Ovim se radom propituje odnos retorike i etike u svjetlu zahtjeva Schüssler Fiorenze za potpunim etičkim i epistemološkim obratom u socioretoričkoj analizi biblijskog teksta. Epistemološka ograničenja, tvrdi ona, proizišla iz metodološkog sužanjstva u okvirima empirijskog, pozitivističkog pristupa znanstvenom istraživanju i sociopolitičkih interesa znanstvenika, priječe ostvarenje emancipacijske uloge retoričke znanosti i stoga je potrebno
tragati za komplementarnim potencijalom retoričke teorije i prakse i duhovne vizije u metodološkom prostoru transformacijske hermeneutike i političke teologije. Svrha je pokazati kako se socioretorička analiza ne treba baviti samo raščlambom strukture teksta i propitivanjem njegova značenja, već i načinom na koji on djeluje i otvara prostor za nove mogućnosti javnog dijaloga te pomiče granice primjenjivosti znanstvenog diskursa u službi društvenog pomirenja i cjelovitijeg suživota. Polazišna točka za kritičko vrednovanje Schüssler Fiorenzina prijedloga je pretpostavka da funkcija znanstvenog diskursa treba biti i izrazito kritička, prosvjetiteljska i preobraziteljska, a oslanja se na uvide Eagletona (1990, 1996), Gadamera (2012), Volfa (1998) i Westa (1985). U konačnici, etičnost u retoričkom čitanju temeljnoga kršćanskog teksta koja poštuje njegovu izvornu cjelovitost može doprinijeti mirotvorstvu i politici nenasilja čije je konačno ishodište u eshatološkom činu novog stvaranja (Volf, 1998) samo ako je istovremeno
ukorijenjeno u konkretnom povijesnom životu pojedinca i kršćanske zajednice
