Članak namjerava predočiti osnovna obilježja religioznosti u procesu sekularizacije kao izazov i kontekst teološkog promišljanja. Postavlja se pitanje o poimanju sekularizacije kao locus theologicus. Odgovor se mora dati diferencirano. Ni jasan ne, ni nekritički da nisu ispravno rješenje. U prvim dvama poglavljima u najosnovnijim se crtama izlaže imanentan obzor ovostranoga unutar kojeg je religioznost izričaj individualnog sebstva koje je postalo »nepropusni subjekt« za transcendentno. Pritom će doći do izražaja prožimanje ili čak poistovjećivanje sekularizacije i sekularizma, na što ukazuje i »isključivi humanizam« ili humanitarizam sekularnog društva. U zadnjem poglavlju autor polazi od kršćanskog poimanja i značenja sekularizacije i ukazuje na kršćanski humanizam kao mogućnost da se imanentnom svijetu sekularnog doba pruži otvorenost prema transcendentnom. A da bismo to ostvarivali, u duhu kršćanske tradicije, nema drugog puta nego kristološka paradigma »nepomiješano i neodijeljeno«.The article intends to describe the fundamental characteristics of religiosity in the process of secularisation as a challenge and a context of theological reflection. The issue of understanding secularisation as a locus theologicus is raised. The response has to be nuanced. Neither a clear ’no’, nor an uncritical ’yes’ are not correct solutions. The first two chapters present a sketch of basic contours of the immanent horizon of this -worldliness within which religiosity is an expression of the individual self who has become the »subject impermeable for transcendence«. This will bring forth the permeation or even identification of secularisation and secularism to which realities like »exclusive humanism« and humanitarianism of the secular society point towards. In the last chapter the author takes the Christian understanding and meaning of secularisation as her starting point in order to point towards Christian humanism as a possibility to offer openness towards the transcendent to the immanent world of the secular age. There is no other way to realise this possibility in the spirit of the Christian tradition but to apply the Christological paradigm of »unmixed and undivided«
