama, kon-dicionalu. Daje se pregled dvojine, odnosno pregled zastupljenosti gra-matičke kategorije, pitanje sročnosti i uparivanja po broju. Analiza zavr-šava pregledom leksičkih osobitosti: leksičke dublete, leksičke varijante. Svaki od tih zasebnih pregleda CROATICA • Zagreb, XLV (2021) 65: 209–215215završava sintezom kojom se ukratko usustavljuje ono što je kroz analizu bilo predstavljeno. U Zaključku, kao četvrtom dijelu ove knjige, autorica je usu-stavila sve što je prethodno rečeno čime je čitatelju omogućila brzi uvid u knjigu u cjelini. Mogli bismo reći da se zahvaljujući ovom Zaključku knjiga može čitati i od kraja, odno-sno, nakon pročitanog Zaključka čitatelj se može upustiti u čitanje razrade pojedinih poglavlja.Za kraj recimo da su u knjizi su kroz poglavlja predstavljena teorij-ske i znanstvene spoznaje o mnogim segmentima hrvatskih pisama (npr. o podrijetlu glagoljice i ćirilice, o obloj i uglatoj glagoljici) i hrvatskih jezika (hrvatski crkvenoslavenski jezik, hrvatska redakcija crkvenos-lavenskog jezika, hrvatskocrkvenos-lavenski jezik), te hrvatske filološke povijesti.Autorica je ispisala bibliogra-fiju izvora koje je proučavala, navodi opsežan popis literature (312 bibli-ografskih jedinica) kojom se kori-stila i popis mrežnih izvora. Na kraju se nalazi popis slika i tablica. Tako veliki broj literaturnih jedi-nica upućuje nas na to da je autorica zaista detaljno proučila temu koju je istraživala, a ovim je popisima omo-gućila čitateljima da se samostalno upute u istraživanja filološkog dje-lovanja D. A. Parčića.Spomenimo i to da autorica vrlo često ulazi u digresije koje nisu uključene izravno u glavni tekst nego se nalaze u natuknicama. Možemo slobodno reći da nije riječ o klasičnim natuknicama nego o znanstvenim izletima u područja koja se odnose na glavnu temu ali nisu njezin sastavni dio. No, i kao takve, to su pravi stručni članci bez kojih bi knjiga bila znatno siromaš-nija i koji pružaju uvid u kontekst bez kojih glavni sadržaj knjige ne bi bio cjelovit. Tim je natuknicama znatno obogatila i knjigu i onoga tko knjigu čita.Na kraju dodajmo da je Nagrada koju je HAZU dodijelila Veri Blaže-vić Krezić zaista zaslužena o čemu se može osvjedočiti svatko tko ovu knjigu uzme u ruke i krene u avan-turu istraživanja filološkog djelovanja Dragutina Antuna Parčića iz prošlih i suvremenih perspektiva. Uzlet naci-onalne filologije potkraj 19. stoljeća našao je svoj najprimjereniji odgovor u uzletu kroatistike na početku 21. stoljeća.Tanja Kuštović

DVOSTRUKI UZLET NACIONALNE FILOLOGIJE, U 19. I 21. STOLJEĆU (Vera Blažević Krezić, „Književnim radnjami za crkvu i domovinu. O novocrkvenoslavenskom jeziku ‘Parčićeva misala’ iz 1893“, Matica hrvatska, Zagreb 2020)

DVOSTRUKI UZLET NACIONALNE FILOLOGIJE, U 19. I 21. STOLJEĆU (Vera Blažević Krezić, „Književnim radnjami za crkvu i domovinu. O novocrkvenoslavenskom jeziku ‘Parčićeva misala’ iz 1893“, Matica hrvatska, Zagreb 2020)

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia