Frano Čale

Croatian

HRČAK - Portal of Croatian Scientific and Professional Journals

In memoriam :MARIJAN MATKOVIĆ(1915—1985)U dubrovačkim ljetnim danima go­dine 1985. nema više Marijana Matko- vića u gradu »snova i zanosa«, koji su intenzivno zaokupljali njegove plodo­nosne boravke u lapadskom Akade­mijinu Istraživačkom centru, na Drži- ćevim i Vojnovićevim pozornicama, u toplim zvjezdanim noćima magičnog Njarnjas-grada, mitskog cilja njegovih redovnih dolazaka i trajne preokupa­cije u njegovu duhovnom obzoru.Tko ga je, i ovdje u Dubrovniku, poznavao i volio, tko je s njim prija­teljevao ili blisko surađivao na znan­stvenom, književnom, umjetničkom i kulturnom području vezanom za Dub­rovnik, Matkovićev će vječni san na Mirogoju iz dubrovačke perspektive osjetiti ne samo kao još uvijek nena­dan, bolan apsurd, nego i kao, ovaj put patetično, podsjećanje na dugogo­dišnja i mnogobrojna nastojanja Mat­kovićeva da oživotvori prirodnu i ni po čemu isključivu zagrebačko-dubro­vačku duhovnu i kulturnu uzajam­nost, na kojoj je aktivno radio s uvje­renjem da rezultati takva prožimanja imaju mnogo širu iradijaciju na čita­vom području zemlje i mnogo dalje na evropskim i svjetskim stazama, ka­mo ga je često vodila njegova čestita otvorenost i nepresušna znatiželja.Ne bi bila uzaludna traganja za učincima spomenute simbioze u iz­ravno manje vidljivim aspektima Mat- kovićeva djela, a od očitih, poneki se može nasumce dozvati iz sjećanja, pri­mjerice kako je u projektu imao dra­molet o Ruđeru Boškoviću, koji je za­mislio »u svom gruškom domicilu, na terasi, podno visokih grmova rogača« i o njemu skicu zapisao, čega se sjeća hodajući Boškovićevom ulicom u Zag­rebu (Stope na stazi, »Forum«, 10—12, 1983); ili pak, a to je još indikativniji primjer, kako je u Generalu i njegovu lakrdijašu koncipirao lik Dubrovčani­na Miha, sanjača o dalekoj začaranoj zemlji »u kojoj žive ljudi koji se zovu ljudi nazbilj«, što pokazuje da je Držić, kao što će toliko puta biti i Vojnović, trajno prisutan u Matkovićevu duhu, a poglavito u nadahnuću dramatičara i teatrologa, koji, primjerice, objavlju­jući poruku u povodu Međunarodnog dana teatra (1979), ne može mimoići ni Držićevu poruku o slobodi Njar­njas-grada, jer nikad ne zanemaruje kontinuitet hrvatske dramske riječi, pa stoga, eto, i dum Marinovu izravno u- nosi u svoj dramski tekst povijesne inspiracije.Dugo bi trebalo nabrajati aspekte u kojima se zrcali udio Dubrovnika u Matkovićevu stvaralačkom životu um­jetnika i animatora kulture (prema demokratičnim, nedogmatskim, slobo­di čovjeka upravljenim i stoga uvjer­ljivim naprednim načelima), i bit će poticajna zadaća istražiti koliko je taj dubrovački segment utkan u sveukup­no njegovo formiranje, koliko je pro­žimao njegov ukus, tematiku njegovih radova, povijesne sastavnice njegove svijesti. Izrazita scenična govorenost i spontana komunikativnost Matkoviće- ve dramske riječi, primjerice, nastala je, znamo, na temeljima njegova kri­tičnog odnosa prema dometima nacio­nalnog teatra od prošlog stoljeća do Krležina scenskoga govora, koji je fas­cinirao njegov naraštaj dramatičara, te prema iskustvima svjetske drame, ali posebne i osobito djelotvorne po­ticaje treba nesumnjivo tražiti u odu­ševljenu čitanju Držića i Vojnovića, koje je duboko poznavao i o kojima je mnogo pisao, uvelike otvorivši vi­dike modernu kritičkom vrednovanju njihovih djela.Od prvih poratnih godina do zad­njih dana neke su se od ponajvažni­jih Matkovićevih djelatnosti odvijale u znaku Držića, dubrovačkog festivala, Vojnovića... Objavljivao je izdanja Držićevih i Vojnovićevih djela; kao intendant Hrvatskog narodnog kaza­lišta u Zagrebu doveo je 1950. na re­pertoar Skupa u Gavellinoj režiji, pri­kazanog na prvom festivalu u Dubrov­niku; za taj festival s Fiskovićem i s Kombolom stvorio je uzorni prvi Ka­talog i tu objavio značajan i do da­nas aktualan programsko-proklamator- ski tekst; pisao je studije o dvama najvećim dubrovačkim dramatičarima; bio je neposredno zaslužan što se Du­brovačka trilogija (»simfonija dramske govorne riječi u tri stavka«) pojavila, također u Gavellinoj režiji, prvi put nakon rata na zagrebačkoj pozornici, a i to bijaše jedan iz niza njegovih poteza s kojima je autoritativno pre­vladavao ne baš bezazlene onovremene barijere ideološkog čistunstva; bio je jedan od začetnika, organizatora i stu­pova Dubrovačkih ljetnih igara, njihov teoretičar i ljetopisac, autor (Heraklo, Klitemnestra), ravnatelj dramskog pro­grama, pa je zajedno s Fotezom, Ga- vellom i drugima odlučno utjecao na njihov svjetski ugled i, dosljedno tome, na našu deprovincijalizaciju. U Dub­rovniku nije bilo značajnije ljetne ma­nifestacije bez njegova bitnog sudio­ništva, bilo da je riječ o simpozijima, prezentiranjima izdanja ili otvaranji­ma izložbi, pa je tako između ostaloga predstavio Vojnovićevu biografiju M. Žeželja, LIBER-ovo izdanje Držićevih Djela, organizirao značajan međunarod­ni simpozij o Držiću u suradnji JAZU i američkog sveučilišta iz Standforda, i međunarodni simpozij o Vojnovićevoj obljetnici, i podizanje spomen-ploče Držiću u mletačkom Zanipolu, i inau­guriran je Skalina Marka Foteza pod Lovrijencem, itd.Koliko je Dubrovnik, kao neuspore­diva našijenska sinteza krajolika, ar­hitekture i tradicije, postao duhovnim zavičajem Marijana Matkovića, poti­caj em njegova stvaralačkog optimizma, ciljem njegovih inače bogatih kultur­nih inicijativa, na svoj način plodno svjedoče svesci »Foruma« pod njego­vim vidovitim uredništvom: iz tog bi se uglednog časopisa moglo izdvojiti nekoliko knjiga (a neke i jesu u nje­mu prvotno nastale) raznih priloga s dubrovačkom tematikom, pri čemu se programski jasno očitovalo integriranje stoljetnog kontinuiteta hrvatske knji­ževnosti u jedinstven korpus.Ograničavajući se na osobna isku­stva dugogodišnje suradnje s Marija­nom Matkovićem, i to na njezine du­brovačke aspekte, na uspomene vezane za sve ono zbog čega se ubrojih među mnogobrojne mlađe drugove njegove kojima je bio i prijatelj drag, i uči­telj, i zaštitnik, mogu posvjedočiti da je s Dubrovnikom bio u djelatnu do­diru čak i u zadnjim danima, u bo­lesničkoj postelji. Nedugo prije od­laska, kad su mu se nakratko vratile snage uz varljivo proplamsale nade, pozvao je kolegu Nedjeljka Mihano- vića i mene k sebi, da nam, kao svo­jim pomoćnicima u uređivanju Vojno­vićevih sabranih djela, preda svoje uglavnom dovršene priloge. Tko zna koliko je bio svjestan da posao neće nastaviti, ali trudio se da vedrinom živahna razgovora spriječi turobno ra­spoloženje, i činilo se da se izvorima neke sebi svojstvene vedrine služi kao sredstvom da ljudski podnese nemi­novan rastanak. Javljale su se tada u mislima, nametljivo i neželjeno zbog prigode u kojoj se zatekosmo, neke od nabrojenih epizoda Matkovićeva života u trajanju od tri i pol desetljeća na­šega poznanstva, koje je uvelike pre- dodređivala ta dubrovačka suradnička komponenta, pa neka ona i opravda stanovite osobne naglaske ovih ko- memorativnih redaka. Sjetih se, na koncu te brze mentalne rekapitula­cije, jednog Matkovićeva teksta, na koji su zacijelo mnogi pomišljali, a koji i mene prati od ovih ljetnih dubrovačkih dana 1985, kad ga više nema u Gradu, njegovu gradu koliko mu to bijaše i Zagreb: u »Forumu« 10—11 godine 1981. opisao je, naime, svoj posljednji susret s divnim čovje­kom, Ivanom Krolom, u mnogome na­lik upravo ovakvim susretima sa svo­jim suradnicima i drugovima, na zag­rebačkom Jordanovcu... Umjesto uz­budljivih detalja tog opisa, radije pa­rafrazirajmo zaključak, koji se može ponoviti gotovo doslovce nakon Mat­kovićeva odlaska 31. srpnja 1985: toga dana nije samo ostao definitivno pra­zan prostor u uredništvu »Foruma«, nije samo jedan izuzetno drag čovjek, prijatelj i drug napustio prizemnu, dvorišnu sobicu u Kavurićevoj ulici 1 i ostavio rukopisima i špaltama zatr­pan svoj pisaći stol — toga dana je i hrvatska književnost izgubila Čovje­ka, koji joj je ulogom svih svojih na­darenosti predano služio...Dubrovnik, ljeto 1985.Frano ČaleJOSIP LUČIĆ, MONUMENTA HISTORICA RAGUSINA, KNJIGA II,SPISI DUBROVAČKE KANCELARIJE, ZAPISI NOTARA TOMAZINA DE SAVERE OD 1282. DO 1284. G.Autor je na temelju dugogodišnjeg istraživanja i proučavanja arhivskih dokumenata dubrovačke srednjovjekov­ne prošlosti u Historijskom arhivu u Dubrovniku objavio brojne radove. Kao rezultat toga njegova rada je i ova druga knjiga dokumenata pod nazi­vom »Spisi dubrovačke kancelarije«; u okviru serije »Monumenta historica Ragusina« u izdanju Jugoslavenske a- kademije znanosti i umjetnosti i Od­jela za hrvatsku povijest Centra za povijesne znanosti Sveučilišta u Zagre­bu. Knjiga obuhvaća 431 stranicu te donosi, osim napomene uredništva i predgovora na hrvatskom i engleskom jeziku, arhivsku građu na latinskom jeziku: zapise notara Tomazina de Sa­vere od 1282. do 1284. g., i to »Diver­sa cancellariae«, zatim »Debitores di­versarum scripturarum« i »Venditores et dotes« od stranice 1 do 336, kao i »Testamenta« I od stranice 337 do 380. Na kraju knjige donesen je indeks imena, stvari i mjesta.Objavljivanje ove knjige povezano je u prvom redu sa sačuvanom, bo­gatom arhivskom građom o starom Dubrovniku i njegovoj Republici koja se nalazi u Historijskom arhivu u Du­brovniku. U tom arhivu naći ćemo gotovo svu dokumentaciju o životu, pomorsko-trgovačkom poslovanju, me­đunarodnim vezama i svim drugim vi­dovima života starog Dubrovnika i njegove države. Nigdje, ni u jednom evropskom arhivu ne možemo naći, kao u dubrovačkom, na jednom mje­stu sakupljenu svu arhivsku građu o postojanju i djelovanju jednog grada male držve — Republike. Gledajući sa toga stanovišta, možemo reći da je dubrovački arhiv po svom sadržaju i bogatstvu jedinstven u svijetu. Zahva­ljujući toj golemoj, sistematski slože­noj i sačuvanoj građi do sada je sa­stavljen i objavljen veliki broj znan­stvenih radova iz pomorsko-trgovinskog političkog i kulturnog života, i to ne samo Dubrovnika već i susjednih ze­malja.Osim znanstveno-istraživačkog rada pojedinaca, Jugoslavenska je akademi­ja u Zagrebu već krajem 19. stolje­

In memoriam: Marijan Matković (1915-1985)

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

HRČAK - Portal of Croatian Scientific and Professional Journals