Obrazovani roditelj kao ključni član rehabilitacijskog tima

Involvement of children with minor motor impairments in early intervention programs is becoming a positive trend. Rehabilitation of young children is usually performed in family environment with continuous monitoring by a team of experts including a physiatrist, speech therapist, psychologist, and rehabilitator. For this reason, it is important to educate parents in proper procedures designed to encourage the child’s global and language development. Parental competence in encouraging the child’s language development and providing home learning environment is associated with the level of parental education. We performed a retrospective analysis of data on 50 children aged 1-3 years, hospitalized during 2010 at Department of Pediatric Rehabilitation, University Department of Rheumatology, Physical Medicine and Rehabilitation, Sestre milosrdnice University Hospital Center in Zagreb. The aim was to determine the percentage of children included in an early intervention program according to the level of parental education and to assess the impact of the program on the children’s language development. The results showed a higher percentage of parents to have high school education and a smaller percentage of parents to have university degree. These data indicated the need of educational programs for parents on the procedures of encouraging child development, including language development.Uključenost djece s blažim motoričkim oštećenjima u programe rane intervencije postaje pozitivan trend. Rehabilitacija djece u najranijoj dobi najvećim dijelom se odvija u obiteljskom okruženju uz kontinuirano praćenje stručnog tima, uključujući specijalista fizijatra, logopeda, rehabilitatora i psihologa. Iz tog razloga potrebno je obrazovati roditelje o pravilnim postupcima za poticanje kako cjelokupnog tako i jezičnog razvoja djeteta. Kompetentnost roditelja u poticanju jezičnog razvoja i poticajnost obiteljske okoline povezana je s razinom obrazovanja roditelja. U ovom radu provedena je retrospektivna analiza podataka djece u dobi od 1. do 3. godine života koja su bila hospitalizirana tijekom 2010. godine na Odsjeku za dječju rehabilitaciju Klinike za reumatologiju, fizikalnu medicinu i rehabilitaciju Kliničkog bolničkog centra Sestre milosrdnice. Cilj je bio odrediti učestalost djece uključene u rani rehabilitacijski program prema razini obrazovanja roditelja, te procjena jezičnog razvoja djeteta. Rezultati su pokazali da najveći postotak roditelja ima srednju stručnu spremu, a najmanji broj roditelja nižu stručnu spremu. Rezultati ukazuju na potrebu programa izobrazbe roditelja o postupcima poticanja sveopćeg djetetova razvoja, pa tako i jezičnog

Procjena disfagije kod bolesnika s multiplom sklerozom DYMUS-Hr upitnikom

Prevalencija disfagije kod bolesnika u ranoj fazi multiple skleroze (MS) iznosi 30-40%, od čega čak 30% slučajeva ostane neprepoznato. Nepravovremeno otkrivanje disfagije može imati za posljedicu pojavu malnutricije, dehidracije, aspiracijske pneumonije, kao i značajne posljedice na kvalitetu života pojedinca. Uzimajući u obzir nedovoljnu osviještenost o disfagiji kao poremećaju među populacijom s MS-om, dostupnost jednostavnog, jeftinog i pouzdanog upitnika za procjenu disfagije kod ciljane populacije može značajno olakšati pravovremeno postavljanje dijagnoze. Prikazati će se postupak prilagodbe i validacije DYMUS-Hr testa (Dysphagia in Multiple Sclerosis), proveden na 106 ispitanika s MS-om. Rezultati istraživanja pokazali su kako je DYMUS-hr sveobuhvatan i visoko specificiran upitnik za procjenu otežanoga gutanja tekućina i krute hrane (Cronbach alpha 0.837) i značajnom korelacijom (p ˂0.001) s postojećim testovima procjene disfagije (EAT 10- Spearmanov rho-0.787; 100mL/ 3oz test- Spearmanov rho- 0.483). Jednostavnost provedbe i interpretacije DYMUS-Hr upitnika tijekom redovnih kliničkih pregleda osoba s MSom omogućuje rano prepoznavanje pojave teškoća gutanja i pravovremeno upućivanje na kliničku i objektivnu procjenu disfagije, a samim time i na pravovremeno ukljičivanje u terapijske postupke i prevenciju mogućih komplikacija

Habilitacijski tretman djeteta s fetalnim alkoholnim sindromom – prikaz slučaja

Fetal alcohol syndrome is defined by a triad of symptoms such as facial dysmorphology, prenatal and postnatal growth deficiency, and central nervous system dysfunction. It is the result of teratogenic effects of alcohol consumption in pregnancy. The prevalence of fetal alcohol syndrome is 1 to 3 per 1000 live births. From the neurological point of view, there is a possibility of the central nervous system dysfunction. Structural disjunctions are the consequences of fine and gross motor dysfunction, oculomotor dysfunction, and difficulties in sensorimotor integration. From the functional point view, there are complex cognitive disorders and behavioral disorders, attention disorders and impulse control disorders, learning difficulties, and social communication and perception difficulties. This paper presents a case study of a boy diagnosed with fetal alcohol syndrome at the age of four, monitored by a team of experts including a physiatrist and neuropediatrician. The boy is also included in polyvalent habilitation treatment provided by a speech therapist, rehabilitator and psychologist.Fetalni alkoholni sindrom obilježen je trijadom simptoma kao što su facijalne malformacije, prenatalni i postnatalni usporeni razvoj i disfunkcija središnjega živčanog sustava. Posljedica je teratogenog djelovanja alkohola za vrijeme gestacije. Učestalost fetalnog alkoholnog sindroma iznosi 1-3 slučaja na 1000 novorođenčadi. S neurološkog stajališta može doći do oštećenja središnjega živčanog sustva. Strukturna oštećenja uzrokuju odstupanja u razvoju grube i fine motorike, okulomotorike i poteškoće u senzomotornoj integraciji. S funkcionalnog stajališta može doći do složenih spoznajnih poremećaja i poremećaja u ponašanju, poremećaja pozornosti i kontrole impulsa, poteškoća u učenju, socijalnoj percepciji i komunikaciji. Složena simptomatologija ukazuje na disproporcionalni razvoj vještina te zahtijeva timsku dijagnostiku i individualizirano planiranje habilitacijskog djelovanja. U radu se prikazuje studija slučaja dječaka u dobi od 4 godine s dijagnozom fetalnog alkoholnog sindroma. Dječaka je pratio interdisciplinarni stručni tim sastavljen od fizijatra i neuropedijatra, uz polivalentne habilitacijske postupke logopeda, rehabilitatora i psihologa

Child’s play in the humanization of child’s stay in hospital

Prilikom bolničkog liječenja (hospitalizacije) potrebno je voditi brigu o zadovoljenju djetetovih potreba. Odlazak u bolnicu velika je promjena za dijete, i često praćena neugodnim emocionalnim stanjima koja se mogu opisati kao sindrom hospitalizma. Većina djece prolazi sljedeće faze kojima se opisuje ovaj sindrom: faza prosvjeda, faza očajanja i faza prividne prilagodbe. Mnogo je teorija o prirodi i smislu igre, a ono u čemu se one generalno slažu jest da je dječja igra puno više od same zabave. Kroz igru djeca otkrivaju okolinu, vlastite vještine, uvježbavaju naučeno, kreiraju što bi još mogla učiniti. Igra je slobodna i spontana dječja aktivnost. Problematiku hospitalizma, kao i način suočavanja djeteta s liječenjem u bolničkim uvjetima, naglašavaju i pravni propisi koji reguliraju dječja prava i pridonose humanijem pristupu prema djetetu. U ovom radu prezentirane su vrste igara koje se mogu provoditi na dječjim odjelima. Uloga stručnjaka važna je u procesu hospitalizacije.During the hospital treatment (hospitalisation) it is necessary to take care of the fulfillment of the child’s needs. Moving into a hospital is a big change for a child, often accompanied by the unpleasant emotional states which can be described as the hospitalism syndrome. Most of the children go through the phases being described by this syndrome: protest phase, desperation phase, and superficial adjustment phase. There are a lot of theories about the nature and the point of play, but what they generally agree on is that child’s play is much more than just leisure time. Through play children discover the environment, their own skills, they practice what they’ve learned, create what they might do. Play is a free and spontaneous children’s activity. Hospitalism and other coping strategies associated with children’s fears instigated by hospitalization are also validated within the law regulations to prioritise the rights and needs of children. This paper presents different types of games that hospitalised children play at hospital wards. Professional help is essential in supporting children and their families to cope with hospitalization

MULTIDISCIPLINARY MANAGEMENT AND NEUROREHABILITATION OF PATIENTS WITH AMYOTROPHIC LATERAL SCLEROSIS

Bolesnici s amiotrofi čnom lateralnom sklerozom zahtijevaju kompleksnu skrb i multidisciplinarni pristup, koji je individualno prilagođen potrebama bolesnika. Ciljevi neurorehabilitacije moraju biti prilagođeni stadiju bolesti. U ranom stadiju bolesti potrebno je započeti s fi zikalnom terapijom radi očuvanja i optimiziranja motoričke i respiratorne funkcije. Već u ovom stadiju potrebno je angažirati obitelj bolesnika u provođenju određenih aktivnosti i upoznati ih s prirodom bolesti. U kasnijem tijeku bolesti potrebno je provoditi fi zikalnu terapiju kako bi se spriječile respiratorne komplikacije i kontrakture, te se primijenila adekvatna ortopedska pomagala. Nastupom dizartrije nastaje potreba za evaluacijom akta gutanja i respiratorne funkcije. U početku se primjenjuju određeni manevri a potom nazogastrična sonda i perkutana gastrostoma. Primjenom neinvazivne mehaničke ventilacije i respiratorne fizioterapije može se odgoditi potrebu za traheostomom i invazivnom mehaničkom ventilacijom. Uloga multidisciplinarnog pristupa je pružiti optimalnu medicinsku skrb, olakšati komunikaciju a time poboljšati kvalitetu skrbi i života.Patients with amyotrophic lateral sclerosis require comprehensive care with a multidisciplinary approach, which is individually adjusted to each patient. The goals of neurorehabilitation should be adjusted to the stage of disease. In early stages, physical therapy is focused on preserving and optimizing motor and respiratory function. At this stage, family should be involved to partake in desired activities and be informed regarding the natural course of the disease. In late stages, physical therapy is focused on preventing respiratory complications and contractures, and orthotics may also be recommended. The onset of dysarthria should trigger swallowing and pulmonary function testing. Swallowing maneuvers should be tried at the onset of symptoms, later feeding tubes or percutaneous gastrostomy tube is necessary. Noninvasive mechanical ventilation may delay the need of tracheostomy and invasive mechanical ventilation. The key objectives of multidisciplinary teams are to optimize medical care, facilitate communication, and thus to improve the quality of care and quality of life