Hans Vorlander

Anali Hrvatskog politološkog društva

Directory of Open Access Journals

O odnosu populizma i demokracije - skica

Vorlander, Hans

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

HRČAK - Portal of Croatian Scientific and Professional Journals

241 Osvrti i recenzijeI kpopulizmu i demokraciji središ-nja je referentnost pojam naroda.* Zbog toga je njihov međusobni odnos problematičan. Populizam bi se mogao tumačiti tako kao da se tek u njemu oz-biljuje demokracija. Kao što znamo, ona se temelji na suverenosti naroda. Uobi-čajenija je međutim pretpostavka da po-pulizam ugrožava demokraciju u njezi-noj srži te da je na koncu i razara. Dakle populizam može biti izazov demokraci-ji da ispuni svoje vlastito obećanje. Ali populizam može predstavljati i patološ-ku stranu demokracije. Stoga nije čudo što ga smatraju hidrom koja u različitim kontekstima prijeteći uzdiže svoju svag-da novu glavu. Međutim populizam bi mogao biti i pojava koja je prirođena de-mokraciji. Posve neovisno o činjenici da pojam populizma u akademskom dis-kursu i znanstvenoj analizi ima krajnje negativnu konotaciju, valja priznati da politologija nije dala niti analitički kon-cept niti dostatno razjašnjenje pojma, tako da se odnos populizma i demokra-cije i dalje smatra nerazjašnjenim.U common sense govora o populizmu spada i uputa na desni ili desno ekstrem-ni populizam u Europi. Ponekad i po-jedine političare nazivaju populistima, svejedno na kojoj su strani političko-ga spektra. Povijesne su studije dovodi-le pojam populizma i u druge konstela-cije, u kojima su se pojavljivali pokreti ili stranke kojima je atestiran “populistički” karakter. Tako se, prema studijama po-sljednjih godina, razlikuju tri “vala po-pulizma”: agrarni, latinskoamerički i populizam nove desnice. Prvi vuče po-rijeklo iz ruskoga intelektualnog pokreta narodnjaka u 19. stoljeću, ali istodobno je populistički fenomen bio i agrarni po-kret u Sjevernoj Americi, koji se ujedinio u People’s Party. Latinskoameričke vari-jante procvjetale su prvenstveno 1940-ih i 1950-ih godina i povezale se s autoritar-nim režimima u Argentini i Brazilu, Pe-ronovim i Vargasovim. Od 1970-ih go-Hans VorländerInstitut für Politikwissenschaft,Technische Universität DresdenOsvrtO ODNOSU POPULIZMA I DEMOKRACIJE – SKICA* Th e good, the bad, and the ugly: Über das Verhältnis von Populismus und Demokratie – Eine Skizze.242 Anali Hrvatskog politološkog društva 2010dina ojačali su pokreti nove desnice u raznim europskim državama te u anglo-američkome svijetu. Otada se populizam sve više i više dovodi u vezu s desnim strankama. Neke od njih otvoreno su an-tidemokratske, dok druge skrivaju svoje antidemokratsko držanje iza fasade gra-đanske pristojnosti. Neke desne stran-ke pozicioniraju se kao antimigrantske stranke, druge nastupaju kao prosvjedne stranke i privlače relativno širok krug bi-rača. Većina tih stranaka, primjerice Au-strijska liberalna stranka, Sjeverna liga Italije, Lista Pim Fortuyn u Nizozemskoj, Nacionalna fronta u Francuskoj, imale su ili imaju karizmatične vođe koji su zna-li, odnosno znaju mobilizirati pristalice i integrirati ih u svoje stranke. Istodob-no se populizam nove desnice obraća ksenofobima, rasistima i nacionalistima, oslanjajući se na teme kao što su migra-cija, porezi i kriminalitet.Kako god se ocijene povijesno razli-čite varijante populizma, čini se da po-stoji pet obilježja koja populizmu daju specifičnu strukturu. Prvo, populizam se semantički većinom poziva na “narod” i/ili na “maloga čovjeka”. Drugo, on kori-sti temeljnu razliku između “mi” i “oni”, na koju je usmjerena cijela retorika po-pulizma. Treće, “oni” znači establišment, politička klasa ili elita. Time populizam živi od efekta antiestablišmenta, odno-sno antielite. Četvrto, on živi od tvrdnji o homogenosti: socijalne, ekonomske, kulturne ili političke razlike nestaju u kolektivnim singularima “narod” i “mali čovjek”. Tvrdnja o homogenosti istodob-no korespondira s – namjernim – efek-tom isključenja, separiranja drugoga i razlike između “njih” i “nas”. Peto, po-pulizam uspostavlja strukturu pokreta vođe i sljedbe.Međutim spomenuti i više formalni strukturni elementi populizma ne infor-miraju nas o odnosu populizma i demo-kracije. Prvenstveno je Margaret Ca-novan svojim studijama o historijskim pojavnim oblicima populizma pridoni-jela promjeni ocjene da je populizam per se opasnost za demokraciju, znak njezi-ne degeneracije. Za nju je (1981; 1999), posve oprečno toj uobičajenoj pretpo-stavci, populizam pozitivan izazov de-mokraciji. Ona obrazlaže da se demo-kracija temelji na odnosu napetosti, koji populistički pokreti povremeno razrje-šuju. Tamo gdje se demokracije ukruću-ju, populizmi ih opet pokreću. Institucij-ski stabilizacijski mehanizmi sučeljavaju se s dinamičnim elementima pokreta, popularnim strujanjima. Canovan iz po-vijesti populizma izvodi povijesno po-sve ispravan zaključak da su populistički pokreti postojali i na političkoj desnici i na političkoj ljevici. Time u prvi plan dolazi alternativno tumačenje koje po-pulizam izvlači iz njegova konzervativ-noga, nativističkoga ili rasističkoga kuta. Tako populizam dobiva obilježje radi-kalnoga političkog pokreta, takozvano-ga grass roots strujanja, koje ukrućenoj demokraciji udahnjuje novi život. Popu-lizam postaje vitalnim, oživljujućim ele-mentom demokracije i može se, prema Michaelu Oakeshottu, shvatiti kategori-jalno kao “redemptive politics of faith”. Populizam “čisti” onu demokraciju kojoj prijeti opasnost da u svojim predstavnič-kim strukturama postane nepokretna. Populizam se, prema tome, mora shvati-ti kao element i oblik izravne i participa-cijske demokracije. On u svakome sluča-ju postiže efekt koji se, prema Canovan, sastoji od opsežnoga uključenja i više responzivnosti elita, čime demokratsko-me sustavu omogućuje širok, integracij-ski konsenzus. Canovan time nedvojbeno osvježa-va pogled na fenomen populizma. Ipak, 243 Osvrti i recenzijenjezin teorijski pristup ostaje isto tako ambivalentan kao što je i sam populi-zam. Proglašavajući populizam snagom demokratskoga obnavljanja, ona poka-zuje da je inspirirana njegovim progre-sivnim varijantama. To, doduše, povi-jesno nije pogrešno, kao što pokazuje pogled na People’s Party u SAD-u na pri-jelazu iz 19. u 20. stoljeće, kao i na Bull Moose Movement Theodora Roosevel-ta, ali iz toga zaključiti da je populizam element neposredne i participacijske demokracije, može se jedino po cijenu isključivanja svih drugih populizama. Tome treba dodati još jedan prigovor: čini se da populizam ima u najboljem slučaju instrumentalni, a ne načelno po-zitivan odnos prema institucijama i are-nama institucionalizirane demokracije. Njemu je jedino važno poslužiti se svim mehanizmima izravnoga utjecaja na po-litiku kako bi angažirao “narodnu volju”, koju traži za sebe i proglašava svetom. Na koncu, osobito u najnovije vrijeme, povijest populističkih pokreta pokazu-je da se populisti ne odlikuju snažnim poštovanjem demokratskih institucija. Nepovjerenje i otpor izražavaju se upra-vo prema demokratskim ustanovama i postupcima, kao i njihovim odlukama. Time institucije dobivaju u najboljem slučaju taktičku vrijednost, jer služe samo tome da se postigne populistička nakana. Ne priznaje se racionaliziraju-ća i legitimirajuća inherentna vrijednost demokratskih institucija i postupaka. Canovan prebrzo poravnava razliku iz-među demokracije i populizma svojom – jamačno s oslonom na Hannu Arendt – lektirom progresivne, populističke de-mokracije pokreta. Taj novi pogled Margaret Canovan ipak otvara važan analitički uvid. Ako se polazi od toga da sustav konstitucij-ske demokracije međusobno napeto po-vezuje dva strukturna načela (Vorländer, 2000; Mény i Surel, 2002), tada se u po-pulizmu može vidjeti korektiv. Ustavna demokracija sastoji se od dva stupa, pri čemu jedan, onaj konstitucijski, uteme-ljuje najviši autoritet političke zajedni-ce u pravu. Pravna država, odnosno for-malno načelo rule of law nije samo medij u kojemu se ostvaruje moderno, demo-kratski legitimirano djelovanje, već ta-kođer i medij koji je po svojoj genezi po-najprije sredstvo ograničavanja državne moći i jamac individualnih ljudskih i građanskih prava. Prvenstvo ustava, ne-rijetko podloženo vlastitom institucijom ustavnoga sudstva, postoji tada i na-spram demokratskih većina. Ponajprije je liberalna tradicija Johna Stuarta Milla te Alexisa de Tocquevillea ukazala na, s jedne strane, tu funkciju prava koja štiti slobodu te, s druge strane, na ugrožava-nje demokracije većinskim načelom koje može tiranizirati. Drugi, demokratski stup, traži za sebe najviši autoritet koji je zasnovan izravno na suverenosti na-roda. Tu se može nadovezati pozitivno tumačenje populizma. Prema tome, po-pulističke pozicije i pokreti nastaju onda kada konstitucijska demokracija izgubi svoju ravnotežu između oba stupa, de-mokracije i konstitucionalizma. Osjećaj da se odnos napetosti jednostrano po-maknuo u korist predstavničkih, pa i sudskih institucija te pretpostavka da bi predstavnici mogli djelovati sa sve veće distance spram predstavljanih izaziva-ju populističke reakcijske uzorke, koji pozivajući se na “glas naroda” ili “obič-noga čovjeka” zahtijevaju restituciju de-mokratske komponente – prvenstveno njihova neposrednoga izraza – koji nije posredovan institucijama i predstavnici-ma. Ako se dakle ovdje populizam – koji je situativan i koji u cjelini respektira institucijski ustav demokracije – shvati 244 Anali Hrvatskog politološkog društva 2010kao korektura ustavne demokracije koja je izgubila ravnotežu, tada se može ja-mačno priznati da populizam ne ugro-žava demokraciju, nego da prije djeluje kao liječenje zdravim stanicama. Dakako, čini se da su prijelazi bla-gi te postaju problematični ponajpri-je tamo gdje populizam razvija patološ-ki odnos spram demokracije. Populisti vrše pritisak na mehanizme konstitucij-skih kontrola i ravnoteža. U pravilu se ne odlikuju snažnim poštovanjem nače-la diobe vlasti i raspodjele moći. U pozi pučkih tribuna prizivaju moć naroda. Tome temeljnom populističkom stajali-štu protuslovi ovlast nadzora zakona od strane posredno izabranih sudaca. To su posljednjih dvadeset godina pokaza-li brojni primjeri i u zapadnoeuropskim te u srednjoeuropskim i istočnoeurop-skim tranzicijskim državama. Populi-zam nema povjerenja u sve one insti-tucije koje imaju stanovitu institucijsku autonomiju spram političke svakodnev-ne djelatnosti, kao što su ustavni sudovi ili središnje banke. Teritorijalne i funkci-onalne podjele moći protive se očuvanju narodne volje proglašene nedjeljivom. Istodobno s tim populističkim nepovje-renjem u institucije liberalne i konsti-tucijske demokracije postoji i podcje-njivanje te ponekad poricanje ustavno zajamčenih prava etničkih, nacionalnih, kulturnih i vjerskih manjina. U cijelosti se to nepovjerenje prema institucijskim postupcima konstitucijske demokracije i nestrpljivost s njima jedva mogu vred-novati kao potvrda demokratskih obno-viteljskih kvaliteta populističkih pokre-ta. I onda kada bi mu se željelo potvrditi djelomice inovacijske i progresivne učin-ke, populizam ostaje krajnje ambivalen-tan u svome odnosu prema modernoj, konstitucijski zaštićenoj i utemeljenoj demokraciji: “Politika u predstavničkoj demokraciji općenito daje prioritet po-sredovanju putem institucija pred kariz-mom, postojanju ‘kočnica i ravnoteža’ kako bi se ograničila diskrecijska moć političkih vođa, te široko uvriježenoj praksi postizanja sporazuma pregovori-ma političkih elita” (Arditi, 2003: 26). Tu populizam protuslovi temeljnim načeli-ma i postupcima demokracije.Populizam i demokracija ne mogu se usuglasiti ni s predstavničko-teorijskih gledišta. Populizam u svojoj srži počiva na iluziji jedinstva u sebi samome. Pri-čin organskoga jedinstva političke za-jednice (Lefort, 1991) ima prednost što može potvrditi identitet jasno i jedno-značno definiranoga političkog kolekti-va i koristiti ga protiv činjeničnosti na-pornoga i dugotrajnoga demokratskog procesa. Taj se proces “polaganoga bu-šenja debelih dasaka” (Max Weber) odli-kuje ponajprije artikuliranjem i izjedna-čavanjem konfliktnih interesa i utoliko je zrcalo nezaobilaznoga pluralizma mo-dernoga svijeta. Ali to populizam pori-če. Njegova fikcija homogenoga politič-kog jedinstva generira logiku koja ideju razlike i drugoga eliminira iz predodž-be o demokraciji. Te imaginacije jedin-stva, identiteta i političke zajednice – u njemačkome kontekstu semantički po-sebno kodirane kao “narodna zajednica” – postaju sučeljem populizma i demo-kracije. Međutim moderne demokraci-je moraju ustrajati na tome da se plural-nost vrijednosti i interesa može uskladiti pro tempore jedino putem nužno kon-fliktnih procesa oblikovanja volje i odlu-čivanja. Demokracija se zasniva na ideji otvorenoga društva koje se od slučaja do slučaja integrira preko političke razine, a populizam na imaginaciji zatvorenoga i homogenoga kolektivnog jedinstva koje svoj neposredni izraz nalazi u navodno jedinstvenoj narodnoj volji. 245 Osvrti i recenzijeMeđutim suvremena demokracija sama očituje razvoje koji se mogu tuma-čiti kao prikrivena populistička transfor-macija. To je ponajprije političko-medij-ski kompleks, koji izaziva strepnje da se reprezentacijska demokracija pretva-ra u “prezentacijsku” (Sarcinelli, 2003), stvarajući pritom populističke političke uzorke. S jedne strane, moderni audio--vizualni masovni mediji uspostavljaju virtualnu neposrednost političke repre-zentacije: politika, političko osoblje, go-vori neposredno narodu a da ne upuću-je na posredovanje političkih stranaka ili drugih intermedijarnih organizacija ili postupaka. S druge strane, transforma-cija stranačkoga sustava te labavljenje, odnosno rastakanje uske vezanosti za milje rađa gotovo neograničenu perso-nalizaciju političkoga procesa. Ništa nije zanimljivije od konkurencije i konflikta lica. To je trenutak populističkih figu-ra vođa, koji umiju neposrednim, preko medija savršeno insceniranim obraća-njem pridobiti velik dio birača. Ne može se samo na fenomenima desnoga po-pulizma uočiti da je to strategija i nova strukturalna šansa populizma. Vođa No-vih laburista Tony Blair izjavio je u iz-bornome govoru koji su, naravno, istak-nuto prenijeli masovni mediji: “To su vođe bez stranačkih pristaša, bez stra-nački obojenih programa i vlada koje se ne zasnivaju na strankama, već na inte-resima naroda kao cjeline” (prema Mair, 2002: 96). Tako oba razvoja, promjena oblika političkoga natjecanja i medijska dominacija, pridonose populističko-ple-biscitarnoj transformaciji liberalne de-mokracije, upućene na složene nužno-sti posredovanja (Decker, 2003). Očita je opasnost u tome, ali da tu opasnost stvara metamorfoza same demokracije, to je novi i na koncu prijeteći problem. Populizam tu postaje takoreći suputnik moderne masovne demokracije, on po-staje njezinom dugom sjenom (Arditi, 2003: 20). To nije štetno sve dotle dok je demokratski temeljni poredak intaktan i sposoban pokrenuti otpore. Međutim ako već iz antike poznati lik demagoga ovlada još i medijima i zaposjedne sre-dišnje položaje državne moći, tada više nije daleko odmak u jedan oblik totalne vladavine. Pokraj dobroga populizma, koji u određenim situacijama oživljava i obnavlja demokraciju, te lošega, koji je sklon autoritarizmu, ali se ipak može nadzirati, pojavljuje se odvratni populi-zam koji uništava demokraciju. Problem je u tome što tek kasnije rođeni znaju o kojemu je populizmu riječ. S njemačkoga preveoTomislav MartinovićLITERATURAArditi, B. (2003) Populism, or, politics at the edges of democracy. Contempo-rary Politics 5 (1): 17-31.Canovan, M. (1981) Populism. New York: Harcourt Brace Jovanovich. Canovan, M. (1999) Trust the People! Populism and Two Faces of Democra-cy. Political Studies 47 (1): 2-16.Decker, F. (2003) Th e Populist Challenge to Liberal Democracy. Internationale Politik und Gesellschaft  3: 47-60.246 Anali Hrvatskog politološkog društva 2010Lefort, C. (1991) Démocratie et repre-sentation, u: D. Pecant, B. Sorj, ur., Métarmorphoses de la representation politique. Paris: Centre national de la recherche scientifi que. Mair, P. (2002) Populist Democracy vs. Party Democracy, u: Y. Mény, Y. Surel, ur., Democracies and the Populist Chal-lenge. New York: Palgrave, str. 81-98.Mény, Y., Surel, Y. (2002) Th e Constituti-ve Ambiguity of Populism, u: Y. Mény, Y. Surel, ur., Democracies and the Po-pulist Challenge. New York: Palgrave, str. 1-21.Sarcinelli, U. (2003): Von der repräsen-tativen zur präsentativen Demokratie. Politische Stilbildung im Medienzeit-alter, u: H. Vorländer, ur., Zur Ästhe-tik der Demokratie. Formen der politi-schen Selbstdarstellung. Stuttgart: Deu-tsche Verlags-Anstalt, str. 187-199.Vorländer, H. (2000) Die Suprematie der Verfassung. Über das Spannungs-verhältnis von Demokratie und Konsti-tutionalismus, u: W. Leidhold, ur., Poli-tik und Politeia. Formen und Probleme politischer Ordnung. Würzburg: Kö-nigshausen & Neumann, str. 373-383.

O odnosu populizma i demokracije - skica

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Directory of Open Access Journals

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

HRČAK - Portal of Croatian Scientific and Professional Journals