D. Šepić o problematici narodnih manjina 30-ih godina

Dragovan Šepić je 1935. god. uspješno, plastično, objektivno ukazao na položaj manjina u sistemu Lige naroda. Nije bio povjesničar koji rekonstruira povijest, već govori o — tadašnjoj — sadašnjosti, o vremenu u kojem promatra i zaključuje, on je svjedok ali i tumač. Ima u Šepića i elemenata prognoze o sudbini Lige naroda, o manjinskom pitanju, o slobodi Lige da utječe na rješenje krize. Autor drži da točnost šepićevih razmišljanja iz 30-ih godina valja danas smatrati dokazanim

Arbitration Agreement between the Government of the Republic of Croatia and the Government of the Republic of Slovenia

Tumače se razlozi koji opravdavaju autorovu tvrdnju da je ovaj Sporazum od znatne važnosti za obje države. Definira se bit (supstrat) spora i preciziraju se dva konkretna zahtjeva (demands) Slovenije. Oba zahtjeva su međunarodnopravno potpuno neutemeljena te predstavljaju jasnu teritorijalnu pretenziju na štetu cjelovitosti državnog područja Hrvatske. Sadržaj preambule Sporazuma i redom sve njegove članke prate autorove kritičke primjedbe. Članku priloženi integralni tekst Sporazuma čitatelju omogućava da ispita i provjeri opravdanost tih primjedaba. Dio odredaba Sporazuma u suprotnosti je s odredbama pozitivnog međunarodnog prava i stavlja jednu od stranaka u sporu u neravnopravan položaj. Od svih prigovora Sporazumu najteži i najodsudniji je onaj upućen dijelu članka 3. koji glasi: „(1) Arbitražni sud utvrdit će (a) ...; (b) vezu Slovenije prema otvorenom moru; (c) režim za uporabu relevantnih morskih područja.“ Zbog potpune besmislenosti i nerazumnosti, kao i ignoriranja Konvencije 82, taj dio Sporazuma, nerazumljiv i neprimjenjiv, valja ignorirati, smatrati ga nepostojećim. Opravdano je očekivati da će Arbitražni sud, primjenjujući pravila i načela međunarodnog pozitivnog, običajnog i kodificiranog prava, uspješno utvrditi granicu na kopnu i na moru između Hrvatske i Slovenije.Two neighbouring states, Croatia and Slovenia, have decided to resolve their territorial dispute by using diplomatic means for peaceful settlement of intergovernmental disputes. After many years of unsuccessful endeavours, both states concluded and agreed that they did not manage to resolve the dispute by diplomatic means; hence, these efforts were terminated. Subsequently, the two states in the dispute concluded an agreement, by which they established an ad hoc arbitral tribunal. They entrusted this tribunal with resolving their dispute. This essay critically indicates to the fact that the agreement has not clearly and impartially enough defined the positions of both parties as being entirely equal. Nevertheless, the agreement does not prevent the arbitral tribunal from issuing its award in conformity with the positive international law, should the arbitral tribunal not take into consideration the fact that one part of the agreement (article 3.1b and c) is to such an extent unclear, unintelligible and senseless that it is essential to consider it nonexistent

Collective Security and Croatian Foreign Policy

Vlastitom opisivanju i tumačenju pojma kolektivna sigurnost autor dodaje tuđe definicije toga pojma, prikazuje kako je sustav kolektivne sigurnosti razrađen u Povelji UN, te upozorava da cijeli sustav ne može uspješno djelovati ako određeni preduvjeti nisu ispunjeni. Autor obrazlaže zašto hrvatska vanjska politika, usprkos svim njezinim lošim iskustvima sa sustavom kolektivne sigurnosti definiranim u Povelji UN, treba biti izričito pozitivna, argumentirajući svoje stajalište iskustvima koje je Hrvatska stekla upravo u ratu koji još traje i agresiji koja je na nju izvršena.Along with his own description and explanation of the concept of collective security the author adds other definitions of this concept. Thus, he shows how the collective security system was developed in the UN Charter and warns that the sytem cannot work unless certain conditions are met. The author explains why Croatian foreign policy is positive, in spite of its negative experience with the collective security sytem defined by the UN Charter. This policy argues its standpoint based upon the experiences in aggresion conducted against Croatia in a war that is still continued

Paris Peace Treaty with Italy Signed on 10 February 1947

Autor ukazuje na važnost Deklaracije jugoslavenske Vlade, donesene u povodu potpisivanja Ugovora o miru s Italijom 1947. i Rješenja o prihvaćanju sporazuma sadržanog u Memorandumu o suglasnosti vlada Jugoslavije, SAD-a, Francuske i Velike Britanije o Slobodnome Teritoriju Trsta 1954.The author emphasises the importance of the Declaration of the Yugoslav go-vernment issued on the occasion of the signing of the Treaty of Peace with Italy in 1947. He also stresses the importance of the Resolution concerning the acceptance of the Treaty incorporated within the Memorandum on the consensus of the go-vernments of Yugoslavia, USA, France and Great Britain over the issue of the Free Territory of Trieste

The Right of People to Self-Determination and the Abuse of This Right

Najvažnija gledišta koja se dotiču prava svih naroda na samoodređenje predstavljena su izabranim citatima iz radova koji se bave tim pitanjem, kao i iz dokumenata međunarodnog javnog prava. Utvrđeno je da je to pravo istovremeno univerzalno usvojeno političko načelo i pravilo pozitivnog međunarodnog prava. Suočeni smo u stvari s normom materijalnog međunarodnog prava. Treba ipak, naglasiti očigledno nepostojanje proceduralnih pravila koja bi regulirala proces u kojem narodi pokušavaju ostvariti svoje pravo na samoodređenje. Ta činjenica izaziva političke i zakonodavne poteškoće u međunarodnim odnosima. Slijedi diskusija o odnosu između prava na samoodređenje i prava država na teritorijalnu cjelovitost. Sukob ta dva prava izaziva dodatna kontroverzna stajališta, kako u teoriji tako i u praksi. Autor se protivi uvjerenju da je taj sukob između dvije nepromjenjive koncepcije nepremostiv i nepomirljiv. Svoju argumentaciju i stajališta temelji na "Deklaraciji o načelima međunarodnog prava o prijateljskim odnosima i suradnji između država u skladu s Povelom Ujedinjenih Naroda". O samoodređenju se dalje raspravlja kao o problemu ustavnog prava, uzimajući u obzir i ustave bivše Jugoslavije. Autor poriče i odbacuje tvrdnju da je pravo na samoodređenje naroda nekadašnje Jugoslavije bilo iskorišteno i uslijed toga više ne postoji. Ta tzv. teorija konzumiranih prava politički i pravno je neprihvatljiva. Međutim, kad bi ta "teorija" i bila prihvatljiva, bilo bi to samo s gledišta ustavnog prava, čime bi se, s druge strane, u potpunosti prekršile obveze sadržane u međunarodnom ugovornom pravu. Kao i mnoga druga prava, moguće je zloupotrijebiti i pravo na samoodređenje. Predstavljeni rad raspravlja načine i sredstva zloupotrebe prava na samoodređenje, kao i načine otkrivanja i utvrđivanja zloupotrebe u konkretnim slučajevima. Kada se zloupotreba približava negiranju prava na samoodređenje, međunarodno pravo nije u mogućnosti pružiti odgovor na sva moguća pitanja o dometu i stupnju tog prava. Koliko daleko se može protezati pravo na samoodređenje, a da se ne naruši struktura države? Odgovor na to pitanje leži u proučavanju iskustava stečenih na području politike povijesti, međunarodnih odnosa i politologije.First, the most important points concerning the right of all peoples to self-determination is presented by quoting a selection of statements taken from doctrinal works, as well as from documents dealing with the respective part of Public International Law. The claim that this right is both, a universally accepted political principle, and a rule of positive International Law, is made. One is in fact faced with an indisputable norm of substantive International Law. However, it must also be stressed, that there is an evident lack of procedural rules which should regulate the process of of a people trying to realize their right to self-determination. This is an unpleasant fact generating political and legal difficulties in international relations. Follows a discussion on the relation between the right to self-determination and the right of states to territorial integrity. The confrontation of these two rights, that of self-determination, and that of the integrity of states (sovereignty versus self-determination) generates further controversial standpoints, both in theory and practice. This confrontation leads to impression, or even conviction, that there is an insurmountable and irreconcilable conflict between the two unalterable conceptions. This standpoint is strongly opposed by the author. His argumentation and standpoint is based on the "Declaration on Principles of International Law Concerning Friendly Relations and Co-operation among States in Accordance with the Charther of the United Nations." The problems with self-determination are then discussed as a problem of Constitutional Law, taking also into consideration the constitutions of former Yugoslavia. The author denies and rejects the assertion that the right to self-determination of the peoples of former Yugoslavia has been used up, and therefore does not exist anymore. This so called "theory of consumed rights" is politically and legally, unacceptable. However, even if this "theory" would be acceptable, then it could only be acceptable from the point of view of constitutional law, and would in turn absolutely violate the obligations contained in international treaty law. As with many other rights, it is also possible to abuse the right to self-determination. The present paper discusses ways and means of abusing the right to self-determination, as well as ways to discover and ascertain abuse in concrete cases. When abuse comes close to negating the right to self-determination, then International Law is unable to give answers to all possible questions about the scope and the extent of this right. How far can the right to self-determination go without pulverizing the structure of a State? The answer to this question lies in studying the experiences acquired in the field of political history, international laws and politology

Nastanak Ujedinjenih naroda u Šepićevim radovima

Autor utvrđuje: Šepić pažljivu čitaocu daje lekciju iz diplomatskih odnosa upravo na primjeru oformljenja Ujedinjenih nacija, njihove strukture, načina odlučivanja, članstva itd. Istodobno, Šepić daje u svojim prilozima sretan spoj povijesnog rada i svojih osobnih karakteristika objektivnog promatrača samoga povijesnog događanja, Šepić nadopunjuje i produbljuje saznanja koja su potrebna za razumijevanja kako Ujedinjenih nacija tako i razvoja poslijeratnih međunarodnih političkih zbivanja, šepićevi radovi o Ujedinjenim nacijama poštena su znanstvena svjedočanstva, s teškom materijom koja je vješto razrađena, a izložena je objektivno i uzorno, zaključuje autor