(Re)habilitation guidelines for children with neurodevelopmental disorders

Središnji interes smjernica (re)habilitacije djece s neurorazvojnim poreme-ćajima jest identifikacija neurorizične djece. Neurorizična djeca nisu uvijek i djeca s neuromotoričkim odstupanjem. Neurorizična djeca čine 10 do 15% novorođenih. Kod 50% djece s neurorizikom dolazi do neurorazvojnog odstupanja s mogućim trajnim posljedicama. Smjernice (re)habilitacije djece s neurorazvojnim poremećajima temelje se na sljedećem: dječji fizijatar voditelj je programa (re)habilitacije; vrši rani probir novorođenčadi sa simptomima neurorizika (neuromotoričko odstupanje) u rodilištu; vrši procjenu spontane motorike, aktivnih pokreta, kvalitativnu analizu općih pokreta, procjenu mišićne snage i tonusa, palpaciju i ispitivanje pasivne pokretljivosti, refleksa; testiranje po Vojta principu; vrši testiranja pomoću dijagnostičkih testova. Isključivo dječji fizijatar indicira kojim će kineziterapijskim postupkom dijete biti stimulirano; donosi odluku o provođenju ambulantnog i stacionarnog liječenja; prema potrebi uključuje logopeda, defektologa, psihologa i drugih specijalista u tim. Zbog nepostojanja subspecijalizacije iz dječje (re)habilitacije, kazuistikom tog područja trebaju se baviti fizijatri koji imaju radnog iskustva u navedenom području minimalno 5 godina ili završen tečaj iz Bobath koncepta ili Vojta principa. Potrebno je uvođenje adekvatne nomenklature za određene neurorazvojne poremećaje vezano za samu patologiju bolesti i dob kada se pojavljuje. Neuromotoričko odstupanje treba se identificirati na prvom pregledu i pri svakom kontrolnom pregledu evaluirati radi li se o 1. vrlo blagom, 2. blagom, 3. umjerenom ili 4. teškom odstupanju, te shodno nalazu primijeniti adekvatnu stimulaciju. Stoga predlažemo da u DTS postupnik uvrstimo dvije nove vodeće dijagnoze Neuromotoričko odstupanje i Neurorizično dijete. koje bi bile indikacijama za stacionarno liječenje, a obračunavale bi se jednakovrijedno kao već postojeće Distoni sindrom i Parapareza. Klinička slika neuromotoričkog odstupanja može se brže ili sporije mijenjati jer je ovisna o maturaciji, neuroplasticitetu i primijenjenim terapijskim postupcima. Pristigao je potvrdan odgovor iz HZJZ za pokretanje Nacionalnog registra neurorizične djece, putem kojeg bi se organizirano i stručno pratila djeca, što ne bi isključivalo mogućnost da koordinator bude dječji fizijatar.The central interest of (re)habilitation guidelines for children with neurodevelopmental disorders is to identify children at neurorisk. Children at neurorisk are not always children with neurodevelopmental disorders. Those children make 10 to 15% of newborns. About 50% of children at neurorisk might develop potential disorder with lasting consequences. (Re)habilitation guidelines for children with neurodevelopmental disorders are based on the following: children’s physiatrist is the head of the (re)habilitation program; he or she performs early screening of newborns with symptoms of neurorisk in the maternity ward; evaluates spontaneous and active movements, provides qualitative analysis of the general movements, does assessment of muscle strength and tone, performs palpation and testing passive mobility, reflexes; performs diagnostics by Vojta principle; evaluates using other diagnostic tests. Only a children’s physiatrist indicates specific kinesiotherapeutic procedure for stimulation; makes a decision on the implementation of ambulatory and stationary treatment; if necessary, a defectologist, speech therapist, psychologist and other specialists are included in the team. Due to the absence of subspecialisation in children’s (re)habilitation, the casuistry of the area should be address by a physiatrist who has experience in this area for at least 5 years or certificate in Bobath concept or Vojta principle course. It is necessary to maintain appropriate nomenclature for certain neuromotoric disorders related to the varying pathology disease and age when it occurs. Neurodevelopmental disorder should be identified at baseline and at each follow-up examination to evaluate whether it is a 1) very mild, 2) mild, 3) moderate or 4) severe disorder, and according to the findings apply adequate stimulation. Therefore, we suggest that the DTS checklist admit two new leading diagnosis: neurodevelopmental disorder and child at neurorisk, which would be the indication for inpatient treatment, and accounted equally as existing dystonia syndrome and paraparesis. The clinical presentation of neurodevelopmental disorders can change slowly or rapidly, because of its dependenence upon maturation, neuroplasticity and applied therapeutic procedures. To sum up, we received a positive answer from HZJZ for the launch of the National register of children at neurorisk, through which children would be monitored in a professional and organized manner, which would not exclude the possibility that its coordinator might be a children’s physiatrist

(Re)habilitation guidelines for children with neurodevelopmental disorders

Središnji interes smjernica (re)habilitacije djece s neurorazvojnim poreme-ćajima jest identifikacija neurorizične djece. Neurorizična djeca nisu uvijek i djeca s neuromotoričkim odstupanjem. Neurorizična djeca čine 10 do 15% novorođenih. Kod 50% djece s neurorizikom dolazi do neurorazvojnog odstupanja s mogućim trajnim posljedicama. Smjernice (re)habilitacije djece s neurorazvojnim poremećajima temelje se na sljedećem: dječji fizijatar voditelj je programa (re)habilitacije; vrši rani probir novorođenčadi sa simptomima neurorizika (neuromotoričko odstupanje) u rodilištu; vrši procjenu spontane motorike, aktivnih pokreta, kvalitativnu analizu općih pokreta, procjenu mišićne snage i tonusa, palpaciju i ispitivanje pasivne pokretljivosti, refleksa; testiranje po Vojta principu; vrši testiranja pomoću dijagnostičkih testova. Isključivo dječji fizijatar indicira kojim će kineziterapijskim postupkom dijete biti stimulirano; donosi odluku o provođenju ambulantnog i stacionarnog liječenja; prema potrebi uključuje logopeda, defektologa, psihologa i drugih specijalista u tim. Zbog nepostojanja subspecijalizacije iz dječje (re)habilitacije, kazuistikom tog područja trebaju se baviti fizijatri koji imaju radnog iskustva u navedenom području minimalno 5 godina ili završen tečaj iz Bobath koncepta ili Vojta principa. Potrebno je uvođenje adekvatne nomenklature za određene neurorazvojne poremećaje vezano za samu patologiju bolesti i dob kada se pojavljuje. Neuromotoričko odstupanje treba se identificirati na prvom pregledu i pri svakom kontrolnom pregledu evaluirati radi li se o 1. vrlo blagom, 2. blagom, 3. umjerenom ili 4. teškom odstupanju, te shodno nalazu primijeniti adekvatnu stimulaciju. Stoga predlažemo da u DTS postupnik uvrstimo dvije nove vodeće dijagnoze Neuromotoričko odstupanje i Neurorizično dijete. koje bi bile indikacijama za stacionarno liječenje, a obračunavale bi se jednakovrijedno kao već postojeće Distoni sindrom i Parapareza. Klinička slika neuromotoričkog odstupanja može se brže ili sporije mijenjati jer je ovisna o maturaciji, neuroplasticitetu i primijenjenim terapijskim postupcima. Pristigao je potvrdan odgovor iz HZJZ za pokretanje Nacionalnog registra neurorizične djece, putem kojeg bi se organizirano i stručno pratila djeca, što ne bi isključivalo mogućnost da koordinator bude dječji fizijatar.The central interest of (re)habilitation guidelines for children with neurodevelopmental disorders is to identify children at neurorisk. Children at neurorisk are not always children with neurodevelopmental disorders. Those children make 10 to 15% of newborns. About 50% of children at neurorisk might develop potential disorder with lasting consequences. (Re)habilitation guidelines for children with neurodevelopmental disorders are based on the following: children’s physiatrist is the head of the (re)habilitation program; he or she performs early screening of newborns with symptoms of neurorisk in the maternity ward; evaluates spontaneous and active movements, provides qualitative analysis of the general movements, does assessment of muscle strength and tone, performs palpation and testing passive mobility, reflexes; performs diagnostics by Vojta principle; evaluates using other diagnostic tests. Only a children’s physiatrist indicates specific kinesiotherapeutic procedure for stimulation; makes a decision on the implementation of ambulatory and stationary treatment; if necessary, a defectologist, speech therapist, psychologist and other specialists are included in the team. Due to the absence of subspecialisation in children’s (re)habilitation, the casuistry of the area should be address by a physiatrist who has experience in this area for at least 5 years or certificate in Bobath concept or Vojta principle course. It is necessary to maintain appropriate nomenclature for certain neuromotoric disorders related to the varying pathology disease and age when it occurs. Neurodevelopmental disorder should be identified at baseline and at each follow-up examination to evaluate whether it is a 1) very mild, 2) mild, 3) moderate or 4) severe disorder, and according to the findings apply adequate stimulation. Therefore, we suggest that the DTS checklist admit two new leading diagnosis: neurodevelopmental disorder and child at neurorisk, which would be the indication for inpatient treatment, and accounted equally as existing dystonia syndrome and paraparesis. The clinical presentation of neurodevelopmental disorders can change slowly or rapidly, because of its dependenence upon maturation, neuroplasticity and applied therapeutic procedures. To sum up, we received a positive answer from HZJZ for the launch of the National register of children at neurorisk, through which children would be monitored in a professional and organized manner, which would not exclude the possibility that its coordinator might be a children’s physiatrist

An infant with neuromotor deviation and Poland syndrome – case report

Polandov sindrom je rijetka kongenitalna anomalija koja se sastoji od ipsilateralne parcijalne ili totalne amastije (nedostatka dojke), atelije (nedostatka mamile), velikog pektoralnog mišića i ipsilateralne simbrahidaktilije. Točna etiologija Polandovog sindroma ostaje nepoznatom, ali se smatra da je odgovoran poremećaj u protoku arterije subklavije u šestom tjednu embrionalnog života. Prikazujemo sedmomjesečno muško dojenče s neuromotornim odstupanjem i aplazijom toraksa koji se očitovao odsutnošću dojke i mamile, te velikog pektoralnog mišića i brahidaktilijom kažiprsta na desnoj strani. Autor nije upoznat s prethodno objavljenim slučajem Polandovog sindroma praćenog neuromotornim odstupanjem. Cilj je ovog prikaza ukazati kako se pravovremenom kineziterapijskom stimulacijom, kojom se potiče mogućnost korištenja neuroplastičnosti te postiže što bolji rezultat u vidu grubih motoričkih vještina i dobre manipulativne spretnosti šake.Poland syndrome is a rare congenital anomaly consisting of ipsilateral partial or total amastia (absence of breast), atelia (absence of mamilla), the large pectoral muscle and ipsilateral symbrachidactylia. The exact etiology of Poland syndrome remains unknown but is thought that a disruption in the flow of subclavian artery might be responsible. It happens to occur during the sixth week of embrionic development. We report a seven-month-old male infant with dystonia and thoracal aplasia, absence of large pectoral muscle, breast and its mamilla and brachydactylia of index finger on the right side. The authors are not familiar with the previously published case of Poland syndrome accompanied with neuromotor deviation. The case therefore suggests that, despite good initial compensation in the early development of fine motor skills, it is necessary to maintain follow-up procedures in order to prevent later difficulties in the development of motor skills

Moderatorski učinak tjelesne visine na povezanost tjelesne mase i onesposobljenosti uzrokovane kroničnom nespecifičnom križoboljom u žena i muškaraca

The aim of the study was testing the hypothesis that body height has a moderating effect on the association of weight and chronic low back pain (LBP) induced disability, and that this moderating effect is different in women and men. We performed a nested cross-sectional analysis using data collected at baseline in a prospective cohort study conducted in 2008-2009 at a special hospital for medical rehabilitation in Croatia. The outcome was the Roland-Morris Disability Questionnaire (RMDQ) score. The independent variable was body weight. The focal moderators were body height and sex. The moderation analysis was adjusted for seven sociodemographic and clinical covariates. We analyzed data on 72 patients with a median (interquartile range) age of 50 (43-55) years, 36 (50%) of whom were women, treated for nonspecific, chronic LBP. The interaction of sex, body weight and height was a significant predictor of the RMDQ score after adjustments for all covariates (increase of R2=0.13; p=0.001; false discovery rate <5%). In both sexes, the correlation between body weight and the RMDQ score was significantly moderated by body height but in opposite ways. In conclusion, the effects of body weight on physical disability are moderated by body height, but this moderation effect differs between women and men.Cilj je bio testirati hipotezu da tjelesna visina ima moderatorski učinak na povezanost težine i onesposobljenosti uzrokovane kroničnim bolovima u križima (KBK) te da se taj moderatorski učinak razlikuje kod žena i muškaraca. Proveli smo ugniježđenu presječnu analizu koristeći podatke prikupljene na početku prospektivne kohortne studije provedene 2008.- 2009. godine u specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju u Hrvatskoj. Ishod je bio rezultat Roland-Morrisova upitnika onesposobljenosti (RMDQ). Neovisna varijabla bila je tjelesna masa. Ciljani moderatori bili su tjelesna visina i spol. Analiza moderacije prilagođena je za sedam sociodemografskih i kliničkih kovarijata. Analizirali smo podatke za 72 bolesnika s medijanom (IQR) dobi 50 (43-55) godina, od kojih su 36 (50%) bile žene, liječenih zbog nespecifične KBK. Interakcija spola, tjelesne mase i visine bila je značajan prediktor rezultata RMDQ nakon prilagodbi za sve kovarijate (porast R2=0,13; p=0,001; stopa lažnih otkrića <5%). U oba spola je korelacija između tjelesne mase i rezultata RMDQ značajno moderirana tjelesnom visinom, ali u suprotnim smjerovima. U zaključku, učinci tjelesne mase na tjelesnu onesposobljenost moderirani su tjelesnom visinom, ali taj se moderatorski učinak razlikuje kod žena i muškaraca

Kronični multimorbiditet kod križobolje ili drugih kroničnih poremećaja u leđima u Republici Hrvatskoj

The aim was to assess the prevalence of chronic multimorbidity in patients with chronic low back pain or other chronic back disorders (BD). We analyzed data from the population-based cross-sectional European Health Interview Survey (EHIS) performed in the Republic of Croatia 2014- 2015 by the Croatian Institute of Public Health. Outcome was the point-prevalence of chronic multimorbidity defined as having ≥2 chronic illnesses out of 14 contained in the EHIS questionnaire, after adjustment for ten sociodemographic, anthropometric and lifestyle confounders. Amoung fourteen targeted illnesses were asthma, allergies, hypertension, urinary incontinence, kidney diseases, coronary heart disease or angina pectoris, neck disorder, arthrosis, chronic obstructive pulmonary disease, diabetes mellitus, myocardial infarction, stroke, depression, and the common category “other”. We analyzed data on 268 participants with BD and 511 without it. Participants with BD had a significantly higher relative risk of any chronic multimorbidity (RRadj=2.12; 95% CI 1.55, 2.99; p<0.001), as well as of non-musculoskeletal chronic multimorbidity (RRadj=2.29; 95% CI 1.70, 3.08; p=0.001) than participants without BD. All chronic comorbidities except for asthma and liver cirrhosis were significantly more prevalent in participants with BD than in participants without BD. In the population with BD, the participants with multimorbidity had three to four times higher odds for unfavorable self-reported health outcomes than the participants with no comorbid conditions, whereas the existence of only one comorbidity was not significantly associated with a worse outcome compared to the population with no comorbidities. In conclusion, the population suffering from BD has a higher prevalence of chronic multimorbidity than the population without BD and this multimorbidity is associated with unfavorable health outcomes.Cilj je bio procijeniti prevalenciju kroničnog multimorbiditeta u bolesnika s križoboljom ili drugim kroničnim poremećajima u leđima (KPL). Analizirali smo podatke populacijske presječne Europske zdravstvene ankete (EHIS) koju je u Republici Hrvatskoj tijekom 2014. i 2015. godine proveo Hrvatski zavod za javno zdravstvo. Ishod je bila trenutna prevalencija kroničnog multimorbiditeta, definiranog prisutnošću s dvije ili više kroničnih bolesti od ukupno četrnaest sadržanih u EHIS upitniku, nakon prilagodbe za deset sociodemografskih, antropometrijskih i poremećujućih varijabla povezanih sa životnim stilom. Između četrnaest ciljanih bolesti bile su obuhvaćene astma, alergije, hipertenzija, urinarna inkontinencija, bubrežne bolesti, koronarna bolest ili angina pectoris, vratobolja, artroza, kronična opstruktivna plućna bolest, moždani udar, šećerna bolest, srčani udar, depresija i zajednička kategorija „ostalo”. Analizirali smo podatke o 268 sudionika s KPL i 511 bez njih. Sudionici s KPL imali su značajno veći relativni rizik za bilo koji kronični multimorbiditet (RRadj = 2,12; 95% CI 1,55; 2,99; p<0,001) kao i za kronični ne-muskuloskeletni multimobiditet (RRadj = 2,29; 95% CI 1,70, 3,08; p=0,001) od sudionika bez KPL. Svi kronični komorbiditeti osim astme i ciroze jetre, bili su značajno zastupljeniji u sudionika s KPL nego u sudionika bez KPL. U populaciji s KPL, sudionici s multimorbiditetom imali su tri do četiri puta veće izglede za samoprijavljene nepovoljne zdravstvene ishode, nego sudionici bez komorbidnih stanja, dok postojanje samo jednog komorbiditeta nije bilo značajno povezano s lošijim ishodima u usporedbi s populacijom bez kroničnih komorbiditeta. Zaključno, populacija s KPL ima veću prevalenciju kroničnog multimorbiditeta nego populacija bez KPL i taj je multimorbiditet povezan s nepovoljnim zdravstvenim ishodima

FUNKCIONALNI TESTOVI ZA PROCJENU I PRAĆENJE FUNKCIONALNOG OŠTEĆENJA GORNJEG EKSTREMITETA NAKON OPERACIJE KARCINOMA DOJKE – PREGLED LITERATURE

Značajan udio onkoloških bolesnika s karcinomom dojke (engl. breast cancer survivors, skr. BCS) suočen je sa smanjenom funkcionalnošću gornjeg ekstremiteta i ograničenjima u ASŽ, koji mogu perzistirati godinama nakon postavljanja dijagnoze (1). Ključni aspekt u razvoju rehabilitacijskih pristupa za poboljšanje funkcije ovih bolesnika je identificiranje mjernih instrumenata, tzv. upitnika kojima će se prepoznati funkcionalna ograničenja za potrebe izrade individualnog rehabilitacijskog hodograma. ..

Missed Opportunities in Treating Osteoporosis: What Can We Do for the Secondary Prevention of Osteoporotic Fractures?

U ovom se radu prikazuje problematika sekundarne prevencije osteoporotskih prijeloma kao i strategije sekundarne prevencije prijeloma osobito u starijih bolesnika s kompromitiranim zdravljem kosti. Percepcija rizika za prijelom iz kuta gledanja bolesnika i liječnika često je podcijenjena zato što je osteoporoza tiha bolest sve dok ne nastupi prijelom. Unatoč dostupnosti različitih učinkovitih farmakoloških intervencija i dobro utvrđenih smjernica za prevenciju prijeloma, većina bolesnika koja zadobije niskoenergetske koštane prijelome ne primaju lijekove protiv osteoporoze. Diskrepancija između prethodnoga osteoporotskog prijeloma i niske stope farmakološkog liječenja osteoporoze kod tih bolesnika naziva se jaz prijeloma. Kao odgovor na ovu prazninu unutar skrbi Međunarodna zaklada za osteoporozu (engl. IOF) pokrenula je 2012. godine kampanju „Uhvati prijelom“ (engl. „Capture the Fracture“), kako bi olakšala provedbu multidisciplinarnih modela skrbi za sekundarnu prevenciju prijeloma temeljenih na koordinatorima. Modeli povezivanja s prijelomom (Fracture Liaison Services – FLS) danas se široko zagovaraju kao najprikladniji pristup za pokrivanje svih aspekata sekundarne prevencije prijeloma, uključujući identifikaciju bolesnika, edukaciju, procjenu rizika, liječenje i dugotrajno praćenje. Od velike je važnosti ordinirati pretrage za procjenu rizičnih čimbenika vezano uz osteoporozu i sekundarnu prevenciju prijeloma, kao što su: laboratorijske, denzitometrija skeleta i radiografiju kralježnice. FLS uključuje multidisciplinarni pristup i strukturiranu integraciju liječničke profesije, medicinskih sestara te drugih srodnih djelatnika i same administracije, s ciljem reduciranja posljedičnih rizika za prijelom u bolesnika s nedavnim niskoenergetskim osteoporotskim prijelomom. Zdravstveni sustav počinje sve više davati važnost korisnosti i ostalim dobrobitima sekundarne prevencije osteoporotskih prijeloma i prioritizira sekundarnu naspram primarne prevencije kao i prevenciji padova, u kojima je odnos uloženo-dobiveno u kontekstu zdravstvene skrbi izgledno manji. U ovom radu predstavljamo pivotalni FLS program razvijen u Kliničkom bolničkom centru Sestre milosrdnice u Zagrebu (Hrvatska).This paper outlines the issue of secondary prevention of osteoporotic fractures, especially in the elderly with compromised bone health. The perception of fracture risk from the point of view of patients and clinicians is often underestimated because osteoporosis is a silent disease until a bone fracture occurs. Despite the availability of various effective anti-osteoporosis drugs (AOD) and well-established guidelines for fracture prevention, the majority of patients who sustain low-energy bone fractures do not receive AOD. The discrepancy between the previous osteoporotic fracture and the low rate of AOD in these patients is called the fracture gap. In response to this gap in treatment, in 2012 the International Osteoporosis Foundation (IOF) launched the "Capture the Fracture" program to facilitate the implementation of coordinator-based multidisciplinary healthcare models for secondary fracture prevention. Fracture Liaison Services (FLS) models are now widely advocated as the most appropriate approach to cover all aspects of secondary fracture prevention, including patient identification, education, risk assessment, treatment and long-term follow-up. It is of great importance to prescribe diagnostic tests for the assessment of risk factors such as: laboratory tests, bone densitometry and radiography of the spine. FLS includes a multidisciplinary approach defined and structured by the integration of the medical profession, nurses and other related workers and the administration itself, with the aim of reducing the consequent risks of fractures in patients with a recent low-energy osteoporotic fracture. The healthcare system is beginning to ascribe more importance to its utility and other benefits, and prioritizes secondary versus primary prevention as well as fall prevention, in which the investment-gain ratio in the context of healthcare is apparently smaller. In this work we present a pivotal FLS program developed in the Sisters of Charity University Clinical Hospital in Zagreb (Croatia)