Spomenička plastika u Hrvatskoj nakon 1990.

Abstract

U diplomskom radu Spomenička plastika u Hrvatskoj nakon 1990. predstavljen je presjek autora i pojedinih javnih skulptura koje su na pozitivne i ponekad negativne načine obilježile posljednjih 25 godina hrvatske spomeničke produkcije. Rad donosi kratak pregled svjetskih praksi nakon Drugog svjetskog rata i kontekst razvoja kiparstva i spomeničke plastike na području bivše Jugoslavije, s naglaskom na Hrvatsku, u želji da se ukaže na svojevrsni kontinuitet diskontinuiteta kada je u pitanju odnos prema spomenicima prošlih režima, ali i likovne stečevine koju suvremena praksa iz tih vremena nastavlja ili odbacuje. Zagreb i spomenici realizirani u Zagrebu od 1970-ih nadalje, uzeti su kao simptomatični za hrvatsku spomeničku produkciju prije 2000. godine obzirom da je Zagreb kao političko i financijsko središte nažalost jedini u Hrvatskoj u tom periodu u većem intenzitetu djelovao na uređenju javnih površina i aktivnoj izgradnji kulturnog identiteta. Povijesni razlozi Domovinskog rata, uz nužno potenciranje centraliziranog kulturnog djelovanja, potaknuli su i hiperprodukciju spomenika i spomen-obilježja palim braniteljima, crkvenim ličnostima, političarima itd., dok su kvalitetna spomenička rješenja u skladu s promišljenom lokalnom kulturnom politikom i natječajnim procesima uslijedila tek nakon 2000. godine. Kao iznimno osjetljiva tema i likovno vrlo zahtjevna, spomenička rješenja posvećena ratnim stradanjima primarni su fokus ovog rada, a obrađena materija i konkretni primjeri spomeničke prakse podijeljeni su u dvije kategorije: kiparsko-figuralne spomenike i arhitektonsko-krajobrazne spomenike. Nažalost, format diplomskog rada nije u mogućnosti u cijelosti obuhvatiti kronološki produkciju spomeničke plastike ili spomeničkih struktura, stoga su odabrani i obrađeni oni primjeri koji se ističu po svojoj likovnoj kvaliteti, dobrom prijemu publike, ili pak ukazuju na specifične korelacije s međunarodnom praksom ili nedostacima lokalne, ali i nacionalne kulturne politike i odnosa prema spomeničkoj baštini. Postojeće stanje spomeničke baštine ukazuje na nužnu interveciju nadležnih tijela i institucija pri regulaciji produkcije kroz sisteme transparentnijih natječaja, kriterija stručnosti i poštivanja urbanističko-konzervatorskih ograničenja koja variraju od sredine do sredine. Stihijska politika podizanja spomenika posljednjih dva desetljeća rezultirala je opsežnim brojem neprimjerenih i nepromišljenih rješenja koja nisu dorasla ozbiljnosti zadaće, odnosno obilježavanja jednog teškog, ali na sreću prošlog vremena koje je na svoj način bilo formativno za svakog građana i nužno je utkano u kolektivni identitet. Ako se priklonimo tezi da povijest ima tendenciju ponavljanja, a praksa destrukcije/reinvencije spomeničke baštine se ponavlja sa svakom dramatičnom povijesnom mijenom, uzevši u obzir najrecentniju spomeničku produkciju u Hrvatskoj slobodni smo optimistično pretpostaviti da postoji značajan potencijal i prostor za napredak