Bagić, Krešimir

Croatian

Digitalni arhiv Filozofskog fakulteta u Zagrebu

In memoriam Krunoslav Pranjić (1931–2015) : od stilema do krunema

Repozitorij Filozofskog fakulteta u Zagrebu' at University of Zagreb

“Umjetnost riječi” LIX (2015) • 1–2 • Zagreb • siječanj – lipanj209IN MEMORIAMKRUNOSLAV PRANJIĆ  (1931–2015)OD STILEMA DO KRUNEMAOsmoga svibnja 2015. godine napustio nas je Krunoslav Pranjić, izniman stručnjak i izniman čovjek. Profesor Krunoslav Pranjić rođen je 1931. godine u Zenici. Imao je dugu i bogatu akademsku karijeru. Čitav je radni vijek vezao uz Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, gdje je 1956. postao asistent, 1968. docent, 1974. izvanredni, 1982. redoviti, a 2001. godine professor emeritus. Profesor Pranjić bio je briljantan poznavatelj sinkronije i dijakronije hrvatskoga književnog jezika, vrstan interpretator književnih tekstova, stručnjak koji je analizom jezične pojedinosti dopirao do duhov-noga etimona i najkompleksnije literarne strukture. U njegovu akademskom curriculumu nezaobilazni su i sljedeći podaci:–  šezdesetih je godina sudjelovao u razradi Guberinine audio-vizualne metode učenja hrvatskosrpskog jezika kao stranog te s Ljudevitom Jon-keom, Ivom Škarićem i Emom Leskovar supotpisao dva sveska Tečaja hrvatskosrpskog jezika;–  uredio je (s Aleksandrom Flakerom) opsežne zbornike Hrvatska književ-nost prema europskim književnostima: od narodnog preporoda k našim danima (1970) i Hrvatska književnost u evropskom kontekstu (1978) o hrvatskoj književnosti i njezinu mjestu u europskom kontekstu;–  bio je član uredništava časopisa Umjetnost riječi i Govor te urednik u Centralnoj redakciji Enciklopedije Jugoslavije.Krunoslav je Pranjić bio atraktivan (sadržajno provokativan a retorički zarazan) predavač, poticajan mentor, ugodan ispitivač... U slavističkim je krugovima bio rado viđen gost. Predavao je na tridesetak svjetskih sveučilišta – od Kanade i Amerike do Danske i Nizozemske, među inim na Cambrid-geu, Oxfordu i Sorboni, u Heidelbergu, Beču, Berkeleyu, Los Angelesu, Vancouveru, Varšavi, Bukureštu i Amsterdamu. Prevodio je s engleskoga, ruskoga i francuskog jezika – potpisuje primjerice prijevode Tolstojeve Ane Karenjine i Čehovljevih Humoreski.210I n  m e m o r i a m“Umjetnost riječi” LIX (2015) • 1–2 • Zagreb • siječanj – lipanjMATOŠ, KRLEŽA, ANDRIĆU akademskoj zajednici profesor Krunoslav Pranjić najzaslužniji je za in-stitucionalizaciju stilistike kao samostalne znanstvene discipline. Stilistička praksa čitanja pokazala se prirodnim okvirom dvama njegovim temeljnim interesima – onome za jezik i onome za književnost. Kao asistent, uz jezične je vježbe i seminare vodio i stilističke vježbe iz kojih je u akademskoj godini 1968/69. izrastao predmet Stilistika. Napokon, u svibnju 1975. odlukom Fakultetskoga vijeća osnovana je Katedra za stilistiku, a Pranjić imenovan njezinim predstojnikom. Nije naodmet napomenuti da je na to mjesto došao s mjesta predstojnika Katedre za suvremeni hrvatski književni jezik. Stilistiku je predavao brojnim generacijama jugoslavista, fonetičara, kroatista, slavista, postdiplomanada jezika i književnosti, mentorirao je stotine diplomskih te desetke magistarskih i doktorskih radova u kojima je prevladavala stilografska metodologija.Govoreći o književnom tekstu, Krunoslav Pranjić usredotočuje se na jezik i opisuje ga na svim razinama – od grafijske do tekstualne. Većinu svojih minucioznih stilističkih čitanja sabrao je u knjigama. Objavio ih je pet: Jezik i književno djelo (1968), Jezik i stil Matoševe pripovjedačke proze (1971), Jezikom i stilom kroza književnost (1986), Iz-Bo-sne k Europi (1998) i O Krležinu stilu & koje o čem još (2002). Pranjićev je tematski repertoar veoma raznolik. Figurativno govoreći, proteže se između rasprave o nagla-snom sustavu klasične štokavštine i komentiranja Maradonina gola rukom na Svjetskom prvenstvu u Meksiku 1986. godine. Ipak, čvorišta tog opusa interpretacije su književnih tekstova trojice iznimnih pisaca. Višekratno se naime vraćao Matoševu, Krležinu i Andrićevu djelu, ispitivao različite segmente njihove umjetnosti te punktualno, fragmentarno, osmišljavao vlastita čitanja tih opusa. Pranjić je višestruko angažiran autor: zagovara pisca i tekst, supostavlja vlastite rečenice onima o kojima piše, stilističku analizu dopunjuje estetičkim pripomenama, a njih etičkim i svjetonazornim izvodima. Primjerice često je pisao o tzv. filozofijskim univerzalizacijama u Krležinim djelima te na koncu i sam posegnuo za univerzalizacijom: “poznavati ili ne poznavati Krležinu literaturu ne postavlja se kao pitanje estetskih afiniteta već kao pitanje obrazovnoga viška ili manjka, vrle oba-viještenosti ili znatne ignorancije”.211I n  m e m o r i a m“Umjetnost riječi” LIX (2015) • 1–2 • Zagreb • siječanj – lipanjINTERPRETACIJSKI UNIKATIU knjigama i brojnim člancima Pranjić je izgrađivao i razrađivao hrvatski stilistički metajezik aktivno pritom komunicirajući s prestižnim stručnim usmjerenjima, primjerice s Ballyevom deskriptivnom stilistikom, Spitze-rovom stilističkom kritikom, Riffaterreovom strukturalnom stilistikom ili Fishovom afektivnom stilistikom. Suočavajući se s pojmom stil, Pranjić ističe da u stilističkoj literaturi “ima gotovo toliko definicija o stilu koliko je i autora što problem raspravljaju”. Iz tog “gustiša definicija” naš Profesor bira i kombinira dvije: Marouzeauovu prema kojoj je “stil – aspekt i kvalitet koji rezultira iz izbora među [...] izražajnim sredstvima” i Riffaterreovu koji isto pitanje razrješuje krilaticom “jezik izriče, a stil ističe”. Kontaminacijom tih određenja Pranjiću se nameće kategorija izražajnosti (ekspresivnosti) kao ključni opisni i vrijednosni kvalifikativ kojim se pojedinom iskazu ili njegovu dijelu može pripisati stilogenost. Najčešći su mu kriteriji izražajnosti prevareno očekivanje, čestotnost, onomatopoetičnost, antitetičnost i sl. U njegovim je radovima niz aforističkih tvrdnji koje tu kategoriju prigodno “razrađuju“, npr.:Prevarena očekivanja u jeziku su i dokaz duha, i afirmacija smisla za nijansu [...][...] što koja jezična pojava ima veću frekvenciju, potencijalno joj je stilistička vrijednost manja. I obratno.JAKE OPREKE NAJJAČE ISTIČU VREDNOTE.Kada je riječ o metodologiji, Krunoslav je Pranjić uporno isticao privrženost tehnikama i postupcima lingvostilističke analize. Već u prvoj knjizi nedvo-smisleno određuje njezin prostor i njezine dosege. To je, piše, “takva analiza [...] koja će u svakoj prilici [...] počivati na odmjeravanju načina kako jezični podatak funkcionira u jezičnom sustavu izvan beletrističkog konteksta i na razabiranju onoga što mu je u takvu kontekstu pridodato”. Izvjesno je da Pranjić teži objektivnosti opisa jezične činjenice koju nalazi u književnome tekstu. Doduše, između načelnog postuliranja interpretacijske metode i Pranjićeve prakse čitanja javlja se paradoks koji njegove analize pretvara u uzbudljivu avanturu u kojoj se susreću pouzdan stručnjak, izrazito afekti-van čitatelj i nepokolebljiv humanist. U početku manje, a kasnije sve više, lingvostilistički pristup biva dopunjavan općim sudovima o analiziranim 212I n  m e m o r i a m“Umjetnost riječi” LIX (2015) • 1–2 • Zagreb • siječanj – lipanjdjelima, o njihovoj estetičkoj, spoznajnoj, etičkoj i kulturološkoj dimenziji. Pranjićev čitateljski temperament jednostavno nadmašuje okvire lingvo-stilističke analize. Sâm autor nerijetko osvještava taj procijep. Tako poslije komentara Andrićevih filozofijskih univerzalizacija konstatira:Svjestan sam potpuno da su završni moji komentari bili više idejno kritički negoli lingvistički, ili komparativno stilistički. Pa šta onda? Važnije je od toga, mislim, da li su bili uvjerljivi istinitošću?Držim da logika “kratkoga spoja“, kojoj Pranjić povremeno pribjegava, njegove tekstove čini spoznajno bogatijima. Nepredvidivo spajanje pozicija hladnog analitika i predloškom zatravljena hermeneuta osigurava im u našoj akademskoj zajednici status interpretacijskih unikata.STILIST I STILISTIČARSpomenuta unikatnost dobrim dijelom proizlazi iz karaktera akademskoga pisma Krunoslava Pranjića. On se naime u svakom tekstu pojavljuje u dvo-strukoj ulozi – kao stilističar, tj. onaj koji analizira tuđi stil, i kao stilist, tj. onaj koji pritom pomno kreira vlastiti stil. Tekst koji piše omjerava se s pred-loškom o kojemu piše. Njegov je diskurz izrazito individualiziran i aluzivan, a njegov hermeneutički subjekt neukrotivo angažiran. Taj je diskurz prepun jezičnih igara, figura, ekspresivnih izraza, duhovitih formulacija, digresija, razgovornih frazema... Krležin je stil primjerice okarakterizirao kao “zlatan majdan u kojem će se čak brigadno, institutski moći rudariti godinama”, a Slamnigovu se približio napomenom da njegov “pjesnički drugar umije, alkarski, pjesmu zgoditʼ u sridu i bez pripetavanja”. Nedvojbeno je da takve ocjene istodobno smjeraju intimizaciji komentatora s predloškom i stilskoj individuaciji komentara kojoj je krajnji cilj zavođenje čitatelja.Stilsku markiranost Pranjićeva akademskog pisma usložnjava poraba neologizama i leksičkih rariteta poput obezdvototčiti, ponašijenčiti, vele-štedro, preambulkula, poslamnižen, kroza i sl. Kolika je i kakva Pranjićeva privrženost tekstu o kojemu govori, možda najbolje otkriva jedna gotovo anegdotalna podudarnost. U disertaciji je naime izdvojio riječ svaštica kao Matošev neologizam, a tridesetak godina poslije taj je neologizam posvojio u knjizi Iz-Bo-sne k Europi, i to u podnaslovu: stilografijske svaštice. Afektiv-nost Pranjića tumača očituje se i kada lingvostilistički metajezik dopunjuje razigranim sintagmama poput obavijesni pretičak, telegrafična rečenica-riječ; 213I n  m e m o r i a m“Umjetnost riječi” LIX (2015) • 1–2 • Zagreb • siječanj – lipanjjezikolik komentar, zakoračaj jezične revolucije, kada slijedeći govorni ritam i logiku govora u analitički diskurz uvodi izraze poput nema ni “od korova”, isto isticato, jedan jedincati put, hajde de! ili pak oblikuje rečenične strukture koje stiliziraju usmenoknjiževnu sintaksu poput “u autentičnoj, u originalnoj, u Matoševoj (u umjetničkoj) inačici [...]” itd.Ukratko, jezičnoj je virtuoznosti omiljenih pisaca Krunoslav Pranjić su-postavljao vlastitu jezičnu virtuoznost. Čitatelja je pritom poticao na praćenje zrcalne igre koja se odvija između analitičkog i analiziranog diskurza. Dok je izdvajao književne stileme, sâm je stvarao – kako jednom zgodom reče njegov stariji kolega, jednako markantan profesor i stilističar Ivo Frangeš – kruneme, jedinstvena rješenja prepoznatljiva potpisa i razgranate semantike.O profesoru Pranjiću svaki njegov student ima svoju priču, jer profesor Pranjić je bio čovjek koji se sa studentima družio, zanimao se za njih, poma-gao im u studiju i u životu. Unatoč krutim akademskim uzusima obraćao im se – čini mi se beziznimno – u drugom licu jednine, ali iza njegova ti provi-rivalo je istinsko poštovanje i nepatvorena bliskost. Na fakultetu se družio s kolegama s kojima je dijelio stručne interese i opće ljudske vrijednosti te s ljudima u čijim je postupcima i riječima prepoznavao te iste vrijednosti – među ostalim s arhivarima, knjižničarima, portirima, čistačicama, Jurom i tetom Ljiljom iz kopiraonice...Profesor Krunoslav Pranjić je otišao. Našoj kulturi i svakome od nas koji smo ga poznavali ostali su njegovo djelo i sjećanja na nj. Iako se ne bi moglo reći da je za života bio tih, otišao je tiho. Možda nam je tako samo glasnije dobacio oproštajno Zbogom! i nijemo poručio da u svakoj prigodi budemo na visini zadatka i mislimo svojom glavom. I da se njega i njego-vih tekstova sjetimo kada budemo imali prave razloge za to. A njih će, ne dvojim, biti napretek.Krešimir Bagić

In memoriam Krunoslav Pranjić (1931–2015) : od stilema do krunema

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Digitalni arhiv Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Repozitorij Filozofskog fakulteta u Zagrebu' at University of Zagreb

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia