Studija „Starenje stanovništva i održavanje primjerenog životnog standarda u trećoj životnoj dobi“ jasno je pokazala da će primjerenost mirovinskih primanja značajno ovisiti o privatnim izvorima financiranja. Zbog toga će biti potrebno razviti individualnu odgovornost u planiranju štednje za starost, kao i društvenu odgovornost svih dionika u povećanju „penzijske pismenosti“ (engl. pension literacy), odnosno informiranosti stanovništva. To je osobito važno za zemlju u kojoj je demografsko starenje stanovništva već započelo, a nastavit će se u budućnosti smanjivanjem populacije u radnoj dobi i povećanjem omjera ovisnosti starije populacije. Zbog takvih demografskih promjena, može se očekivati da neto stope zamjene, kao omjer primanja iz obaveznih mirovinskih izvora i primanja iz radnog odnosa, neće biti dovoljne za dostizanje primjerenog životnog standarda u trećoj životnoj dobi. Projekcije starosnih mirovina za hipotetske slučajeve današnjeg dvadesetpetogodišnjaka, tridesetogodišnjaka, tridesetpetogodišnjaka i četrdesetogodišnjaka potvrđuju da će neto stope zamjene (u godini 2050., 2045., 2035., odnosno 2030., u trenutku njihovog umirovljenja) biti na nižoj razini nego što su danas za starosnu mirovinu. Zbog toga će povećanje neto stopa zamjene i poboljšanje primjerenosti mirovinskih primanja ovisiti o svakom pojedincu i njegovom riziku izbora financijskih opcija iz privatnih izvora pomoću kojih će održavati primjerenost svojih mirovinskih primanja. Drugim riječima, za primjerenost mirovinskih primanja od ciljanih 50 i 70 posto neto stopa zamjene jednim dijelom je odgovorna država i njen mirovinski sustav, a drugim dijelom je odgovoran svaki pojedinac za sebe.
Analiza sadašnje situacije o štednji za mirovinu u Hrvatskoj pokazuje da veliki dio ispitanika iz slučajnog reprezentativnog uzorka populacije ne poznaje ili vrlo slabo poznaje dodatne oblike štednje za starost. Ispitanici koji štede (ili su štedjeli) za mirovinu to najčešće rade u gotovini i bankarskim depozitima, a aktivni ispitanici dodaju tome i životna osiguranja. Treći dobrovoljni mirovinski stup nije zadobio povjerenje ispitanika ili ga uopće ne poznaju kao oblik štednje. Planiranje štednje za starost je nisko, a značajno ovisi o informiranosti i povjerenju u različite oblike štednje. Najprimjerenijim oblicima štednje za ugodan život u mirovini smatraju se: nekretnine, životna osiguranja i bankarski depoziti. Ispitanici su svjesni potrebe za dodatnim privatnim mirovinskim primanjima, no problem je u tome što ih vide u honorarnom radu i poljoprivredi, što podrazumijeva dobro zdravlje koje mogu i ne moraju imati u trećoj životnoj dobi. Svi ispitanici „priželjkuju“ znatno veće omjere zamjene nego što ih objektivno mogu očekivati na temelju obavezne mirovinske štednje, pa čak i na temelju dosadašnje dodatne privatne štednje. Budući da informiranost i povjerenje uvjetuju planiranje štednje za treću životnu dob, može se sa prilično velikom sigurnošću pretpostaviti da bi sustavna nacionalna edukacija o „penzijskoj pismenosti“ potaknula planiranje štednje za treću životnu dob
