Maković, Zvonko

Croatian

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Radikalni romantizam Jannisa Kounellisa ZVONKO MAKOVIĆ Jedan od svojih brojnih tekstova posvećenih umjetnosti J a n n i s a K o u n e l l i s a M a u r i z i o C a l v e s i z a p o č i n j e konstataci jom kako Kounellis nije konceptualni umjetnik. On je "misaon" ("pensante") umjetnik, što je bitno drukči ja s tva r , i n j e g o v a se u m j e t n o s t r a đ a iz m e d i t a t i v n e koncentraci je . Ovaj Calvesi jev tekst pisan je s red inom sedamdeset ih god ina kada je Kounellis proširio prostor svoje umjetnosti brojnim referencama. Udio memori je i mitova, zatim mašte i evidentnih simbol ičkih elemenata mogao bi se na neki način shvatiti kao napuštanje ranije s t r a t e g i j e , r a d i k a l n o j a s n e i j e d n o z n a č n e k a k v u poznajemo iz razdobl ja prvih arte povera djela nastalih između 1967. i 1969. godine. P o č e t k o m sedamdeset ih, točni je 1 9 7 2 , Kounel l is u p ros tor ima r imske Galerije L'Attico izvodi performans u kome se pojavljuje na konju i s maskom kojom zaklanja lice. Upravo je ta maska na neki način pa rad igma novoga vremena. To je g ipsani o d l j e v n e k o g a n t i k n o g A p o l o n a ko j i u svo jo j w incke lmanovsko j č is toć i posta je znakom apso lu ta : s oč ima bez pogleda i bezizražajno zatvorenim usnama. I dok se konj ( p r i r oda ) o tk r i va u svojo j puno j f i z i čko j pr isutnosti , umjetnik sebe zaklanja znakom umjetnost i , Apolonovim l icem. Upravo nam taj znak nalaže da u konju više ne možemo vidjeti samo konja. Tri godine ranije, u si ječnju 1 9 6 9 , Kounellis je u iste ove prostore također doveo živog konja. I to ne jednoga, već njih dvanaest koje je privezao za zidove galerije kao da ih v e ž e za s t a j s k e j a s l e . Ta se r a d i k a l n a g e s t a razumijevala kao jasna potvrda onih teza kojima je glavni zagovorn ik i teore t ičar arte povera Ge rmano Ce lan t d e f i n i r a o n o v u u m j e t n o s t : k roz t a u t o l o g i j u , k roz predstav l jan je same stvarnost i kao stvarnosti, samog života kao života. Konji su sada samo konji, konkretna i živa pr iroda postavl jena u prostor namijenjen umjetnosti i meditacij i . Tu golu pr irodu ne dopunjuje nikakav vanjski i v id l j iv i znak umje tnos t i kao što će to bit i na rani je spomenutoj izložbi iz 1972. godine. Pa ipak, i u svojoj punoj pojavnoj s lobodi Kounellisovi konji konotiraju čitav niz značen ja . Č in jen ica mjes ta i s a m o g umje tn i čkog izbora obavi ja ove životinje jasnom aurom kol ikogod da su one trebale tek izraziti same sebe. Ovaj ambijent na neki način izražava umjetnikov Wel tanschauung: čovjek se ovdje ne mora osjećati superiornim, već "integralnim dijelom jednog s lobodnog svijeta l išenog hijerarhije" (M. Calvesi). Da bi se cjelovito razumjelo ovo Kounel l isovo d j e l o , p o t r e b n o je imat i na u m u i v r i j e m e n j e g o v a nastanka. To je vri jeme kada se još nisu ohladi le velike i utopističke ideje o identifikaciji umjetnosti i samog života, k a d a se još p o d g r i j a v a o san o r a đ a n j u " e s t e t s k o g društva" u kome će vladati potpuno nov poredak. Dvije godine prije nego što je u Galeriji L'Attico izložio dvanaest konja, Kounellis je izložio živu pap igu . Izložio je također ugl jen, lapis niger, prah kave, vunu , kosu, zatim pamuk utisnut u kocku crnih željeznih stranica, pa o n d a m e t a l n i c v i j e t iz č i j e g s r e d i š t a s u k l j a v a t r a (Margherita di fuoco)... Nešto će kasnije p lamen iz cijevi brojnih plinskih boca biti sasvim dostatnim materi jalom koga umjetnik postavl ja na pod galeri je ili pak kvači o zid. Ta su djela prvenstveno gola, vrlo konkretna materi ja ko ja i sk l j uču je svaku i l uz ion i s t i čku ide ju i p o t p u n o relativizira formu. Nadalje, ta djela vrlo jasno upućuju na p o e t i k u o r g a n s k o g na k a k v u s m o v e ć na i l az i l i u umjetnosti i s toga je moguće uspostavit i kontinuitet koji bi od akcionog slikarstva i informela, preko new dade i avangardi iz pedesetih godina vodio sve do poetike arte povera. U svim se tim segment ima, naime, racionalno i sv jesno po t i sku je p r e d b u j a j u ć o m s n a g o m t r i n o m a "mater i ja-gesta-nesvjesno" . In fo rmel bi za is ta m o g a o bi t i d u h o v n i m i s h o d i š t e m Kounel l isove umjetnost i . Kažem d u h o v n i m , jer se za najranije n jegove radove, barem s formalnog aspekta , n ipošto ne bi moglo reći da sl i jede poet iku informela. Sl ike koje p o t j e č u iz kasn ih p e d e s e t i h i s p o č e t k a šezdese t i h g o d i n a vr lo su škr te u svo j im s l i ka rsk im efektima. Kounellis, naime, na njima ispisuje ri ječi, slova, brojke ... u čemu bi se prije mogao prepoznat i daleki odjek redukcionizma i analit ičke pr irode jednog Jaspera Johnsa, nego afinitet za njemu objekt ivno mnogo bliži informel. Pa ipak, kada 1956. Jannis Kounellis dolazi iz G r č k e za s ta lno u R im, j e d a n o d u m j e t n i k a k o m e posvećuje osobitu pažnju upravo je Alberto Burri čije je s l ikarstvo svo jevrsna apo log i ja o rgan i čkog i t va rnog , mater i je dovedene na s tupan j č is te i go le po javnost i os lobođene svake semant ičke nadgradnje. Agresivnost Burri jeve mrtve, spal jene i dezintegr i rane materi je koja 96 se opire racionalizirati stvara dojam intenzivne mučnine i more, onih stanja svojstvenih koliko egzistenci jal izmu, to l iko još v iše j e d n o m rad i ka lnom v idu ah is to r i j skog romantizma koji nas vodi do Kubina i Bockl ina, Fusslija i Goye, ali isto tako i do de Sadea. Kounell isova djela iz razdobl ja 1967. pa do 1972, dakle, ona koja pr ipadaju blistavim trenucima arte povera, po m n o g o č e m u b ismo mog l i p romat ra t i up ravo u onom lancu kojemu je informel najbliža karika. Pa ipak postoje i bitne razlike. Ako informel želi da umjetničko djelo kao apsolutna prisutnost bude čitavo od iskustva u činu, kako ga je definirao G.C. Argan, i da je os lobođeno svakog evociranja sjećanja, baš kao i zalaganja za budućnost , tada u Kounell isovim djel ima i performansima iz vremena arte povera t reba vidjeti i nešto drugo. Njegova prima materia ni je sasv im o s l o b o đ e n a doda tn i h z n a č e n j a . Životinje i minerali, pamuk i kosa, vuna i prah kave, zemlja i vatra uključuju u sebe i memori ju. Njegova vatra i prije nego što je vidljiv element, već je simbol. Štoviše, u vatri postaje materia prima čak i d e o l o g i j o m , i deo log i j om Prometeja (M. Calvesi). Kada sedamdeset ih i osamdeset ih god ina počinje kao kons t i t u t i vne e l e m e n t e svo j ih d je la i akc i j a uz imat i g ipsane fragmente antičkih skulptura, često zdrobl jenih, iskidanih i zacrnjenih d imom, zatim zlato, g lazbala, pa čak i ž ivu g lazbu Mozar ta ili S t rav inskog , o d m a k od poetike organskog i pr imarnog postaje evidentan. U tkivo svoje umjetnosti Kounellis uvlači metafizičku pređu i on postaje zaista "un artista pensante". Duh njegove rodne G r č k e i g r č k i h m i t o v a , e v i d e n t n a b l i z i n a a l k e m i j i , med i t a t i vnos t i pr i je s v e g a o s t a l o g a izraz i t os j eća j melankolije, sve su to niti koje tvore auru jedne radikalno romantične umjetnosti u kojoj se tema smrti provlači kroz sve razine. Kroz materiju, baš kao i kroz ikoničke znakove i ponašanje. Kada je 1984. Helmut Friedel organizirao u munchensko j galer i j i L e m b a c h h a u s iz ložbu "Orfejev san", nazvanu po jednom Kounell isovu djelu, a na kojoj je sab rao d je la suv remen ih ta l i jansk ih umje tn ika od protagonista arte povera, pa do t ransvangardnog Enza C u c c h i j a , o tvor io je j e d n u novu m o g u ć n o s t č i t an ja p r v e n s t v e n o d j e l a " s i r o m a š n i h " . O tk r i o j e , n a i m e , relativnost Celantovih teza o tautologi j i i denotat ivnost i djela arte povera. Pokazao je kako su i Kounel l is , i Pistoletto, i Paolini, te neki drugi iz njihove generaci je, u svo ju u m j e t n o s t k o n s t a n t n o u g r a đ i v a l i m i t o l o š k e i s imbo l i čke sups tance koje su ih u novom v remenu i kontekstu postmoderne činile i aktualnima, i v ječnima. Takvo je tumačenje u Kounell isovu slučaju isti njemački kritičar pojasnio još više kada je godinu dana kasnije u is to j ga l e r i j i p r i r e d i o r e t r o s p e k t i v n u i z l o ž b u o v o g umjetnika. Jannis Kounellis,1963. Jannis Kounell is,1967. Jannis Kounellis,1972. 97 Fragmenti razvijenih i zacrnjenih gipsanih skulptura koje Kounellis koristi u svojim djel ima prije nego što upućuju na svo j m i t o l o š k i i p o v i j e s n o u m j e t n i č k i k o n t e k s t , nedvosmis leno evoci ra ju smrt. Smrt umjetnost i? Zašto ne. Pr isutnost smrt i p o d j e d n a k o tako z rač i i iz on ih instalacija složenih iz naoko banalnih stvari kao što su c r n e ž e l j e z n e š ine i c r n e j u t e n e v r e ć e i s p u n j e n e ugl jenom. Monotoni ritam ovih elemenata koji odzvanja prostorom galeri je samo pojačava taj dojam. Međut im, smrt kao svepr isutna metafora luči sokove melankol i je koji najizravnije otkrivaju pravu pr i rodu ove umjetnost i . N jez inu p r i p a d n o s t liniji r ad i ka lnog roman t i zma koja vremensku i poet ičku aktualnost čini podjednako tako i t ra jnom kategor i jom. Summary Zvonko Maković: "Radical romanticism of Jannis Kounellis" Jannis Kounellis, during seventies and eighties started to use piasler fragments of antique sculptures, ofren crushed and blackened by smoke, than gold instruments ... even the live music of Mozart or Stravinski as congenitive elements of his works and actions. At that time the separation from organic poetics and primal became evident into the substance of his art he sews the metaphisical fibers and be­comes indeed " un artista pensante " the spirit of the homeland. Greece, and of Greek myths, evident closeness to alchemy, contemplation, and above all the clear feeling of melancholy - these are all strings which are forming the aura of radically romantic art, in which, the subject of death is existing on all layers. Jannis Kounellis, 1978. 98 

Radical romanticism of Jannis Kounellis

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia