Kvaliteta života u bolesnika s reumatoidnim artritisom – preliminarna studija

The most severe effects of rheumatoid arthritis (RA) are loss of physical function and chronic pain, which may have a major impact on different areas of the person’s existence. The aim of this study was to get an insight into the quality of life (QOL) in subjects with RA in connection with pain perception and functional ability. The following instruments were used: the World Health Organization Quality of Life Questionnaire (WHOQOL-BREF), Short Form Health Survey (SF-36), Health Assessment Questionnaire Disability Index (HAQ-DI) and Visual Analog Scale for Pain (VAS Pain). The results indicated that there was no statistical difference in the QOL between subjects with RA and healthy population according to SF-36 Croatian norms. Also, the results showed that stronger pain experience was significantly associated with poorer social functioning assessment (SF36SF, Spearman’s rho=-0.463, p<0.05), poorer general health perception (SF36GH, Spearman’s rho=-0.432, p<0.05) and poorer physical functioning (WHOPH, Spearman’s rho=-0.688, p<0.01). Furthermore, the subjects evaluating their general functional state worse were found to have worse physical functioning (SF36PF, Spearman’s rho=-0.699 and WHOPH, Spearman’s rho=-0.769), poorer social functioning (SF36SF, Spearman’s rho=-0.580) and experienced greater pain intensity (SF36BP, Spearman’s rho=-0.652). Therefore, additional efforts should be invested to define a holistic and integrative model of treatment and rehabilitation of people with RA, focused on pain relief, improvement of functional ability, encouraging social interaction and supporting positive emotional responses.Neke od najozbiljnijih posljedica reumatoidnog artritisa (RA) su kronična bol i gubitak fizičkih funkcija, što može imati snažan utjecaj na različita područja osobne egzistencije u oboljelih. U tom smislu, cilj ovoga istraživanja odnosio se na dobivanje uvida u kvalitetu života osoba s RA u povezanosti s percepcijom boli i funkcionalnom sposobnošću. Korišteni su sljedeći instrumenti procjene: Upitnik kvaliteta života Svjetske zdravstvene organizacije (WHOQOL-BREF), Upitnik za samoprocjenu zdravstvenog stanja SF-36, Upitnik procjene zdravstvenog statusa i indeksa invalidnosti (HAQ-DI) i Vizualno analogna ljestvica samoprocjene boli (VAS). Prema dobivenim podacima nije utvrđena statistički značajna razlika u procjeni kvalitete života između osoba s RA i zdrave populacije prema standardiziranoj hrvatskoj verziji upitnika SF-36. Međutim, intenzivniji doživljaj boli bio je značajno povezan s lošijom procjenom socijalnog funkcioniranja (SF36SF, Spearmanov rho=-0,463, p<0,05), nižom percepcijom zdravstvenog statusa (SF36GH, Spearmanov rho=-0,432, p<0,05) i slabijim funkcionalnim statusom (WHOPH, Spearmanov rho=-0,688, p<0.01). Nadalje, dobiveni podaci ukazuju na to da osobe koje svoju opću funkcionalnu sposobnost procjenjuju lošijom imaju sniženo fizičko funkcioniranje (SF36PF, Spearmanov rho=-0,699 i WHOPH, Spearmanov rho=-0,769), slabije socijalno funkcioniranje (SF36SF, Spearmanov rho=-0,580) te intenzivniji doživljaj boli (SF36BP, Spearmanov rho=-0,652). Na temelju ovih rezultata proizlazi potreba definiranja holističkog i integrativnog modela terapije i rehabilitacije osoba s RA usmjerenog na ublažavanje boli, poboljšanje funkcionalnih sposobnosti, osnaživanje socijalnih interakcija, kao i na potporu pozitivnim emocionalnim reakcijama

Komplementarno i alternativno liječenje mišićinokoštane boli

The use of complementary and alternative medicine (CAM) is high and increasing worldwide. Patients usually use CAM in addition to conventional medicine, mainly to treat pain. In a large number of cases, people use CAM for chronic musculoskeletal pain as in osteoarthritis, back pain, neck pain, or fibromyalgia. Herewith, a review is presented of CAM efficacy in treating musculoskeletal pain for which, however, no scientific research has so far provided evidence solid enough. In some rare cases where adequate pain control cannot be achieved, CAM might be considered in rational and individual approach based on the first general rule in medicine “not to harm” and on the utility theory of each intervention, i.e. according to the presumed mechanism of painful stimulus and with close monitoring of the patient’s response. Further high quality studies are warranted to elucidate the efficacy and side effects of CAM methods. Therefore, conventional medicine remains the main mode of treatment for patients with musculoskeletal painful conditions.Diljem svijeta zabilježen je porast učestalosti uporabe proizvoda i usluga komplementarne i alternativne medicine (KAM). Bolesnici primjenjuju KAM zajedno s metodama konvencionalne medicine i to prvenstveno za liječenje boli. U velikom broju slučajeva radi se o kroničnoj mišićnokoštanoj boli, primjerice kod osteoartitisa, križobolje, vratobolje ili fibromijalgije. U ovom se preglednom radu prikazuje učinkovitost KAM u liječenju mišićnokoštane boli, za koju zasada ne postoje čvrsti znanstveni dokazi. U nekih, i to rijetkih bolesnika u kojih se nikako ne može postići zadovoljavajuća kontrola boli eventualno bi se mogla razmotriti mogućnost primjene KAM u sklopu racionalnog i individualnog pristupa temeljenog na općem pravilu „ne štetiti bolesniku” i na korisnosti primjene tih metoda u pojedinog bolesnika, odnosno u skladu s pretpostavljenim mehanizmom bolnog podražaja, a uza strogo praćenje terapijskog odgovora. Postoji potreba za studijama visoke kvalitete kojima bi se razjasnilo pitanje učinkovitosti i nuspojava KAM. Stoga konvencionalna medicina ostaje glavni način liječenja bolesnika s bolnim mišićnokoštanim stanjima

Physical Activity and Osteoporosis

Osteoporoza je sistemska koštana bolest karakterizirana smanjenom koštanom masom i poremećenom mikroarhitekturom, što za posljedicu ima krhkost kostiju i povišen rizik od razvoja prijeloma. Za razvoj osteoporoze u starijoj dobi kritična je vršna koštana masa dosegnuta u mladosti. Tjelesna aktivnost, poglavito vježbe s opterećenjem i one jakog intenziteta, s vjerojatnim mehanizmom mehaničkog stresa i indukcije osteoblasta, imaju važnu ulogu u postizanju vršne koštane mase te prevenciji osteoporoze i osteoporotskih prijeloma. Osobama različitih dobnih skupina, ovisno o komorbiditetu, čimbenicima rizika od padova i prijeloma, ali i afinitetu prema određenim sportovima, preporučuju se različite tjelesne aktivnosti radi zaštite zdravlja kosti. Djeci i mladima radi postizanja maksimalne vršne koštane mase preporučuje se bavljenje sportovima kao što su košarka, odbojka, gimnastika odnosno aktivnostima s otporom, ponajprije onim antigravitacijskima. U žena, a napose nakon menopauze tjelesna aktivnost trebala bi uključivati vježbe snaženja mišića, aerobik, trening jakog intenziteta i/ili antigravitacijske vježbe radi smanjenja gubitka mineralne koštane mase. Program vježbanja za osobe s osteoporozom trebao bi sadržavati i vježbe posture, koordinacije i ravnoteže, hoda, snaženja mišića zdjeličnog obruča te mišića stabilizatora trupa. Osobe s verificiranim prijelomom kralješka u kroničnoj fazi trebale bi provoditi vježbe koordinacije i ravnoteže te vježbe snaženja mišića ekstenzora kralježnice. Rehabilitacijski program nakon osteoporotske frakture kuka uključuje uglavnom vježbe opsega pokreta, snaženja mišića, vježbe hoda i ravnoteže te funkcionalni trening. Pri osmišljavanju programa treninga za prevenciju ili liječenje osteoporoze nužno je individualno planiranje. Vježbe bi trebale biti specifične i postupno progresivne pri postizanju jačine intenziteta ili opterećenja kosti te se provoditi kontinuirano.Osteoporosis is a systematic skeletal disease characterised by low bone mass and microarchitectural deterioration of bone leading to greater bone fragility and consequentially increased risk of fractures. Peak bone mass in youth is critical for the development of osteoporosis at an older age. Physical activity, especially resistance and high intensity exercises, with a probable mechanism of mechanical stress and osteoblastic induction, play a significant role in achieving peak bone mass and preventing osteoporosis and osteoporotic fractures. Various types of physical activity aimed at protecting bone health are recommended to individuals of different age groups, depending on comorbidity, risk factors for falls and fractures, as well as affinity for certain sports. To achieve maximum peak bone mass, children and young people are advised to engage in sports such as basketball, volleyball, gymnastics or resistance training, especially weight-bearing exercises. In the case of women, especially postmenopausal women, physical activity should include muscle strength training, aerobics, high intensity training and/or weight-bearing exercises to reduce the loss of bone mineral. Exercise programme for osteoporosis patients should include exercises for improving posture, coordination and balance, walking exercises, pelvic muscle strengthening exercises and core stability exercises. People with verified vertebral fracture in chronic phase should do exercises for improving coordination and balance, as well as back extensor strengthening exercises. The rehabilitation programme after osteoporotic hip fracture involves mainly the range of motion and muscle strength exercises, exercises for improving walking and balance, and functional training. When designing a training programme for the prevention or treatment of osteoporosis, individual planning is crucial. Exercises should be specific and gradually progressive in achieving intensity and bone load, and they should be performed regularly

Bell\u27s palsy

Bellova pareza (BP) definira se kao iznenadna, izolirana i jednostrana periferna pareza lica uzrokovana oštećenjem ličnoga živca nepoznatog uzroka, zbog čega se naziva i idiopatskom. Ime je dobila prema škotskom kirurgu sir Charlesu Bellu koji je početkom 19. stoljeća objavio niz radova o akutnoj perifernoj parezi ličnoga živca. Riječ je o najčešćoj akutnoj mononeuropatiji s godišnjom incidencijom od 11-40/100.000 stanovnika. Etiologija BP-a i dalje ostaje nerazjašnjena, uz dvije najzastupljenije etiološke hipoteze – virološku i autoimunu. Klinička se slika obično razvija unutar 72 sata i manifestira se poglavito slabošću mimičnih mišića, uz pridružene simptome poput retroaurikularnog bola, hiperakuzije ili smetnji suzenja i okusa. Dijagnoza BP-a postavlja se prvenstveno anamnezom i kliničkim pregledom, a važno je odrediti težinu oštećenja odnosno stupanj funkcije živca pomoću neke od dostupnih ljestvica. S obzirom da je uzrok BP-a nepoznat, liječenje je simptomatsko, zbog čega je iznimno važna temeljita dijagnostika, odnosno diferencijalno dijagnostičko promišljanje kako se ne bi propustili mogući poznati uzroci pareze ličnoga živca te raniji početak konkretnog etiološkog liječenja. Prva tri dana po nastanku simptoma ključna su za početak liječenja BP-a, stoga je neophodna dobra koordinacija liječnika različitih specijalnosti. Liječenje BP-a je multidimenzionalno, a temelji se na terapiji glukokortikoidima, za koje se pokazalo da pozitivno djeluju na poboljšanje funkcije ličnoga živca i smanjenje trajanja oporavka, kao i broja komplikacija. Uz njih, neizostavni dio liječenja su i potporne mjere poput zaštite oka, te vježbe mimičnih mišića radi očuvanja tonusa mišića. Izbor pravilnog liječenja prikladnih bolesnika može optimizirati vjerojatnost oporavka živca. Premda će se mnogi bolesnici s BP-om u potpunosti oporaviti i bez liječenja, nekima od njih trajna slabost mišića lica može ozbiljno narušavati kvalitetu života.Bell\u27s palsy (BP) is defined as a sudden, isolated and unilateral peripheral facial palsy caused by the facial nerve damage of an unknown origin and therefore called idiopathic. It was named after a Scottish surgeon, Sir Charles Bell, who published several papers on acute peripheral paresis of the facial nerve at the beginning of the 19th century. It is the most common acute mononeuropathy, with an annual incidence of 11-40 cases per 100,000 people. BP\u27s etiology remains unclear, with the two main etiologic hypotheses – viral and autoimmune. The clinical picture usually develops within 72 hours and is manifested mainly by the weakness of mimic muscles, with associated symptoms such as retroauricular pain, hyperacusis, decreased tearing and altered taste. Diagnosis of BP is primarily based on history and clinical examination, and it is important to determine the severity of damage or the degree of nerve function using one of the available scoring systems. Since the cause of BP is unknown, the treatment is symptomatic. Because of that, it is extremely important to carefully carry out the diagnostics so as not to miss any known causes of facial nerve paresis and the earlier beginning of specific etiological treatment. The first three days after the onset of symptoms are essential to the beginning of treatment of BP, therefore good coordination of doctors of various specialties is necessary. The treatment of BP is multimodal and is based on glucocorticoid therapy, which has been shown to have a positive effect on improving the function of the facial nerve and reducing the duration of recovery, as well as the number of complications. Beside them, supportive measures such as eye protection and mime therapy are also essential to preserve muscle tone. The proper treatment of suitable patients can optimize the probability of nerve recovery. Although many BP patients will fully recover without treatment, in some of them permanent weakness of the mimic muscles may seriously impair their quality of life

Kronični multimorbiditet kod križobolje ili drugih kroničnih poremećaja u leđima u Republici Hrvatskoj

The aim was to assess the prevalence of chronic multimorbidity in patients with chronic low back pain or other chronic back disorders (BD). We analyzed data from the population-based cross-sectional European Health Interview Survey (EHIS) performed in the Republic of Croatia 2014- 2015 by the Croatian Institute of Public Health. Outcome was the point-prevalence of chronic multimorbidity defined as having ≥2 chronic illnesses out of 14 contained in the EHIS questionnaire, after adjustment for ten sociodemographic, anthropometric and lifestyle confounders. Amoung fourteen targeted illnesses were asthma, allergies, hypertension, urinary incontinence, kidney diseases, coronary heart disease or angina pectoris, neck disorder, arthrosis, chronic obstructive pulmonary disease, diabetes mellitus, myocardial infarction, stroke, depression, and the common category “other”. We analyzed data on 268 participants with BD and 511 without it. Participants with BD had a significantly higher relative risk of any chronic multimorbidity (RRadj=2.12; 95% CI 1.55, 2.99; p<0.001), as well as of non-musculoskeletal chronic multimorbidity (RRadj=2.29; 95% CI 1.70, 3.08; p=0.001) than participants without BD. All chronic comorbidities except for asthma and liver cirrhosis were significantly more prevalent in participants with BD than in participants without BD. In the population with BD, the participants with multimorbidity had three to four times higher odds for unfavorable self-reported health outcomes than the participants with no comorbid conditions, whereas the existence of only one comorbidity was not significantly associated with a worse outcome compared to the population with no comorbidities. In conclusion, the population suffering from BD has a higher prevalence of chronic multimorbidity than the population without BD and this multimorbidity is associated with unfavorable health outcomes.Cilj je bio procijeniti prevalenciju kroničnog multimorbiditeta u bolesnika s križoboljom ili drugim kroničnim poremećajima u leđima (KPL). Analizirali smo podatke populacijske presječne Europske zdravstvene ankete (EHIS) koju je u Republici Hrvatskoj tijekom 2014. i 2015. godine proveo Hrvatski zavod za javno zdravstvo. Ishod je bila trenutna prevalencija kroničnog multimorbiditeta, definiranog prisutnošću s dvije ili više kroničnih bolesti od ukupno četrnaest sadržanih u EHIS upitniku, nakon prilagodbe za deset sociodemografskih, antropometrijskih i poremećujućih varijabla povezanih sa životnim stilom. Između četrnaest ciljanih bolesti bile su obuhvaćene astma, alergije, hipertenzija, urinarna inkontinencija, bubrežne bolesti, koronarna bolest ili angina pectoris, vratobolja, artroza, kronična opstruktivna plućna bolest, moždani udar, šećerna bolest, srčani udar, depresija i zajednička kategorija „ostalo”. Analizirali smo podatke o 268 sudionika s KPL i 511 bez njih. Sudionici s KPL imali su značajno veći relativni rizik za bilo koji kronični multimorbiditet (RRadj = 2,12; 95% CI 1,55; 2,99; p<0,001) kao i za kronični ne-muskuloskeletni multimobiditet (RRadj = 2,29; 95% CI 1,70, 3,08; p=0,001) od sudionika bez KPL. Svi kronični komorbiditeti osim astme i ciroze jetre, bili su značajno zastupljeniji u sudionika s KPL nego u sudionika bez KPL. U populaciji s KPL, sudionici s multimorbiditetom imali su tri do četiri puta veće izglede za samoprijavljene nepovoljne zdravstvene ishode, nego sudionici bez komorbidnih stanja, dok postojanje samo jednog komorbiditeta nije bilo značajno povezano s lošijim ishodima u usporedbi s populacijom bez kroničnih komorbiditeta. Zaključno, populacija s KPL ima veću prevalenciju kroničnog multimorbiditeta nego populacija bez KPL i taj je multimorbiditet povezan s nepovoljnim zdravstvenim ishodima

Tarsal tunnel syndrome

Sindrom tarzalnog tunela (STT) relativno je rijetka kompresivna mononeuropatija donjih ekstremiteta uzrokovana kompresijom tibijalnog živca ili njegovih ogranaka (medijalnog ili lateralnog plantarnog živca) u području tarzalnog kanala. Pripada skupini kanalikularnih sindroma, a iako puno rjeđi, može se smatrati ekvivalentnim sindromu karpalnog tunela. Klinički se očituje pojavom boli, poglavito u medijalnom dijelu tabana te žarenjem i trncima u području prva tri prsta stopala. Uz kliničku procjenu, za dijagnosticiranje ove neuropatije najčešće se koriste elektrodijagnostičke pretrage – elektroneurografija (ENG) i elektromiografija (EMG), te ultrazvučna pretraga. Liječenje STT-a može biti konzervativno i kirurško. Konzervativno liječenje preporučuje se bolesnicima s lakšim do umjerenim tegobama, dok se kirurško liječenje provodi u bolesnika s težim oštećenjima. Cilj je ovog preglednog rada prikazati novije spoznaje vezane za STT s naglaskom na potvrdu kliničke dijagnoze najčešće korištenim dijagnostičkim pretragama kao što su elektroneurografija (ENG) i elektromiografija (EMG) te ultrazvučni pregled.Tarsal tunnel syndrome (TTS) is relatively rare compressive mononeuropathy of lower extremities caused by compression of tibial nerve and its associated branches (medial and lateral plantar nerve) in tarsal tunnel. It is one of canalicular sindromes, although much less common, and is equivalent of carpal tunnel syndrome. Clinically it is presented with pain in medial foot aspect, numbness and parestesia in the first three toes. Beside clinical assessement, diagnosis of this neuropathy is made by the use of electrodiagnostic procedures of neurography (ENG) and electromiography (EMG) and diagnostic ultrasound imaging. The management of tarsal tunnel syndrome can be conservative or operative. Patients with light to moderate simptoms are treated conservatively while those with severe damage undergo operative treatment. The aim of this systematic narrative review is to scrutinize the literature to date of TTS with emphasis on clinical diagnosis validation via neurography (ENG) and electromiography (EMG), and diagnostic ultrasound