Batinić, Josip

Croatian

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

274te teme te da ju je Fakultet islamskih nauka u Sarajevu prihvatio i odobrio smatram prvorazrednim prilogom dija-logu muslimana i kršćana u državama nastalim iz bivše Jugoslavije. U vrijeme komunističkoga režima partijski djelat-nici nametali su uvjerenje da vjere ljude dijele i zavađaju, pa bi država trebala sve činiti da one izumru bez nasilnih progona. Mi religiozni građani plural-nih i sekularnih država trebali bismo pokazivati da nam vjere njeguju osobni i zajednički identitet, ali i da nas ospo-sobljavaju za konstruktivno življenje s različitima. Zato ovu knjigu preporu-čam za čitanje i kreativno razmišljanje kršćanskim i muslimanskim studentima teologije, posebno imamima, svećenici-ma i vjeroučiteljima koji odgajaju odra-sle i mlade, da svoju vjeru radosno žive i poštuju vjeru drugačijih.Mato ZovkićIvan Antunović, Teologalne kreposti: Vjera, nada i ljubav — ključ razumijeva-nja kršćanske egzistencije. Zagreb: Filo-zofsko–teološki institut Družbe Isusove, 2020, 220 str.Knjiga Teologalne kreposti djelo je p. Ivana Antunovića, profesora na Fi-lozofsko–teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu. Od 2003. redovito predaje predmete iz dogmatske teologi-je te vodi seminare o različitim temama. Od 2008. predstojnik je Filozofsko–teo-loškoga instituta Družbe Isusove i rav-natelj Teoloških studija. Organizirao je više međunarodnih znanstvenih simpo-zija, uredio nekoliko zbornika, objavio više teoloških članaka i preveo nekoliko stručnih knjiga s talijanskoga i engle-skoga jezika.Čiju god knjigu uzmemo u ruke obično ponajprije svratimo pozornost na naslov, a potom na sadržaj knjige. Kod većine autora naslov djela ukazuje na tematiku djela, u što nas uvjerava i djelo Teologalne kreposti. Riječ je dakle o teološko–duhovnom djelu koje je plod višegodišnjega marljivoga i studijskoga rada, koji je prikazan u predavanjima studentima filozofsko–teološkoga stu-dija. Autor nas u svojem djelu vodi ne samo kroz povijesni i biblijski prikaz teologalnih kreposti, što nam daje uvid prvi dio knjige, u kojem se već može uočiti sustavni istraživalački pristup, a potom u drugom dijelu nudi i rezultate svojega istraživanja.Autor je koncepciju knjige uobli-čio u dva glavna dijela, a svaki od njih podijelio na pet podnaslova. U prvom dijelu prikazana je problematika s gle-dišta obrade samoga pojma kreposti, zatim je predstavljena postupna kristi-janizacija te njegov povijesni razvoj od Tridentskoga do Drugoga vatikanskoga sabora. Osim toga, u ovom dijelu prika-zana je problematika u kontekstu krize manualističke teologije, a zatim u kon-tekstu ponovnoga rađanja interesa za kreposti u filozofiji i etici. Nakon toga dan je prikaz teologalnih kreposti kroz svetopisanske tekstove Staroga i Novo-ga zavjeta. Prvi dio završava prikazom teologalnih kreposti nakon Isusova uskrsnuća.U drugom dijelu imamo sistematski prikaz teologalnih kreposti vjere, nade i ljubavi. Svaka krepost prikazana je kroz njezine najvažnije specifičnosti, kao što su: vjera i obraćenje, vjera i sigurnost, kršćanska i anonimna vjera, pretpostav-ke o Isusovoj vjeri, objekt teologalne kreposti vjere. Teologalna krepost nade prikazana je kroz njezinu definiciju, nje-zinu specifičnost, kroz njezin kristološki i eklezijalni karakter. Teologalna kre-post ljubavi prikazana je također kroz njezin kristološki i eklezijalni karakter. Knjiga Teologalne kreposti, uz naznače-na poglavlja, obogaćena je posebnim podpoglavljem Sveta trijada: vjera — ufanje — ljubav. Deseti podnaslov tu-275mačenje je teologalne kreposti radosti osvjetljene papinskim pobudnicama: pape Pavla VI. Gaudete in Domino te pape Franje Evangelii gaudium i Amoris laetitia. Završno je podpoglavlje Umje-sto zaključka: uzajamna uključivost vjere, nade i ljubavi u Starom i Novom zavjetu.Daljnji korak analize ovoga djela potiče da općenito ukažemo na teolo-galne kreposti kako ih autor vidi. Na početnim stranicama prvoga dijela knji-ge Povijesni i biblijski prikaz teologalnih kreposti autor si je dao mnogo truda u prikazu razvoja i definicije pojma kre-posti. Ističe da je proces oko definiranja vjere, nade i ljubavi u okvirima pojma krepost bio dugačak i naporan. Posto-je dvije faze razvoja toga procesa koje odgovaraju dvama gledištima te proble-matike. Prva se faza odnosi na prva sto-ljeća kršćanstva, u kojima se je odvijala kristijanizacija toga pojma. Druga se faza odnosi na razdoblje kad je pojam primijenjen na vjeru, nadu i ljubav, i to počevši od Grgura Velikoga. Pisac da-lje ukazuje na to da u prvim kršćanskim stoljećima značenje termina krepost nije bilo precizno: odnosilo se prije svega na uzvišenija bića, kao što su anđeli ili nebeske moći, kojima se Bog služio da bi ispunio određene čudesne nakane. Riječ je prije svega o Božjem nadnarav-nom djelovanju u čovjeku. Glede dru-ge faze, prvi od teologa koji je odredio vjeru, ufanje i ljubav kao kreposti i koji je napravio traktat bio je Grgur Veli-ki. Prema autoru, pod izrazom krepost općenito se podrazumijeva navika (ha-bitus), čvrsta i stalna raspoloživost da se djeluje dobro. To je sklonost dobru, navika koja se toliko učvrstila u čovje-kovu biću da ga nosi prema tomu da čini dobro, primjerice da bude hrabar, veli-kodušan, čist, ponizan, mudar i dr. U određivanju definicije kreposti autor se oslanja na Katekizam Katoličke Crkve: “dobra razumska odlika koja disponira čovjeka na čestito življenje” ili “habitu-alna i čvrsta raspoloživosti činiti dobro” (str. 27). Za autora, glavno je izvorište cjelovitoga razumijevanja teologalnih kreposti Sveto pismo, interpretirano i življeno u Crkvi i od Crkve. U uvodu ističe da ontološko ostvarenje čovjekove egzistencije, koja je sazdana prema Bož-jem naumu, događa se posredstvom po-svetne milosti. A djelatno ostvarenje te egzistencije zbiva se posredstvom nad-naravnih kreposti: vjere, nade, ljubavi i radosti. Sve četiri kršćanske kreposti omogućuju čovjeku da raste u duhov-noj dimenziji prema naumu božanskoga prauzora, Isusa Krista.U 11. podnaslovu drugog dijela knji-ge Umjesto zaključka: uzajamna uključi-vost vjere, nade i ljubavi u Starom i No-vom zavjetu, osvrćući se na patrističku teologiju Grgura Velikoga, koji je prvi pridijevao vjeri, nadi i ljubavi određenje krepost, pisac ističe sljedeće: “Od 13. stoljeća pa sve do naših dana skolastička teologija naziva vjeru, nadu i ljubav te-ologalnim krepostima koje čovjeka do-vode u izravni odnos s Bogom. Naziva ih također ulivenim krepostima. Time se želi naglasiti da su one čisti Bož-ji dar. Međusobno se razlikuju prema formi i prema vlastitom materijalnom objektu s time da ostaju trajno u uzaja-mnoj povezanosti. U novijim teološkim promišljanjima prevladava stajalište da skolastičke termine koji se odnose na teologalne ili ulivene kreposti treba osuvremeniti da bi bile prihvatljive isku-stvu i shvaćanju suvremenog kršćanina” (str. 204–205).Još jedna ili druga riječ o knjizi, od-nosno o autoru. Knjiga bi htjela pružiti temeljne sadržaje teološkoga katoličko-ga promišljanja i poimanja bogoslovnih kreposti te pokazati na sustavne važne analize i tumačenja tih kreposti u proš-losti, što je vidljivo u prvom dijelu knji-ge, a sadašnjost osvjetljava kroz drugi dio knjige. Uz postojeće priručnike te tematike i ovo djelo može služiti toj 276svrsi, ne samo kao razmišljanje i nauk o teologalnim krepostima, nego za obli-kovanje kršćanskoga života. I ne samo to, vjerovati je da je smisao ovoga spisa ne samo biti pomoć onima koji studira-ju teologiju, nego biti pomoć svim po-svećenim osobama duhovnoga staleža i svakomu vjerniku laiku, kao i velikomu broju onih koji sa zanimanjem prate teološke tokove, teološke i duhovne prijepore i teološku raspravu. Iščitava-jući knjigu čovjek dolazi do spoznaje da ona u isto vrijeme informira, formira i nadahnjuje. Njezina se vrijednost djela iščitava i iz aspekta opsežne bibliografi-je, koja se nalazi na kraju knjige. U stva-ranju ovoga djela utjecaj su imali mnogi autori, a napose Dario Vitalija svojim djelom Esistenza cristiana: Fede, speran-za e carita’ (2001.) i Juana Alfara djelom Cristologia e antropologia (1973.). Glav-ni zaključak izrazio bih u jednoj rečeni-ci: Čitajući knjigu, dobiva se dojam da se u njoj isprepliće akademsko istraži-vanje i analiza te duhovni poticaji pisca. Naposljetku, knjigu smatram vrijednim djelom za čitanje i rado je preporuču-jem drugima.Josip BatinićIvan Hang, Sveti Ignacije u Božjoj ško-li. Zagreb: Zaklada Biskup Josip Lang, 2019, 88 str.P. Ivan Hang, svećenik isusovac, ci-jenjeni matematičar i kateheta, vraća se ovom knjižicom na izvore svoje du-hovnosti, obrađujući život i poslanje sv. Ignacija Loyolskoga. Taj je svetac iz 16. stoljeća utemeljitelj Družbe Isusove, ali i začetnik duhovnosti i tvorac svjetona-zora koji do danas imaju veliki utjecaj u Katoličkoj crkvi i šire. Iz toga se razloga nametala potreba postojanja cjelovi-toga, no sažetoga i stručnoga prikaza Ignacijeva života na hrvatskom jeziku, te će zato ovo djelo zasigurno naći put do mnogih čitatelja poklonika sv. Ignacija.P. Hang služi se stilom koji je go-tovo matematički precizan. Mnoštvo događaja, Ignacijevih citata i konstata-cija njegovih biografa slaže u skupove i podskupove, koji nam pružaju novo čitanje Ignacijeva života. Premda će či-tatelju koji je u tematiku slabije upućen u tom stilu zacijelo nedostajati pokoja glosa, ostali će više cijeniti egzaktnost i bibliografsku pedantnost koje krase ovu knjižicu. Na taj je način p. Hang želio ponovno postići ono što je, kako on sam podcrtava, bio cilj već Ignacije-ve Autobiografije: ne vraćati čitatelja u prošlost, nego prevesti doživljena isku-stva na aktualni jezik, tako da ih se učini prisutnima za druge, prema zahtjevima i potrebama našega vremena. To p. Hang čini sadržajem i opsegom ove knjižice, koja imponira svojom jednostavnošću i čitljivošću.Upravo je Autobiografija Ignacija Loyolskog temelj od kojega p. Hang polazi i kojemu se uvijek iznova vraća u ovoj knjižici. Cilj i način nastanka Au-tobiografije objašnjava nam na početku kroz perspektivu dvojice Ignacijevih su-radnika, koji su u najvećoj mjeri sudje-lovali u stvaranju toga djela, Jeronima Nadala i Luisa Gonçalvesa da Câmara. Naime, prvi su isusovci duže vremena nagovarali Ignacija da ispripovjedi svoj život, i on je to konačno učinio 1553., odnosno tri godine prije smrti. Djelo je nastalo na način da je Ignacije prilikom šetnji pripovjedao Câmari, a on bi za-hvaljujući svojemu izvrsnomu pamćenju pisao na kraju dana zabilješke, a kasnije je poduzimao konačnu redakciju.U uvodni dio svoje knjižice p. Hang uvrštava potom još i kratku kronologiju Ignacijeva života, te generalni pregled same Autobiografije. Potom slijedi šest poglavlja, odnosno šest skupova u ko-jima p. Hang zbraja ključne događaje Ignacijeva života i teme ignacijevske 

Ivan Antunović, Teologalne kreposti: Vjera, nada i ljubav – ključ razumijevanja kršćanske egzistencije

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

HRČAK - Portal of Croatian Scientific and Professional Journals