Uvod: Svaki bolesnik koji ide na operaciju nosa, upoznat je s mogućnošću potrebe sekundarnog
zahvata, a vjerojatnost kojega prema literaturi iznosi između 5 i 15%. Planirane rekonstrukcije nosa u dva ili
više akta su rijetke, tako da sekundarna rinoplastika najčešće upućuje na neuspjeh primarne operacije.
Bolesnici i metode: Analizirali smo vlastite rinoplastike u razdoblju od srpnja 2020. do siječnja 2021.,
kao i noviju literaturu vezanu uz učestalost i razloge za reviziju.
Rezultati: U promatranom razdoblju uočili smo porast udjela revizijskih rinoplastika među ukupnim
operacijama nosa. Razlozi za reviziju u skladu su s razlozima opisanim u literaturi, a dijele se na funkcionalne
i estetske.
Zaključak: Neovisno o uzrocima sekundarne rinoplastike, porast udjela sekundarne unutar svih
rinoplastika predstavlja negativan trend. Smatramo da je bolje postavljanje indikacija i bolja informiranost
bolesnika u pogledu očekivanja jedini način za smanjenje udjela revizijskih rinoplastik
