Domagoj Vidović

Croatian

Vidović, Domagoj

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

1Domagoj ViDoVićJezične mrvice s banskoga stola – o Banovini i Baniji1UvodProšle su nas i početkom ove godine zahvatile prirodne nepogode neviđenih razmjera. Najrazorniji su potresi epicentar imali na Banovini, pokrajini smještenoj u međurječju gline, Une, Save i Kupe, čiji su najsjeverniji dijelovi od Zagreba udaljeni tek pedesetak kilometara. Donedavno smo se Banovine uglavnom spominjali po stradanjima tijekom Domovinskoga rata te poplavama oko Hrvatske Kostajnice, tijekom kojih su se stvorila klizišta koja su doslovce progutala desetak kuća, pa je iz današnje perspektive vrlo teško zamisliti Banovinu kao svojevrsno hrvatsko duhovno, kulturno i upravno središte u kojemu su u srednjovjekovlju svoje utočište, primjerice, pronašli pavlini, templari, ivanovci i cisterciti, u kojemu su, u gvozdanskome, velikaši iz roda Zrinskih bili vlasnicima rudnika te kovali vlastit novac. Banovinu su rubnom hrvatskom pokrajinom učinila osmanlijska osvajanja i s njima povezana razaranja. Tad je iz te pokrajine velik dio hrvatskih starosjedilaca prebjegao na donjosutlansko područje, u Prekokuplje i u druge slobodne hrvatske krajeve poput središnje istre, ali i u gradišće i južnu moravsku. istodobno su se na Banovinu doselili prebjezi iz sjeverozapadne i istočne Bosne te se narodnosni i vjerski sastav toga područja uvelike izmijenio. Povratkom cjelokupne Banovine pod vlast Habsburgovaca ona je postala dijelom Vojne krajine te ju je 1704. Leopold i. Habsburški konačno, nakon sukoba doseljenih Vlaha s predstavnicima vlasti, podvrgnuo banskoj vlasti. Time je Banovina u potpunosti ušla u sastav Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. izvan granica hrvatskih zemalja nakratko je (1929. – 1941.) bio samo Dvor, koji je tijekom Kraljevine jugoslavije bio pripojen Vrbaskoj banovini. Banovina je znatna razaranja i ljudske žrtve doživjela tijekom Drugoga svjetskog rata i nakon njega, tako da su događanja nakon 1990. tek dio nepovoljnih okolnosti koje su snašle Banovinu i Banovce.Dosadašnja dijalektološka i onomastička istraživanjaBanovina se, nažalost, našla i na rubu hrvatskih dijalektoloških i onomastičkih istraživanja. Dok su srpski banovački štokavski govori opisani u monografiji Govori Banije i Korduna Dragoljuba Petrovića, hrvatski se banovački štokavski govori u temeljnoj dijalektološkoj literaturi spominju vrlo rijetko, najčešće unutar širega opisa istočnohercegovačkoga 1  Rad je izrađen na istraživačkome projektu Hrvatski mrežni rječnik – MREŽNIK (iP-2016-06--2141), koji u cijelosti financira Hrvatska zaklada za znanost i koji se provodi u ustanovi nositelju projekta institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje.2HRVaTSKi jeZiK 2021. – broj 1dijalekta. U monografijama o štokavskome narječju (poput monografije Hrvatski dijalekti i govori štokavskog narječja i hrvatski govori torlačkog narječja josipa Lisca) izdvaja se govor Hrvatske Kostajnice, koji pripada istočnobosanskomu dijalektu. godine 2010. obranjen je i diplomski rad Dore Tkalec (mentorica joj je bila Silvana Vranić) Fonologija govora Hrvatske Kostajnice, pa se možemo nadati da će usporedno s obnovom otpočeti i ozbiljnija istraživanja hrvatskih štokavskih banovačkih govora. Hrvatski su, pak, kajkavski banovački govori, koji, po razredbi mije Lončarića, pripadaju vukomerićko-pokupskomu dijalektu, bolje istraženi. Njima se danas uglavnom govori u okolici Petrinje. Ujedno se u literaturi navode kajkavske oaze u okolici gline i Hrvatske Kostajnice, o kojima je pisao još Stjepan ivšić. U knjizi je Hrvatski dijalekti u kontaktu Vesna Zečević (2000.) najveće poglavlje posvetila izvorno kajkavskomu govoru Hrvatskoga Sela nedaleko od gline, koji je tijekom posljednjih stoljeća znatno poštokavljen. Povijesnom se i suvremenom toponimijom središnjega pounjskog dijela Banovine bavio Petar Šimunović u radu Ojkonimija općine Dvora na Uni (1991.). U dvorskoj se toponimiji nalaze tragovi starijega jezičnog stanja, iz razdoblja kad je taj dio Pounja bio granično kajkavsko-čakavsko područje (usp. toponime Jarek, Mlinišće, Začretje).iz navedenih je podataka razvidno da je povijesna i suvremena dijalektna slika Banovine vrlo složena: nakon osmanlijskih osvajanja čakavsko-štokavska granica pomaknula se isprva s Vrbasa barem do Une, a postupno se štokavsko narječje proširilo (uz kajkavske oaze u okolici gline i Hrvatske Kostajnice) do Pokuplja (u kojemu je starosjedilačko hrvatsko stanovništvo uglavnom i danas kajkavsko) na izvorno kajkavsko područje. među doseljenim štokavcima najvećim su dijelom bili govornici istočnohercegovačkoga dijalekta, a u manjoj mjeri istočnobosanskoga. Čakavski su govori iz Pounja potpuno iščeznuli iseljavanjem starosjedilačkoga stanovništva na donjosutlansko područje. Treba napomenuti kako su se u Banat (s obiju strana srpsko-rumunjske granice) početkom XiX. stoljeća doselili banovački kajkavci na posjede koje je tadašnja Zagrebačka biskupija dobila kao naknadu za oduzete posjede u Pokuplju.Banovina u imenimaBanovina se tijekom srednjovjekovlja nalazila u sastavu srednjovjekovne gorske županije te se to ime, barem od 1201., odnosilo na čitavu pokrajinu. godine 1398. u dvama se dokumentima spominje i povijesni toponim Banya (Banja), no on se odnosi na selo (villa) nedaleko od Ljubine u dvorskoj općini, a ne na pokrajinu (kako je u nekim radovima navodio Petar Šimunović). U dokumentu se od 6. listopada 1398. spominje nagodba između Stjepana Babonića i Pavla Zrinskoga, pa je očito, budući da su Babonići, velikaški rod iz čijih su redova potekli mnogi primorski i slavonski banovi, i Šubići, od kojih potječu Zrinski (koji prezime duguju utvrdi Zrin, koju su dobili u ruke 1347.), među kojima su također bili mnogi slavni hrvatski i bosanski banovi, da povijesni ojkonim Banya (usp. pridjev banji ʻbanovʼ) označuje banski posjed. od naziva je ban nastalo i ime obližnjega bosanskohercegovačkog grada Banje Luke, 3HRVaTSKi jeZiK 2021. – broj 1koji se do 1527. nalazio unutar Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva. oko 1550. slobodni se dio Banovine našao unutar Hrvatske krajine, a kad se navedeno područje vratilo pod bansku upravu 1595., nazvano je Banskom krajinom (Banalia confinia) ili Banskom zemljom. opseg je toga toponima ovisio o površini krajeva oslobođenih od osmanlija, a cjelokupnu je današnju Banovinu obuhvatio koncem XVii. stoljeća.U hrvatskim je vrelima ime Banovina potvrđeno 1628. u Cvitu svetih Franje glavinića. To se ime tad nije odnosilo samo na današnju Banovinu, nego na čitavu središnju i istočnu Hrvatsku, što je razvidno iz navoda: Gore, ke latinsku zemlju od Panonije ili Banovine razdiljuju. Približno se istodobno naziv banovina spominje u spjevu Vila Slovinka jurja Barakovića (1614.) i drami Osmanšćica ivana Tomka mrnavića (1631.). ime je, pak, Banija potvrđeno tek u XiX. stoljeću, a istozvučni naziv banija stoljeće i pol ranije, točnije 1695. u djelu Kronika aliti spomen vsega svieta vikov Pavla Rittera Vitezovića. oba su lika, i Banovina i Banija, tvorbeno pravilna te se apelativima iz kojih potječu označuje područje pod banskom vlašću.Da je lik Banovina stariji, uz povijesne potvrde posredno pokazuju etnici Banovac i Banovec. Naime, prezime su Banovac ponijeli prebjezi pred osmanlijama s Banovine koji su se iselili u zapadnu istru, a etnik je Banovec, uza koji stoji primjer Poglejte vu Petrińu med Banovce … i … videli budete nove, lepe i odičene cirkve, potvrđen u djelu jurja malevca Trojeverstna Marie Terežie (1781.). Ujedno je moguće da su priimak i prezime Banovec, potvrđeni na Brdovečkome prigorju u donjosutlanskome kraju, također prežitak kasnosrednjovjekovnih i novovjekovnih migracija, o kojima je opširno pisao Branimir Brgles.Češće potvrde horonima Banovina i Banija te iz njih izvedenih etnika i ktetika potječu iz XiX. stoljeća. Tako je u časopisu Danica horvatska, slavonska i dalmatinska 26. veljače 1848. objavljena Piesma pàrve čete Druge banovačke krajiške narodne regimente pri polazku njezinom na vojsku, u kojoj se navode horonim Banovina i etnik banovački. Povjesničar marijan Lipovac objavio je podatak da se u petrinjskome časopisu Banovac 1888. – 1919. horonim Banovina spominje 1319, a Banija 568 puta, dakle Banovina se spominje 1. slika: Ruševine srednjovjekovnoga grada Zrina4HRVaTSKi jeZiK 2021. – broj 1više nego dvostruko češće od Banije. Najpotvrđeniji je muški etnik u tome časopisu Banovac, nešto je rjeđe potvrđen lik Banovčanin, a lik Banijac uopće nije potvrđen. Ujedno je najpotvrđeniji ktetik banovački, a potvrđen je i ktetik banovinski. Ktetik banijski ne spominje se u časopisu Banovac nijednom. Likovi su Banovina i Banovac ujedno potvrđeni i u časopisu Srbobran koncem XiX. stoljeća. Lik je Banija potvrđen u naslovu djela Nikole Begovića Srbske narodne pjesme iz Like i Banije (pri čemu je čak i u tome djelu u uporabi bio etnik Banovac). Na prijelazu iz XiX. stoljeća u XX. stoljeće nerijetko su se istodobno u istome tekstu usporedno rabili i lik Banovina i lik Banija, ali je prvi lik pretezao.Lik je Banija u službenu uporabu ušao u drugoj polovici 30-ih godina XX. stoljeća te je do 90-ih godina ostao jedini u službenoj uporabi. međutim, na to da je lik Banovina ovjeren i nakon Drugoga svjetskog rata ne upućuju samo jezikoslovni priručnici, posredno preko etnika Banovac i ktetika banovački potvrđenih u Pravopisu hrvatskosrpskoga književnog jezika (1960.) matice hrvatske i matice srpske te u Jezičnome savjetniku s gramatikom (koji je uredio Slavko Pavešić), i mjesni etnici (lik je Banovec potvrđen među banovačkim kajkavcima, a Banovac među štokavcima) nego i radovi znanstvenika iz drugih područja poput mate matasa i ivice goleca. etnici Banijac i Banijka te ktetik banijski prvi su put u jezikoslovnim priručnicima potvrđeni tek 1960. Pritom treba imati na umu da se u nekim inačicama Boranićeva pravopisa te u Cipra-guberina-Krstićevu pravopisu (1941.) navodio muški etnik Banjanin. Tijekom 90-ih godina prošloga stoljeća lik je Banovina vraćen u službenu uporabu kao ravnopravan s likom Banija. Tako je 1991. osnovano Zapovjedništvo Hrvatske vojske za banijsko-kordunsko područje, u novijim se izdanjima Babić-Finka-moguševa pravopisa uz natuknicu Banija navodilo danas običnije Banovina, a u Hrvatskome jezičnom savjetniku (1999.), Šonjinu rječniku (2003.) i Hrvatskome enciklopedijskom rječniku (2006.) likovi su Banija i Banovina normativno izjednačeni. U Šonjinu su rječniku u službenu uporabu vraćeni etnici Banovac i Banovka te ktetik banovski prethodno potvrđen u nekim izdanjima Boranićeva pravopisa. U Hrvatskome enciklopedijskom rječniku navode se, uz etnike Banijac i Banijka te Banovac i Banovka, etnici Banovinac 2. slika: Banovina i Banija u istoj rečenici5HRVaTSKi jeZiK 2021. – broj 1i Banovinka, a uz ktetik banijski ktetici banovinski i banovski. U dodatku je Školskome rječniku hrvatskoga jezika iz 2012. lik Banovina potvrđen kao službeni te je kao takav unesen i u Hrvatski pravopis iz 2013., a isti je lik prevladao i u zemljopisnoj literaturi. Uz njega su u obama priručnicima navedeni etnici Banovinac i Banovinka te ktetik banovinski. Uzevši u obzir tradicijsko načelo te gore navedene podatke, na podstranici Etnici i ktetici portala Hrvatski u školi (koja je nastala u okviru projekta Mrežnik) kao službeni je lik odabran lik Banovina, a uz etnike Banovinac i Banovinka te ktetik banovinski navedeni su još povijesno i mjesno potvrđeni etnici Banovac i Banovka te ktetik banovački. Horonim se Banovina, etnici Banovinac, Banovac, Banovinka i Banovka te ktetici banovinski i banovački u hrvatskome standardnom jeziku smatraju preporučenima. Zbog svoje se povijesne i terenske potvrđenosti te potvrđenosti u priručnicima horonim Banija, etnici Banijac i Banijka te ktetik banijski smatraju dopuštenim. U srpskome je, pak, standardnom jeziku potvrđen samo lik Banija s etnicima Banijac i Banijka te ktetikom bani(j)ski.1. tablica: Horonim Banovina/Banija te iz njega izvedeni etnici i ktetici u jezičnim priručnicimapriručnik zemljopisno imemuški etnik ženski etnik ktetikBoranićev pravopis (1921.)Banija Banjanin banskiBoranićev pravopis (1928.)Banovina Banovac banovskiCipra-guberina- -Krstićev pravopis (1941.)Banija BanjaninBoranićev pravopis (1947., 1951.)Banija Banjanin banijskiPravopis matice hrvatske i matice srpske (1960.)Banija Banijac, BanovacBanijka, Banovkabanijski, banovačkiBabić-Finka- -mogušev pravopis (1971.)Banija Banijac Banijka banijskianićev rječnik (1994.)Banija Banijac banijski6HRVaTSKi jeZiK 2021. – broj 1Babić-Finka- -mogušev pravopis (1996.)Banija > BanovinaBanijac Banijka banijskiHrvatski jezični savjetnik (1999.)Banija = BanovinaBanijac Banijka banijski = banovinskiRječnik Leksikografskoga zavoda (2000.)Banija = BanovinaBanijac = BanovacBanijka = Banovkabanijski = banovskiHrvatski enciklopedijski rječnik (2003.)Banija = BanovinaBanijac = Banovinac (Banovac)Banijka = Banovinka (Banovka)banijski, banovinski (koji se odnosi na Banovinu i Banovince), banovski (koji se odnosi na Banovce)Babić-Ham- -mogušev pravopis (2005.)Banija (danas običnije Banovina)Banijac banijskiBabić-mogušev pravopis (2010.)Banija (danas običnije Banovina)Banijac Banijka banijskiPravopis instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (2013.)Banovina Banovinac Banovinka banovinskiBaza etnika i ktetika Banovina Banovac, BanovinacBanovka, Banovinkabanovački, banovinski7HRVaTSKi jeZiK 2021. – broj 1ZaključakNakon što je potres ogolio propuste u obnovi Banovine, izazvao je i velike jezikoslovne prijepore, čijim je uzrokom bilo nepoznavanje povijesnih potvrda i stanja na terenu, što se počesto i u prošlosti odražavalo na stanje u priručnicima. Naime, horonim je Banovina potvrđen dvjestotinjak godina prije nego horonim Banija te je sve do 30-ih godina XX. stoljeća bio znatno potvrđeniji u službenoj i mjesnoj uporabi. etnik je, pak, Banovac (koji je, uz kajkavski lik Banovec, i mjesno potvrđen) ovjeren u jezičnim priručnicima i nakon Drugoga svjetskog rata. U drugoj polovici 30-ih godina u službenoj uporabi prevladao je lik Banija, a etnici se Banijac i Banijka te ktetik banijski u jezičnim priručnicima prvi put pojavljuju tek nakon 1945. Nakon 1990. u službenu je uporabu vraćen lik Banovina kao ravnopravan liku Banija. Lik je Banovina prevladao početkom XXi. stoljeća ne samo u jezičnim priručnicima nego i u zemljopisnoj literaturi.Potres je, dakle, uza mnogo loših stvari donio i neke dobre: nagnao je čak i jezikoslovce da imenima Banovina i Banija posvete svoje vrijeme, da se udube u povijesna vrela, prouče priručnike te iskažu raspravljački žar. Ujedno se još jednom pokazala prednost preskriptivnoga pristupa nad deskriptivnim u rješavanju jezičnih prijepora jer preskriptivni pristup podrazumijeva temeljito istraživanje kako bi se jezične jedinice mogle normativno vrednovati za razliku od deskriptivnoga, kojim se tek utvrđuje postojanje neke jezične jedinice.3. slika: Članak o potresu na Banovini iz 1909. u časopisu Banovac

Jezične mrvice s banskoga stola – o Banovini i Baniji

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia