Ustavnosudski nadzor jasnoće referendumskih pitanja

Abstract

The paper explores the requirement of clarity of referenda questions. More specifically, it revisits the critique levelled against its enforcement by (constitutional) courts. Some scholars argue that clarity cannot be specified through apolitical reasoning and that politically unaccountable judges do not have the legitimacy to narrow down its meaning. While the paper does not dispute the indeterminacy of clarity, it does suggest an alternative to the complete rejection of judicial review. Such a rejection assumes that all cases of judicial oversight of clarity are of the same type. A more nuanced perspective, developed in the paper, strives to find ways to differentiate cases where judicial oversight was conducted in a manner that facilitates democratic processes from those where the legal argument is deployed as an obstruction. This is impossible to do outside each individual case. Having this in mind, the paper shows how judicial review of clarity may be understood as a project of describing different democratic processes that may co-exist in a constitutional democracy. This allows the courts to apply clarity in a context-specific manner and enables a more nuanced political response. The framework developed in the paper can be used to investigate individual disputes over the clarity of referendum questions.Zahtjev da odluka iznjedrena neposrednom demokracijom bude „jasna“ jedan je od ključnih sastojaka suvremenoga izravnog odlučivanja. Svrha je rada preispitati prigovor teoretičara koji, tvrdeći da jasnoću nije moguće odrediti, smatraju da se takav standard ne smije ostaviti na milost politički neodgovornim (ustavnim) sudcima. To se ocjenjuje kao preopćenito odbacivanje (ustavno)sudskog djelovanja te se zamjenjuje istančanijom perspektivom. Poziva se na prezentističko viđenje neposredne demokracije i tako ocrtava djelovanje sudova u određivanju jasnoće. U tom se smislu ističe da sudski nadzor možemo utemeljiti kao sredstvo preispitivanja granica političke sadašnjosti. Usporedba primjera kontinentalnoeuropskog i američkog pristupa tumačenju jasnoće identificira pristupe tomu – pluralizaciju i poopćenje. Ističu se prednosti pluralizacije iako, zbog problema demokratske legitimnosti (ustavnih) sudova, poopćenje nameće manje terete u primjeni. Utvrđuje se ipak da provođenje poopćenja sadašnjosti zapravo može dovesti do neprihvatljive arbitrarnosti sudova, dok je pluralizaciju sadašnjosti lakše razložno primijeniti. Time se pruža okvire (ustavno)sudskog djelovanja u nadzoru jasnoće neposredne demokracije