Kusik, Vlastimir

Croatian

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

J u l i j e K n i f e r 1-25. X. 79 . 1 1 3 julije knifer galerija likovnih umjetnosti osijek vlastimir kusik Više od dvadeset godina slikarstvo Ju-lija Knifera (1924.) čini posve izuzetnu pojavu u jugoslavenskom i evropskom slikarstvu, i po osobitosti i original­nosti vlastite ideje i po načinu da se ona slikarski iskaže. Problem koji je ovo slikarstvo otvorilo i to kako se ono u kontinuitetu slikarski ostvarilo i da­nas je donekle zagonetka, gotovo kao i na njegovu početku, pogotovo ako mu se približimo sa stajališta površnog i uopćenog sagledavanja lišenog odgo­varajućeg duhovnog ali i emocional­nog angažmana. Izložba u Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku pokušaj je da se ponovo to slikarstvo sagleda u njegovim bitnim komponentama, pri čemu se polazi od postavke kako je baš danas prilika i mogućnost da se ono shvati čak i u svjetlu aktualnog senzibiliteta koji mu, kad je riječ o najnovijim radovima, može biti mjerom razumijevanja. Jer, posrijedi je doista paradoksalna poja­va u suvremenom slikarstvu. Pred na­ma je slikarstvo prividno nepromjenlji­va semantičkog identiteta, ali, s druge strane, s vremenom se neprestano mi-1 1 4 jenja mogućnost i sadržaj njegove re­cepcije i kodifikacije. Poznato je da je motiv Kniferova sli­karstva lik meandra. Ne mijenjajući, u više od dvadeset godina, motiv slike Knifer je stvorio svoj slikarski princip islikavajući u beskrajnom nizu besko­načan broj meandara. Varirajući u nizu lik koji je već sam po sebi simbol niza, lik je postao znakom, odnosno, motiv je postao sadržaj. Tako se ovo slikarstvo osmislilo u sadržaju kojim je doista na slikarski način protumači­lo vlastitu slikarsku prirodu. Ili obrat­no, priroda slikarstva sadržana je u li­ku meandra. A on (meandar) je znak (simbol) niza i toka bez kraja i počet­ka. Daljnja konzekvenca takva slikarskog postupka vodi ovo slikarstvo k razini filozofijskog diskursa na kojemu je ono zapravo i utemeljeno ili, bolje re­čeno, iz kojega je proizišlo. Jer, u jed­nom trenutku ono prestaje biti slikar­skim postupkom i postaje mentalnim procesom. Identifikacija postupka s procesom zapravo je identifikacija sli­karstva s načinom življenja. Nije teško zaključiti kako duhovna priroda ovog slikara i njegovo slikarstvo svoje ute­meljenje duguju filozofiji egzistencija­lizma i načelu apsurda, što ih je trajno zadužilo i opredjeljenjem ali i uvjere­njem. Na tragu jednog i drugog, konti­nuitet ovog slikarstva čin je dostojan najvećeg poštovanja. Paradoks o kojemu je riječ proizlazi iz pitanja kako je bilo moguće da se ovo slikarstvo održi kao releventan slikar­ski fenomen u uvjetima (privida) vlas­tite nepromjenljivosti i okolnostima neprekidnih promjena na planu umjet­ničke scene. Jer, ono ne samo da se održalo već je bilo poticano a i samo je stvaralo atmosferu stvaranja oko sebe, kako bi i u sebi neprestano iska­zivalo vitalitet izuzetne osjećajnosti. Tome je dokaz i činjenica da je to sli­karstvo po sebi i za sebe imalo mjesto na liniji ključnih pravaca proteklog raz­doblja, i kao minimalizam i kao pri­marno slikarstvo i kao konceptuali-zam. Pa čak i danas, gledajući posljed­nje Kniferove crteže, moguće je ovo slikarstvo doživjeti i osjetiti sa stajališ­ta aktualiteta kad se priroda slikarstva iskazuje i potvrđuje aktom i argumen­tom slikanja kao krajnje personalizira-nog čina umjetničkog izraza. Nizu problema koje je Kniferovo sli­karstvo do sada otvaralo navedenom su izložbom pridodani novi aspekti pristupa. S jedne strane, to su slike iz Tubingena nastale za proteklih dese­tak godina i, s druge strane, to su naj­noviji crteži. Te su slike manje poznati kompleks radova u opusu ovog umjet­nika. Za njih su karakteristični veliki formati na kojima se jedno polje (crno ili bijelo) čini dominantnim, razvede­nost forme meandra je manja i autor ih najčešće povezuje u cikluse diptiha i triptiha. Time su slike dobile na sli­karskom identitetu i više djeluju kao slike za galerijski prostor. One su tako manje fenomen jedne slikarske ideje a više slikarstvo po sebi. Shodno tim na­stojanjima Knifer je na najnovijim crtežima konzekventno artikulirao taj problem, što možemo ocijeniti kao no­vo poglavlje u njegovu slikarstvu. Veliki formati crteža koje sada radi predstavljaju meandar minimalne raz­vedenosti, tek je crno polje razvedeno tankom linijom bijele niti da bi u gor­njem dijelu probio format podloge. Slika (crtež) je polje iscrpljujuće manu-elne operacije unutar koje autor do kraja ugrađuje sebe sama do granica fizičke izdržljivosti materijala na ko­jem radi (papir) i sredstva kojim radi (olovka) i, dakako, mogućnosti vlastite psihičke izdržljivosti. Ritam jednog i drugog dobiva na dramatičnosti čiji is­hod s pažnjom i poštovanjem možemo samo pratiti. Dio tog nastojanja pokušala je registri­rati i ova izložba pokazujući i dokazu­jući kako je pred nama slikarstvo ne­prekinutog toka unutar kojega ampli­tude unutrašnjeg intenziteta čine više nego ikad točke najviših dometa. Joško E t e r o v i ć 

Julije Knifer. Galerija likovnih umjetnosti Osijek

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia