Stjepan Babić

Croatian

Babić, Stjepan

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Jezik. 42. Osvrti 83 ------ -- ------OSVRTI LEKTOR - PARADOKS JEZIČNE KULTURE Hrvatskoj je prevladalo mišlje-nje da nema pismenih ljudi, nema kulturnoga djelatnika pa bio on akademik, književnik, prevoditelj pa čak i sveučilišni profesor hrvatskoga je-zika koji bi znao pismeno napisati čla­nak, a da mu ga lektor ne mora poprav-ljati. U jezik se razumiju samo lektori. Prevladalo je shvaćanje da je pisanje jednoga teksta samo stručni i poslovni posao, a jezična strana istoga teksta pripada lektoru. Tako se stvorilo mi-šljenje da bez lektora ne može biti pi-smenih tekstova, a time su lektori po-stali vlast nad svima pismenim ljudima u Hrvatskoj. I pismeni to ljudi prihva-ćaju kao normalno jer je mnogima od njih nabijen kompleks da ne znaju svoj jezik, da to znaju samo lektori. Daka-ko, neki pojedinci ne prihvaćaju lektor-ski teror i bune se, traže pomoć, ali i oni samo s pola snage. Taj je problem postao gorući probleme naše jezične kulture pa je potrebno o njemu javno govoriti i javno raspravljati. Već zato što lektora ima svakakvih, ima dobrih, a ima i neznalica koji samo kvare dobar tekst ili slab ne popravljaju, nego samo šaraju po njemu, a ima i pojava kakvih ne smije biti, da anonimni lektor lekto-rira tekst čovjeka koji je i po svojoj na-obrazbi, po svojem zanimanju i po svo-jem položaju iznad lektora. Na ovaj me članak potaklo nekoli-ko pojava koje ne smiju ostati bez osvr-ta, a posebno pitanje dr. Dunje Pavliče­vić koja mi se potužila da joj lektor mi-jenja naveske pa pita je li on u pravu. Odgovorio sam joj da nije ma što radio. Ona je takva osoba koja ne smije dopu-stiti da joj lektori službeno dotjeruju tekstove. A što lektori rade s navesci-ma, pokazat ću malo kasnije. O lektorima sam već pisao u član­ku O lektorskom paradoksu koji posta-je pravilo, Jezik, XXXII, 93-95, u dva članka u Vjesniku, 22. 5. i 18. 9. 1993, ali to nije dosta jer se stare, često i ap-surdne pogrješke ponavljaju. Već sam prije deset godina u spomenutome član­ku u Jeziku naveo paradoksalne primje-re, a ništa se nije promijenilo na bolje. Da bi paradoksalni postupak bio jasniji i bez čitanja spomenutoga članka, mogu ovom prilikom navesti novi primjer iz onoga vremena. 1980. godine izdala je Školska knjiga knjigu Govorna inte-pretacija umjetnic~koga teksta Novaka Novakovića, urednik joj je bio dr. Zvo-nimir Diklić, ocjenjivači dr. Neda Ben-delja, dr. Dragutin Rosandić i Branko Šnidaršić. Prvih četvero istaknuta su imena našega jezikoslovlja, u knjizi se raspravlja o najtananijim izražajnosti-ma hrvatskoga jezika, a knjiga ima lek-tora, Đurđu Zivković, jezikoslovnu be-zimenjakinju. Tu staje pamet! Kako se takva praksa nastavlja, ne preostaje dru-go nego ponovno upozoravati na para-doksalne postupke u nadi da će netko 84 odgovoran u takvim ustanovama shva-titi da je potrebno korjenito promijeniti postupke u provjeravanju jezične ko-rektnosti. Nedavno su se u izdanju Školske knjige pojavile dvije knjige za učenje jezika u osnovnoj školi. Prva je dr. Du-nje Pavličević i mr. Vladimire Štanger-Velički, Moj hrvatski 2, a druga dr. Mije Lončarića i Ante Vladimira Bikića, Moj hrvatski 3. Ništa neobično da na kraju prve ne piše da je lektor Vladimir Strojny, a druge Zlata Babić. Na prvi pogled uobičajen postupak jer na veli-kome broju knjiga tako piše. Međutim kad se zna da je dr. Dunja Pavličević sveučilišni profesor hrvatskoga jezika na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, da je doktor filoloških znanosti, da je i Mijo Lončarić doktor filoloških znano-sti, a Vladimir Strojny i Zlata Babić je-zikoslovnoj javnosti nepoznati lektori jer se nisu javili ni jednim člankom, onda valja zaključiti da je tu nešto nao-pako. Sveučilišna profesorica i doktori filoloških znanosti pišu knjige koja po-učavaju učenike o jeziku, a sami trebaju lektore. Tu nije kraj priče. Urednik je prve knjige dr. Zvonimir Diklić, profe-sor hrvatskoga jezika, doktor filoloških znanosti, sam pisac pravopisa i ako je bilo jezičnih slabosti, on je trebao upo-zoriti autorice da ih uklone. Zatim su na knjizi zapisana dva stručna savjetnika od kojih je jedan dr. Stjepko Težak, au-tor kojega našoj javnosti i ne treba predstavljati, ali je ovom prilikom važ-no napomenuti da je autor gramatičkih i metodoloških priručnika hrvatskoga je-zika i da je bilo što za jezično usavrša-vanje, on bi sigurno upozorio autorice. Zatim su tu tri stručne ocjenjivačice i da je bilo kakvih jezičnih nedostataka, si-Jezik, 42, Osvrti gumo bi upozorile autorice. Ne znam kakav je motiv vodio Strojnoga da se prihvati lektoriranja takve knjige. Da je imao tu što raditi, pristojnost bi tražila da upozori autoricu da je to njezin za-datak. Kad se ipak prihvatio posla na kojem nije imao što raditi, nije mu ni preostalo ništa drugo nego da mijenja naveske. Knjiga Književnost 1 autora D. Ro-sandića i M. Sicela, sve čitanke autora Diklić-Skok, Skok-Diklić-Bežen, Skok--Bežen u izdanju Školske knjige imaju lektore. Istaknuti profesori hrvatskoga jezika sastavljaju čitanke, a lektoriraju ih bezimeni lektori. Što uz te profesore imaju raditi lektori, ja ni uz najbolju stručnu maštu ne mogu zamisliti. Vladimir Strojny označen je kao lektor i na knjizi Ivane Brlić-Mažura­nić, Priče iz davnine u izdanju Školske knjige, Zagreb, 1994. Ne znam što je on tu radio, odnosno što je mogao raditi. Knjiga ima urednicu Slavicu Halačev, a zbirku je priredila Marija Duš, koja je napisala dvije stranice predgovora. Zar te dvije stranice nisu mogle korektno urediti urednica i priređivačica, odno-sno zar zbog tih dviju stranica, ako su uopće trebale lektora, treba na cijelu knjigu staviti ime lektora? Tekst lvane Brlić-Mažuranić nije trebao lektora jer lektor na umjetničkome tekstu nema što raditi. Ako je uz urednicu i priređivači­cu lektor ipak imao kakvoga posla, onda se trebao bar pobrinuti da tekst bude onakvim kakvim ga je napisala lvana Brlić-Mažuranić. A on to nije učinio. Provjerio sam prigovore iznese-ne u prvome članku ovoga broja Jezika i vidio da umetnuti dio sve od krošnje do krošnje nije odijeljen zarezom kako je napisala autorica, kakav nije vraćen u Jezik, 42, Osvrti 85 ----------------- ~--- -------------·--------- ------kakav, momci u momčići, strelica u str-jelica, tamne javore u tanane javore, položili u polojiti ... Nisam provjeravao je li lektor sam sudjelovao u daljnjem kvarenju autoričina teksta, ali i bez toga je tu lektor peti točak pod kolima. Ne samo da nije upozorio urednicu da joj je priređivačica podvalila najgori tekst pod imenom čuvene književnice nego je pod sva prijašnja iskrivljavanja još sta-vio svoje ime kao da je i sam što kori-sno pridonio tomu izdanju. Na predstavljanju knjige Povijest Hrvatske bratske zajednice javno je re-čeno da je jezik te knjige dobar i nare-torsko pitanje zašto je to tako, slavodo-bitno je rečeno da je to zato što ga je lektorirala izvrsna lektorica Zlata Ba-bić. Nazočni autor to je šutke prihvatio iako je time javno rečeno da je on nepi-smen, da ne zna pisati kad treba lekto-rovu pomoć. To nije ostalo samo na javnoj izjavi nego je zasvjedočeno za svu budućnost jer na kraju knjige piše lektoričino ime. Pojedinac, ma tko bio, ne smije imati lektora, odnosno ako ga ima, to odmah znači da je nepismen. Tu trećega nema jer se ta tvrdnja ne može pobiti nika-kvim razlozima. A kod nas ne samo da lektora imaju obični ljudi, nego i knji-ževnici, akademici pa čak, kao što vidi-mo, i profesori hrvatskoga jezika. Ne može čovjek biti intelektualac ako uz svoju struku ne zna ništa o ostalima, a jezikoslovlje mora svakomu intelektu-alcu biti prva sporedna struka. Pravo-pis, gramatika i rječnik morali bi biti nastolni priručnici svakoga intelektual-ca u koje zagleda kad je u čemu nesigu-ran. Istina, mi nemamo pouzdanoga rječnika hrvatskoga književnoga jezika, ali to se može naknađivati drugim rječ-nicima i priručnicima. Ni jedan pismen čovjek ne smije dopustiti da mu tko službeno lektorira tekst, bar ne smije dopustiti da lektorova bude posljednja. Kako će netko znati dobro govoriti ako ne zna dobro pisati. Znam da to nije be-zuvjetno vezano, ali ipak valja lektorski posao promatrati i u tome svjetlu. Jer onaj tko je pismen, sigurno će bolje go-voriti nego da je nepismen, a danas jav-no govoriti mora gotovo svaki čovjek, pogotovu intelektualac. Lektora mogu imati poduzeća kao što su Školska knjiga, Leksikografski zavod, HPT, vlada, ministarstva i sl., a neka i moraju, jedna da lektori provje-ravaju kakva djela izdaju jer ako izdaju jezično nakaradna djela, onda su za ta-kva izdanja odgovorna poduzeća, druga da njihova ustanova ne širi loš jezik. Posebno lektora trebaju imati javna gla-sila jer se u njima javljaju ljudi najrazli-čitije naobrazbe, pa i neobrazovani, te je prema prilikama potrebno da lektor intervenira, ali tada s potrebnim opre-zom u pisanom tekstu jer u govorenom i onako ne može kad ide izravno u eter. Tamo gdje lektor postoji, nije njegov za-datak da pošto-poto mijenja tekst, nego da ustanovi je li tekst jezično korektan, a ako nije da se popravi. Ne mora to ra-diti lektor, nego je najbolje da se tekst vrati autoru da ga jezično dotjera. A ako lektor već lektorira tekst, nakon ispra-vaka autor bi morao dobiti svoj tekst na uvid i u tisak bi smjelo ići samo ono što odobri autor. U sporu autora s lektorom mora biti kako hoće autor jer je on gos-podar teksta, a nije lektor. Lektor može biti samo jezični savjetnik, a posljednju riječ mora imati autor i kad nije u pra-vu. Tada najviše što može lektor jest da izvijesti poslodavca, izdavača, kakav je 86 jezik teksta da izdavač odluči. Izdavač ima pravo ne objaviti tekst koji nije je-zično u redu, ali nema pravo nametati autoru jezik koji on ne želi. Zato lektor nikako ne može biti vlast nad autorom. Pogrješka je dakle i dobroga lektora što se postavlja kao vlast nad autorom pa tekst mora biti kako lektor hoće, a ne kako autor. Da vlast nad tekstom ima samo autor, većina lektora nikako da shvati. Imati svoga lektora postalo je tako uobičajeno da to više nije sramota nego naprotiv čast, kao što je nekada bila ve-likašu čast što ima svoga paža i pažu što može imati svoga gospodara. Zato je kod nas danas već sasvim normalno da i akademici imaju svoje lektore. Članak Milana Puljiza Dama pleše po hrvatskom počinje ovako: "Na radnom stolu glavnoga lektora Hrvatskoga radija, prof Mihovila Dul-čića, tekst iz pera hrvatskoga akademi-ka. Na stranicama dosta ispravaka. Upi-tan neće li se akademik naljutiti - mno-go je šara po stranicama - iskusni se lektor osmjehnuo. Naljutiti - rekoste -ne samo da se neće naljutiti, nego će biti to zadovoljniji što mu tekst više dotjeram. Naljutio bi se kada bi otkrio pogreške koje nisam ispravio. Tako o tekstu misle akademik i lek-tor. Što je pisac teksta naobraženiji, ne-ovisno o struci, to se više brine da mu tekst bude jezično čistiji, dotjeraniji." (Vjesnik, 14. 11. 1994, 14) To je napisano u pohvalu kako se akademik brine za jezik, a "Mlada dama koja sama za sebe tvrdi da piše pjesme, da je pjevačica i plesačica" buni se kad joj prigovaraju da je izraz Laži me po-grješan. Da nije kako jest, to bi bila sa-mohvala istaknutoga lektora, ali je, na Jezik, 42. Osvrti žalost i našim akademicima nametnuto mišljenje da oni nisu i ne mogu biti pi-smeni, nego da njihova djela moraju imati lektora kako se ne bi morali sti-djeti pred svijetom zbog svoga jezika. A što .iavno piše da tekst nisu oni sami napisali, nego da im je službeno po-pravljao lektor, to kao da je dobro. Pri-mjera na žalost ima u izobilju pa evo jednoga koji mi je slučajno pri ruci. Nije riječ o akademiku, nego o članu suradniku, ali to nije toliko bitno jer knjiga nosi naslov Brod, a podnaslov Kulturno-povijesna monografzja, dakle već podnaslovom pokazuje kojoj sferi pripada. Izašla je 1994. godine u izda-nju Ogranka MH u Slavonskome Bro-du, a na kraju knjige piše ime dvoje lek-tora od kojih je jedna autorova kći. Kći je dakle službeni lektor ocu članu Aka-demije. Znam, kad se već lektorira, nije važno tko je lektor, ne prigovaram zbog toga, nego zbog toga da ta knjiga ima službenoga lektora. Ako je ocu u tome već trebala pomoć, zar to kći nije mo-gla napraviti bez javnoga isticanja da je pomagala članu Akademije u jezičnom dotjerivanju njegova teksta. Ako pak 200 posebno odabranih najboljih hr-vatskih znanstvenika i umjetnika nije dovoljno pismeno, tko je onda pismen, tko onda uopće može biti pismen. Ne vjerujem da hrvatskim akademicima zaista treba lektor, a ako im treba, onda im on ne može mnogo pomoći. Ne može biti dobar stručnjak tko ne pozna-je nazivlje svoje struke i tko misao ne zna izložiti na prikladan način. Ta bez toga nitko nije ni mogao postati akade-mikom jer bez dobre pismenosti nije mogao postati ni dobrim stručnjakom. Nepismenost je dakle samo stjecajem prilika nabijen kompleks da nitko u Hr-Jezik. 42, Osvrti vatskoj ne može biti pismen bez lekto-ra. Znam, teškoća je u tome što je hr-vatski jezik i pravopis prolazio znatne promjene pa stariji intelektualci nemaju volje ponovno učiti, ali stručnjak ne smije biti ravnodušan prema zbivanji-ma u jeziku koji mu je osnovno sred-stvo u radu i prepustiti ga lektorima. Što ne zna, valja naučiti. Jasno je da je briga za jezik odlika, ali ne na taj način da tekst stručnjaku dotjeruje službeni lektor. Ako on pre-daje nepismen tekst, to je njegova sra-mota, a ne pohvala što pokorno daje svoj tekst službenomu lektoru. Pisme-nost svakoga pojedinca u prvome je redu njegova privatna stvar. Ako se pi-smenost prepusti samo lektorima, nika-da nećemo postati pismeni, čak ćemo i nazadovati. Ako je prilog formalno ne-pismen, kao što su pogrješke u č-ć, ije--je, u jednačenjima po zvučnosti, tada to može popraviti sam urednik, a ako je tekst stvarno nepismen, što znači da nije upotrijebljeno primjereno nazivlje, da predmet nije jasno izložen na prikla-dan način s obzirom na one kojima je tekst namijenjen, tada ga urednik vraća autoru da ga popravi, i to o svome troš-ku. To je zadatak urednika jer ne može nitko biti urednikom tko je nepismen, tko nije sposoban procijeniti je li jezik korektan ili nije. Tu su i ocjenjivači dje-la. Zato za jezičnu korektnost teksta odgovornost trebaju preuzeti urednici i ocjenjivači. Ako članak treba lektorira-ti, to mora ići na autorov račun. Zato pri ustanovama ne bi smjele postojati stavke za lektoriranje tuđih tekstova. Da je pojava mnoštva lektora naka-radna pojava naše pismenosti, vidi se po tome što su gotovo svi lektori jezi-koslovni bezimenjakovići. Rijetki su 87 koji se javljaju člancima kao Jelka Pavi-šić, lektorica pri vladi RH, i pri tome pokazuje da misle o onome što rade. Neki koji se jave, jave sa samo na svo-ju sramotu, pokazuju svoju jezikoslov-nu golotinju, kao jedan što je pisao pro-tiv naziva mrki medvjed. Znam da ima dobrih praktičara, ali i oni često rade mehanički i sustavno uništavaju pojave koje je trebalo ostavljati, kao što je npr. trijebljenje j u tipovima kao strjelica, h u hrđa, hrvati i hrvati se i sl. Mnogi lek-tori skriveni u anonimnosti, a s općom slavom lektora kao prijeko potrebnih dotjerivača tuđih tekstova samo šaraju po papiru da se vidi da su nešto radili. To ne govorim napamet, nego na teme-lju podataka. Neki me autori često pita-ju je li lektor u pravu kad im je promi-jenio tu i tu riječ, a neki mi šalju kopije lektorskih zahvata na kojima se vidi da gotovo ni jedan lektorski zahvat nije opravdan. Naime kad lektor dobije na lekturu dobar tekst, on mora pokazati daje nešto radio, misli da se moraju vi-djeti njegovi ispravci pa ispravlja bilo što. A kad lektor već postoji, on treba konstatirati kakav je tekst i kad je do-bar, treba izvijestiti poslodavca da je tekst dobar i da nije imao što ispravlja-ti. A plaću je zaslužio samim čitanjem. Kao konkretan primjer neopravda-nih lektorskih zahvata mogu pokazati tekst Vedrane Juričić pod naslovom Je-dinstveni stvarni naslov za glazbene publikacije. Dobio sam na uvid prve če­tiri tipkane stranice i na njima su 62 lektorska zahvata, prosječno 15 po stra-nici, tako da je tekst sav šaren od ispra-vaka što znači da je lektor imao mnogo posla. To bi pokazivalo da je autorica nepismena. Međutim kad se pogleda sadržaj lektorskih zahvata, onda se vidi 88 da je to uglavnom kvarenje autoričina teksta. Autorica veoma često upotrebljava navezak -a, dakle ne uvijek, a lektor ga mehanički briše, pa njezino: Upotreba jedinstvenoga stvarnoga naslova ispod lektorova pera izlazi: jedinstvenog stvarnog naslova. I tako 23 puta. U tek-stu je ostao samo jedan navezak, stvar-noga naslova, očito lektorovim previ-dom, i tako je tekst u tome smislu pot-puno promijenjen, neopravdano daka-ko. Navesci su područje stila i ne bi smjeli biti stvar lektorskih zahvata, po-gotovu danas kad se navesci sve više upotrebljavaju i kad za to ima i jezičnih opravdanja. Autorica smješta zanaglasnice na najbolje mjesto u rečenici, iza prve na-glašene riječi, a lektor joj premješta na lošije po tipu: u Pariškim je načelima iz 1961. riješena dotadašnja terminološ-ka nedosljednost, a lektor zanaglasnicu premješta iza glagola riješena. I tako šest puta, svaki put na lošije. Autorica napiše stilski biranije, bo-lje: što mi danas nazivamo jedinstvenim stvarnim naslovom, a lektor joj okreće jezično običnije, dakle stilski slabije: što mi danas nazivamo jedinstveni stvarni naslov. Poznato je stilsko isticanje pomoću vezika i pa autorica napiše: i jezične i sadržajne varijante, a lektor izbriše prvi veznik i tako ukine autoričino isti-canje. Lektor zadire i u tvorbu riječi pari-ječi obrada i prerada po dva puta mije-nja u obradba, preradba, dakle pro-mjena bez pravoga razloga, to više što na jednom mjestu ostavlja prerada. Dio je promjena neutralan pa lektor nije trebao ništa dirati ili su lektorove Jezik, 42. Osvrti promjene možda malo bolje, ali opet ne-potrebne, a samo ih je nekoliko oprav-dano, ali su tako sitne da je za njih bio dovoljan urednik i korektor, kao i za dvanaest tehničkih promjena, uglavnom označivanje da brojku za bilješku treba podići, tri su tipkarske pogrješke. Zanimljivo bi bilo razmotriti što je lektor propustio promijeniti kad je već mijenjao, ali to za ovu priliku nije važ-no. Kad se sve uzme u obzir, lektor je na tom tekstu bio potpuno nepotreban, a glavninom štetan. Da nije ništa ura-dio, bilo bi bolje, autorica bi za javnost bila pismenija nego što je to izašlo na-kon lektorova zahvata. Tekst je izašao u Vjesniku bibliotekara, vjerojatno 1989. godine, a da autorica nije vidjela ni odobrila što je lektor napravio. Jedan dio lektora upravo kvareći tuđe teksto-ve ili ih nepotrebno mijenjajući zarađu­je svoj kruh. A to nije pošten posao. Iz svega proizlazi da se područje i način rada lektora mora mijenjati: lek-tori se ne smiju nametati autorima kao vlast, autori ne smiju pokorno prihvaća­ti lektorske zahvate jer na svakoj knjizi na kojoj piše ime lektora, znači da je au- . tor nepismen. Ocjenu treba li tekst jezič­no dotjerati daju urednici i ocjenjivači, a nepismene tekstove treba vraćati auto-rima da se sami pobrinu za jezično usa-vršavanje. Kad se počnu prihvaćati ta načela, mislim da će porasti razina naše pismenosti jer je dosadašnji posvemaš-nji način lektoriranja već odavno po-stao paradoks naše pismenosti. Ovaj bi tekst mogao izazvati buru. Bude li tako, može biti samo dobro jer bura pročišćava zrak. Stjepan Babić 

Lektor- paradoks jezične kulture

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia