Biserka Budicin

Markus Leideck

Tea Perinčić

Croatian

Budicin, Biserka

Leideck, Markus

Perinčić, Tea

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Fontes 25 (2019) 91.1. ARHIVSKA OSTAVINA RIJEČKIH ISUSOVACAMalo su koje arhivalije s područja Republike Hrvatske poput isusovačkih čak dva-put prolazile proces premještanja i povratka iz jedne u drugu zemlju. Naime, nakon ukidanja isusovačkoga samostana u Rijeci 1773. godine njihov je arhiv zapečatila ta-mošnja Trgovačka intendanca, koja je vodila računa i o zadržavanju cjelovitosti zateče-nih arhivalija. Tako se dogodilo da su čak i poglavar Unutarnjokranjskoga okružja ba-run Lichtenberg i predstavnik Komore barun Apfaltrer, koji su u listopadu 1773. u svojstvu komesara za popisivanje i preuzimanje isusovačke imovine na njihovim bivšim posjedima na području vlastelinstava Kastav, Mošćenice, Veprinac i Podbreg tek uz dosta problema uspjeli doći do potrebnih pismena iz navedenog arhiva. Navedeni je poslije predan Ugarskoj komori, te je prenesen u Mađarsku. Za vrijeme mađarskoga skrbništva nad njihovim arhivom dio je gradiva popisan, te je tako nastala cjelina po-pisanih spisa (Acta regestrata) za koju je izrađen popis (elenchi), dok drugu skupinu čine tzv. nepopisani spisi (Acta irregestrata). Dio je tog arhiva (tzv. popisano gradivo) je iz Arhiva Ugarske komore preuzeto u Hrvatsku 1850. godine. Arhiv je ponovno 1885. godine, zajedno s većim djelom gradiva koje je Kukuljević dopremio u Zemaljski arhiv, ponovno odnesen u Mađarsku u tamošnji državni arhiv. U Hrvatskoj je tom prilikom zadržano tek tridesetak dokumenata iz tog arhiva. Arhiv riječkih isusovaca (Acta Jesui-tica regestrata et irregestrata) napokon je temeljem mirovnih sporazuma nakon Drugog svjetskog rata vraćen iz Mađarske 1958. godine u Zagreb. Te se cjeline arhiva danas nalaze unutar arhivskoga fonda Isusovački samostan Rijeka. Na ovom mjestu namjer-no govorimo o njihovu fondu kao o arhivu, jer je isusovački arhiv u razdoblju dok je Družba djelovala u Rijeci pohranjivao vlastito gradivo, gradivo laičkih vjerskih društa-va s područja Rijeke. Također su isusovci preuzeli sva starija važnija pismena iz registra-tura svojih posjeda Kastav, Mošćenice i Veprinac iz razdoblja prije isusovačke vlasti nad njima, kao što su razvodi među liburnijskim i istarskim općinama od 14. do 16. stolje-ća i isprave kojima se uređuje posjedovanje pojedinih vlastelinstava i određene povla-stice. Naposljetku, taj je arhiv sadržavao sve gradivo tih posjeda koje se odnosi na nji-hovo gospodarstvo, a kojim su izravno upravljali rektor i prokurator Družbe u Rijeci. Arhivalije riječkih isusovaca danas su dakle ponovno na području Republike Hrvat-ske, a nalaze se u nekoliko baštinskih ustanova. Najvećim se dijelom nalaze u Hrvat-skome državnom arhivu, a sadržavaju gradivo koje se u najvećoj mjeri odnosi imovin-skopravne i urbarijalne poslove samostana. U Državnome arhivu u Rijeci nalazi se za-kladna listina kojom barunica Thanhausen osniva Sjemenište svetoga Ignacija te kopi-jalna knjiga isprava, ugovora i drugih važnijih akata Družbe u Rijeci. Naposljetku se u Uvodni tekst10Povijesnome i pomorskome muzeju Hrvatskoga primorja Rijeka nalaze diplome koji-ma carevi Ferdinand II., Ferdinand III. i Leopold I. potvrđuju povlastice isusovačkomu samostanu u Rijeci.1 Do izdvajanja je navedenih cjelina došlo na dosad nepoznat način i u nepoznatome trenutku, što se u budućnosti mora utvrditi.1.2. IMOVINA RIJEČKIH ISUSOVACA Akvizicijska politika unutar riječkih zidinaKako bi se sagledali i razumijeli posjedi i imovina isusovaca u Rijeci, potrebno je vratiti se unatrag do vremena prije njihova dolaska u Rijeku i prve godine njihove pri-sutnosti ondje. Inicijator dolaska isusovaca u Rijeku bio je riječki gradski magistrat koji je 5. ožujka 1623. godine poslao generalu reda Vitelleschiju molbu da se isusovci nase-le u Rijeci kako bi ondje preuzeli na sebe školu, jer su dugo vremena imali problema s učiteljima. Ta inicijativa naišla je na podršku senjsko-modruškoga biskupa Ivana Aga-tića (rodom Riječanina) te cara Ferdinanda II., jednoga od najgorljivijih nositelja pro-tureformacije u srednjoj Europi.2 Potonji podržava isusovce u njihovu misijskom i od-gojno-obrazovnom radu, u čemu vidi sredstvo za sprečavanje širenja protestantizma te im za potrebe budućega kolegija već 1625. godine prepušta prihode od polovice riječke desetine koji mu pripadaju.3 Potpora Habsburgovaca djelovanju Družbe Isusove očitu-je se možda ponajbolje u podatku da su isusovci na području Kuće Austrije do sredine 17. stoljeća otvorili čak 14 kolegija.4 Uz zajamčenu financijsku podršku Ferdinanda II., koja je već i prije dolaska isusovaca u Rijeku osigurala dio sredstava za rad, gradski im je magistrat zaključkom Velikoga i Maloga vijeća od 16. kolovoza 1627. godine osigu-1 Postoje sumnje da se dio gradiva riječkih isusovaca nalazi u još dvije baštinske ustanove u Republici Hrvatskoj. Međutim, o tome bez potvrde na ovome mjestu nećemo pisati.2 Valentin Miklobušec, Isusovci u Rijeci 1627. – 1773. školsko, pastoralno i odgojno djelovanje, Riječki teološki časopis, Vol. 52, No. 2, 2018., str. 184–185.3 Miroslav Vanino, Isusovci i hrvatski narod II., Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, 1982., str. 135. Prije isusovaca te su prihode uživali riječki poglavar Stjepan della Rovere, prije njega pićanski biskup Antonio Zara, a prije njega senjski biskupi. 4 Werner Drobesch, Peter G. Tropper, Die Jesuiten in Innerösterreich: die kulturelle und geistige Prägung einer Region im 17. und 18. Jahrhundert, Hermagoras, 2006., str. 239.

1.1. Arhivska ostavina riječkih isusovaca

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia