Pisano bilježenje transformacija u tradicijskoj stambenoj arhitekturi Slavonije kreće u XVII. stoljeću. Od tada do danas, takvi tekstovi prošli su kroz brojne promjene. Od deskriptivnih, amaterskih putopisa dospijevaju u područja formiranja kulturne politike, bivaju zahvaćeni ideologijama, nastankom novih znanosti, gradiraju u zalaganjima pojedinaca i kolektivâ. One teme koje su se na neki način same istaknule, iz nužne povijesnoumjetničke perspektive, ali uz izuzetno važnu etnološku podlogu, sažele su se na uvjete formiranja naselja, tipološke odrednice stambenih i gospodarskih objekata, dva smjera međusobnih utjecaja narodne i stilske arhitekture, te uvijek aktualnu problematiku zaštite. Izbor tema zahtijevao je uvide u literaturu iz različitih disciplina i radove brojnih autora, da bi pokrio barem osnovne mijene i epohe značajnije za sudbinu narodne arhitekture. Slikovni primjeri u radu geografski su suženi (na prostor županjske Posavine), svjesno imajući u vidu da okvirno mogu poslužiti kao ogledni primjeri za gradnju širega područja istočne Slavonije (za razliku od Baranje, koja u svojoj gradnji zadržava zamjetne razlike). Vremenski se ograničiti na jedno stoljeće također nije bilo u potpunosti moguće, budući da svakome graditeljskom (i drugom društvenom) fenomenu nikada nije lako odrediti granice – uvijek se iz nečega, i u nešto, razvija – svojim vlastitim tempom. Dojam da mijene u tradiciji stižu polagano netočan je. Većina će se stručnjaka složiti da velik broj nezgoda koje su zadesile narodnu arhitekturu u trenutcima intervencija nije uvijek adekvatno riješen, kao ni pitanje osnovnoga održavanja. Ono što se često zaboravlja, isto tako, jest činjenica da je u polazišnom centru svega - interakcija čovjeka sa svojom okolinom. Prema riječima Z. Živkovića „narodna arhitektura kondenzira sveukupni potencijal idejnog i emotivnog sadržaja ljudskog društva, vremena i prostora svoga nastajanja.“150 Ovo razmatranje samo je jedan od pokušaja oslikavanja toga potencijala
