This paper deals with a well-established English law principle known as the “prevention principle“ in the context of shipbuilding contracts. Under the principle, no party to a contract should benefit from its own failure to perform. In the context of shipbuilding contracts, this principle should give protection to a shipyard in the event of delays in delivery of the vessel that are caused by the buyer, and no liquidated damages should be payable by the shipyard, and the contractual delivery date should be replaced by a time reasonably required to complete the vessel. In other words, where the buyer’s default (such as delay in the buyer’s supplies, interfering with agreed modifications, failure to promptly provide and approve the vessel’s design and drawings, late payments of the contract price, etc.) affect the build schedule which results in a delay in construction and in the delivery of the vessel. Such actions by the buyer might represent an act of prevention. In consequence, the delivery date set out in the shipbuilding contract should not be further binding on the builder and the contractual time for delivery of the vessel should become time at large.
On the other hand, it is equally common that most shipbuilding contracts contain extension of time clauses granting shipyards an extension of the delivery period in certain events. However, pursuant to a number of English court cases, the prevention principle does not apply where the shipbuilding contract contains extension of time clauses governing permissible delays, and the liquidated damages shall still be payable, subject to extension of time clauses.
This paper deals with a difficult question: if the shipyard fails (or is time barred) to claim the application of the extension of time clauses for delays caused by the buyer’s default(s), does the prevention principle still apply?Ovaj rad razmatra općeprihvaćeno načelo engleskoga prava poznato kao “načelo zabrane sprječavanja ispunjenja“ u kontekstu ugovora o gradnji broda.
Sukladno tome načelu, ni jedna ugovorna strana ne bi trebala uživati plodove neispunjenja svoje ugovorne obveze. U kontekstu ugovora o gradnji broda ovo načelo bi trebalo zaštititi brodograditelja u slučaju njegovog kašnjenja s isporukom broda, a koje kašnjenje je prouzročio sam naručitelj, te brodograditelj ne bi trebao plaćati ugovornu kaznu uslijed takvoga kašnjenja. Nadalje, u takvim okolnostima ugovoreni rok isporuke broda prestaje biti relevantan, a umjesto njega rok isporuke postaje razuman period vremena koji je potreban za izgradnju i isporuku broda. Drugim riječima, kada naručitelj ne ispunjava svoje ugovorne obveze (npr. kasni s dostavom svoje opreme i materijala, zahtijeva nepotrebne izmjene u projektu broda, ne dostavlja ili ne odobrava na vrijeme projektnu i radioničku dokumentaciju, kasni s plaćanjem ugovorne cijene i dr.) on time utječe na plan gradnje broda, a što za posljedicu može imati kašnjenje isporuke broda. Takvo postupanje naručitelja može se tumačiti kao sprječavanje brodograditelja u ispunjenju njegovih obveza. Uslijed takvoga postupanja ugovoreni rok isporuke više ne bi obvezivao brodograditelja te bi bio bez pravnog učinka.
S druge, pak, strane uobičajeno je da ugovori o gradnji broda sadržavaju odredbe temeljem kojih se, uslijed određenih okolnosti, ugovoreni rok isporuke može odgoditi. Međutim, značajan broj odluka engleskih sudova upućuje na zaključak da se načelo zabrane sprječavanja ispunjenja neće primijeniti u slučajevima kada sam ugovor sadržava odredbe o produljenju roka Tada će se odredbe o ugovornoj kazni i dalje primjenjivati, ovisno o odredbama o produljenju roka isporuke.
U ovome se radu razmatra složeno pitanje: ako brodograditelj propusti (ili je u zastari) primijeniti ugovorne odredbe o produljenju roka isporuke broda, do kojeg produljenja je došlo uslijed propusta naručitelja, može li se načelo o zabrani sprječavanja ispunjenja primijeniti ili ne
