U ovome radu mogli smo uočiti kako se tokom povijesti ruski ikonopisci osamostalili od
svojih bizantskih korijena, i kako su koristeći direktan utjecaj Bizanta kroz umjetnost Teofana Grka
te indirektan utjecaj Bizanta kroz umjetničko nasljeđe Kijevske Rusji, unosili i umjetnički izričaj
svoje lokalne sredine, zadržavajući visoku kvalitetu čak i kada se radilo o provincijalnim
radionicama. Dakle, možemo reći da se u ruskom ikonopisu nastavila tradicija bizantskog i rusjkog
ikonopisa, razvijajući i formirajući svoje specifične i posebne stilove ikonopisa u zavisnosti od regija
i majstora diljem čitavog ruskog teritorija. Ikonografija, kako smo mogli vidjeti, slijedi bizantske
strogo propisane uzore, koje služe kao okosnica za ruski ikonopis.
...
Ovim radom uspjeli smo pokazati izuzetnu zanimljivost zbirke ruskih ikona u sklopu
stalnog postava muzeja Ante – Topića Mimare i otkriti čitavo polje vrijedno istraživanja. Ujedno smo
predložili nove datacije i mjesta nastanka ikona. Ovaj rad je svojom analizom ikona tek nagovijestio
buduća istraživanja, koja ova zbirka zaslužuje. Osim toga, upozorili smo i o mogućnosti krivotvorina
ikona, koje su bile tako proširene u 19 st., što ukazuje da će tek poslije provedenih restauratorskih
radova biti moguće naći rješenja za sva otvorena pitanja i približiti se točnijim odgovorima. (Iz Zaključka.
