Stability analysis for masonry-arch structures and vaulted structures

Provedeni su proračuni križnog svoda crkve Sv. Petra i Pavla u Osijeku i katedrale u Đakovu te bačvastog svoda crkve Sv. Filipa i Jakova u Vukovaru. Razmatrana su djelovanja: stalno opterećenje, promjena sustava konstrukcije i horizontalno razmicanje oslonaca. Bila su dva pristupa. U prvom su rezultati proračuna naprezanja. Drugim se određuje model sloma konstrukcije za maksimalnu vrijednost horizontalnog razmicanja oslonaca i minimalno horizontalno ubrzanje tla od potresa.The authors analyse cross vault of the Sts. Peter and Paul Church in Osijek, cross vault of the Đakovo Cathedral, and barrel vault of the Sts. Philip and Jacob church in Vukovar. The following actions are considered: permanent load, change in structural system, and increase in horizontal spacing between the supports. Two approaches are used. In the first approach, the analysis results in stress values. The second is used to determine the structural failure model for the maximum value of increase in horizontal spacing between supports, and for minimum horizontal acceleration of soil due to seismic action

The sixteenth-century altar painting of the Cattaran (Kotor) fraternity of leather-makers

The altar painting that the Cattaran Fraternity of Leather-makers commissioned from the Venetian painter Girolamo da Santa Croce in the first half of the sixteenth century contains the images of Sts Bartholomew, George and Antoninus. The presence of the first two saints is looked at from the perspective of a long-established religious tradition, while the reasons for depicting the archbishop Antoninus giving alms to the poor appear to reside in the then prevailing religious policy and the local social situation

The diptych icon from Kotor: Imago pietatis and the Virgin with the Christ Child: In the light of the religious practice of the brotherhood of the flagellants

The diptych icon from Kotor (Imago pietatis and the Virgin with the Christ Child), painted probably in 1468, is examined from the aspect of the penitent and ascetic practice of the Kotor flagellants, who commissioned it for their needs. The members of the brotherhood of the Holy Cross particularly revered the cult of the Five Wounds of Christ, the particles of the lignum crucis and the experience of Christ's Passion. The said religious themes are analysed based on the archive material and preserved paintings, connected with this monastic brotherhood of Kotor

Senjska i Otočka biskupija u srednjem vijeku

U ovom radu govori se o Senjskoj i Otočkoj biskupiji u srednjem vijeku, odnosno o njihovom osnivanju i značenju u kontekstu kulturnih i društvenih promjena koje su tada zahvaćali prostor Like i Senja. Kako su obje biskupije bile na teritoriju Frankopana, u prvom dijelu rada ukratko se osvrćemo na razdoblje srednjeg vijeka, karakteristike i prilike toga doba te na velikašku obitelj Frankopana koja je ostavila neizbrisiv trag na ovim prostorima u to vrijeme. Zatim se obrađuju biskupije, svaka u svojem poglavlju i potpoglavljima u kojima se govori, prema dostupnoj literaturi, o njihovom osnivanju, djelovanju, biskupima, crkvama na njihovom području, kaptolima koji su osnovani i u jednoj, i u drugoj biskupiji te u slučaju Otočke biskupije, o prestanku njenog djelovanja

Povodom restauracije renesansnog raspela iz Eufrazijane

U članku se analiziraju ranorenesansna drvena polikromirana raspela iz Poreča, Torcella, Ferrare, Pellestrine, Puos d’Alpaga, Carbonere, Trevisa, Venecije, Trogira, Vrbnika, Ravene i Raba, i iznose nova zapažanja o njihovim oblikovno-stilskim značajkama te stilskim uzorima. Autor predlaže tri skupine unutar kojih smješta raspela podudarnih obilježja: grupu Poreč, grupu Venecija–Veneto i grupu Trogir

Dva priloga za baroknu umjetnost u Boki kotorskoj

U prvom dijelu autor piše o glavnom oltaru u crkvi Gospe od Zdravlja u Kotoru. Mramorni oltar s kipovima sv. Jerolima, sv. Tripuna i anđela datira se – okvirno – u razdoblje oko 1700. godine i pripisuje se mletačkom kiparu Bernardu Tabaccu. Kotorski se kipovi uspoređuju s njegovim djelima u Veneciji, Bassanu i Padovi. U drugom dijelu analizira se oltarna slika Bogorodica s Djetetom, sv. Antom Padovanskim, sv. Nikolom i sv. Ambrozom iz crkve sv. Ivana u Budvi. Palu je naslikao Ivan Franjo conte Soliman (Budva?, 1716. – Venecija?, 1784.), mletački slikar bokeljskoga podrijetla. Atribucija budvanske slike temelji se na usporedbi sa Solimanovim djelima u crkvi sv. Eustahija u Dobroti (Sv. Alojzije Gonzaga, Sv. Ivan Nepomuk, Križni put) na kojima se prepoznaju odrazi Tiepolove umjetnosti u rukama ambicioznog diletanta

Kinds of damages and conservation and restoration methods in restoration of works of art on the transparent paper

Arhitektonski crteži na paus papiru javili su se u 19. stoljeću. Prvi kemijski tretirani papiri proizvedeni su u Francuskoj 1846., a proces je komercijalno razvila tvrtka Warren de la Rue u Londonu. Paus papir odlikuje velika prozirnost i propusnost svjetlosti što je postignuto impregnacijom papirne pulpe uljima i smolama te dodatnim izlaganjem zraku te sušenjem navedene tvari stvaraju proziran papir. Tipična sredstva za postizanje prozirnosti jesu: kanadski balzam (tekuća smola koja se dobiva iz smole jele), dammar i laneno ulje. U dvadesetom stoljeću se karakteristična prozirnost paus papira dodatno unapređujete je osmišljen kako bi se mogle izvoditi kopije te crteži i nacrti za arhitektonske i projektantske potrebe. Uz prozirnost, jedna od glavnih karakteristika prozirnog papira jest jaka osjetljivost i reakcija u doticaju s vlagom. Sitni fibrili su u postupku proizvodnje usitnjavani u ogromnim količinama vode pa su vlakna jako nabubrena. Kada se papir osuši, vlakna “pamte”, pa u ponovnom kontaktu s vodom jako nabubre. Vlakna prozirnog papira se šire u širinu 10-20 posto, a gotovo ništa ili vrlo malo u dužinu. Vlakna prozirnog papira koji je samo impregniran, nemaju toliko izraženu higroekspanzivnost, nego ta impregnacija štiti papir od utjecaja vlage. Stoga, ovisno o kvaliteti papira, njegovoj vrsti, ali i količini oštećenja, bira se zadovoljavajuća metoda pri konzerviranju i restauriranju navedenog papira. Najčešće se pristupa samo djelomičnom popravljanju poderotina te izražajnijih pregiba. Podljepljivanje treba pokušati izbjeći jer se njime mijenja karakter objekta i zadire u strukturu papira.Earliest examples of architectural drawings on tracing paper are dating from the 19th century. First chemically treated papers were produced in France in 1846., the production process was further commercially developed by the firm Warren de la Rue in London. The transparency of the paper and light penetration is achieved by impregnation of the pulp with oils and resins, with additional exposure to air and drying these substances create a translucent paper. The typical agents used for achieving transparency are; Canada balsam, (liquid resin that is obtained from the resin of fir tree), dammar and linseed oil. The characteristic transparency of tracing paper was further improved in the twentieth century, since it was invented for the purpose of deriving copies and drawings and designs for architectural and engineering needs. With transparency one of the main characteristics of transparent paper is strong sensitivity and reaction in contact with moisture. In the process of production small fibrils are milled in huge amounts of water, so the fibers are very swollen. When the paper dries, the fibers “remember”, so in the anewed contact with water they became very swollen again. Transparent paper fibers are spread in width from 10 to 20 % , and almost nothing or very little in length. Fibers of transparent paper that is only impregnated, don’t behave so much hygroexpansive, yet the impregnation protects the paper from moisture hygroexpansive. For this reason, depending on the quality of the paper, its sort and the amount of damage, a adequate method is chosen to carry out conservation of the mentioned paper. Most often, treatments are performed only as partial consolidation of tears and intense foldings. Lining should be avoided because it may cause changes in the character of the object and it penetrates into the structure of paper

Sakristija šibenske katedrale: ugovor, realizacija i rekonstrukcija

Potaknuta pitanjima obnove pa i neke moguće nove funkcije otvorenog prizemlja sakristije katedrale sv. Jakova u Šibeniku, nekolicina povjesničara umjetnosti na čelu s akademikom Vladimiru Markovićem prije nekoliko godina višekratno je vodila poticajne razgovore u vezi s vrijednošću i značajem tog izuzetnog arhitektonskog ostvarenja Jurja Matejeva Dalmatinca. Pri tome je nerijetko među sugovornicima, među kojima je bio i autor ovih redaka, dolazilo do iznošenja različitih stavova pa i posve oprečnih mišljenja. Prijepori su se poglavito odnosili na narav naknadnih intervencija na spomeniku – jesu li one nastale tijekom same gradnje ili su dio nekih kasnijih rekonstrukcija i restauracija, kakva je uopće njihova umjetnička i estetska vrijednost te umanjuju li one izvornu arhitektonsku misao Jurja Matejeva Dalmatinca? Traženje odgovora na ta pitanja nagnalo me je da problemu nastanka te izuzetne građevine »od ideje do realizacije«, inače jednoj od omiljenih tema našeg slavljenika, posvetim nešto više pozornosti. Stoga se ovaj rad, koji sa zadovoljstvom posvećujem prof. Vladimiru Markoviću, može shvatiti kao mali prilog našem nezavršenom razgovoru