Education in the context of Hegel’s „Second Nature“

U ovom članku riječ je o Hegelovom poimanju obrazovanja (Bildung) u kontekstu „drugeprirode“. Pod „drugom prirodom“ Hegel podrazumijeva „svijet duha koji je on sam stvorio“(Filozofija prava § 4). Taj svijet duha zapravo je „životni svijet“ (Lebenswelt) tradicije, umjetnostii kulture u kojemu se sloboda etablirala kao temeljna vrijednost. Po Hegelovom mišljenju,zadatak obrazovanja (Bildung) i formiranja u filozofskoj tradiciji jest postići da se prihvatimoralnost koja je postala „druga priroda“ individuuma. Za Hegela, obrazovanje je procesu kojemu se individualni um udiže do univerzalnosti. Obrazovanje (Bildung) kao uzdizanjesvijesti do spoznaje i znanosti (Wissenschaft) nije prenošenje i akumulacija informacija, negoje to oblikovanje mislećeg subjekta. Sukladno tomu, oblikovanje je interpretirano kao kritičkoposvajanje i posredovanje kulture.In this paper, we discuss the Helgels conception of education (Bidlung) in the context of „secondnature“. By „second nature“, Hegel understands „the world of the spirit produced from itself“.(Philosophy of Right, § 4). This world of the spirit is the „life world“ (Lebenswelt) of traditionalart and culture in which liberty has established itself as a fundamental value. In Hegel’s view,the task of education (Bildung) and formation in the philosophical tradition is to achieve thatacceptance of morality which becomes „second nature“ of the individual. Education in Hegelis the process by which the individual mind raises itself to universality. Education (Bildung)as elevation of consciousness to knowledge (Wissenschaft) is not transfer and accumulation ofinformation, but the formation of the thinking subject. Accordingly, formation is interpreted asthe critical appropriation and mediation of culture.</p

SCIJENTIZAM KAO FUNDAMENTALISTIČKI SVJETONAZOR: S POSEBNIM OSVRTOM NA ATEISTIČKI FUNDAMENTALIZAM

The paper deals with fundamentalism related to a scientist worldview and atheist fundamentalism as a corollary of a scientism. Although contradictory at first glance, the link between fundamentalism and scientism is revealed as something firm. The reason for this is the fact that scientism believes that science is the only and best answer to any question, a claim that is completely contrary to the nature of science itself. Similarly, atheist fundamentalists (Dawkins, Hitchens etc.) claim that any question related to God and religion can be resolved in the confines of science, which represents a clear misinterpretation of both science and religion. The link between scientism and fundamentalism is traced to the separation of science, understood as general inquiries about the world and all the beings in it, including ourselves, into hard and soft sciences or into natural sciences (or only science is some cultural backgrounds) and humanities. Contrary to this, the authors claim that it is impossible to come to a full understanding of the human being and the world around us without the joint effort of natural and human sciences.U radu se govori o fundamentalizmu vezanom za scijentistički svjetonazor i ateističkom fundamentalizmu kao posljedici scijentizma. Iako se na prvi pogled čini da su scijentizam i fundamentalizam proturječni, detaljniji pogled otkriva da je veza između njih čvrsta. Razlog tomu jest činjenica da scijentizam vjeruje kako je znanost jedini i najbolji odgovor na svako pitanje, što je tvrdnja koja je potpuno suprotna prirodi same znanosti. Slično tomu ateistički fundamentalisti (Dawkins, Hitchens itd.) tvrde da se svako pitanje vezano za Boga i religiju može riješiti u okvirima znanosti, što je očito pogrješno tumačenje i znanosti i religije. Ispitivanje geneze odnosa između scijentizma i fundamentalizma vodi nas do razdvajanja znanosti shvaćene kao opće istraživanje o svijetu i o svim bićima u njemu, uključujući i nas same, na tvrde i meke znanosti ili na prirodne znanosti (ili samo znanosti u nekim kulturnim krugovima) i humanističke znanosti. Nasuprot tomu autori tvrde da je nemoguće doći do potpuna razumijevanja čovjeka i svijeta oko nas bez zajedničkoga napora prirodnih i humanističkih znanosti

Je li Matija Vlačić Ilirik zagovornik hermeneutičkog realizma?

Ugledni mislitelji hermeneutičke filozofije Wilhelm Dilthey i Hans-Georg Gadamer okarakterizirali su Matiju Vlačića Ilirika kao klasika hermeneutičkog pristupa filozofiji. Taj sud dodatno dobiva na snazi jer su Dilthey i Gadamer okarakterizirani kao pristaše relativističke hermeneutike, dok je Vlačić inzistirao na adekvatnom razumijevanju i interpretiranju teksta. Uzevši u obzir da je za Vlačića ključno pravilo bilo da tekst treba tumačiti sukladno njegovu imanentnom smislu, razradio je dvije interpretacijske maksime, skop i hermeneutički krug, presudne za daljnji razvoj i konstituiranje hermeneutike kao metode razumijevanja, dok ga se po našemu sudu istodobno može smatrati i anticipatorom načela blagonaklonosti. Za objašnjenje složenog hermeneutičkog odnosa cjeline i dijelova teksta, Vlačić je kombinirao induktivno-sintetičku i deduktivnu metodu. Taj odnos predstavlja zahtjevan proces provedbe hermeneutičkog kruga u kojem je na djelu primjena modela koherentnosti istine u heurističkom postupku razumijevanja. Drugim riječima, radi se o postupnoj rekonstrukciji smisla teksta. Tijekom tog eksplanativnoga procesa postaje razvidno da je značenje pojedinih dijelova i manjih tematskih cjelina razumljivo tek iz strukture i kompozicije cjeline teksta i da postupna induktivno-sintetička rekonstrukcija smisla teksta pretpostavlja primjenu deduktivne analize. Nadalje, u heurističkom procesu iščitavanja teksta nužno je provjeriti kako se konzistentnost pojedinih odlomaka i cjelina teksta koherentno uklapa u širu cjelinu, a interpretacijske maksime, skop i hermeneutički krug, pritom se ispostavljaju kao pouzdan organon u heurističkom procesu razumijevanja i objašnjenja teksta. U tom kontekstu je Vlačićev hermeneutički zahtjev za adekvatnom rekonstrukcijom smisla usporediv s načelom blagonaklonosti kako ga razumijeva Donald Davidson, postavljajući ga kao jedan od osnovnih pojmova svoje filozofije. Naime, Vlačić polazi od pretpostavke razložnosti govora i argumentacije, što podrazumijeva mogućnost hermeneutičke rekonstrukcije teksta i njegovog adekvatnog razumijevanja. Davidson je također, pomoću teorije triangulacije, pokušao pokazati kako objektivni svijet u jeziku komunikacije postaje intersubjektivni svijet razumijevanja i uvažavanja, čime zapravo želi pokazati da je naše razumijevanje izvanjskog svijeta uvjetovano zajedničkim sustavom znanja i modelom komuniciranja koji nikada ne može imati individualistička obilježja jer, jednostavno, participiramo u zajedničkom svijetu. Davidsonov koncept triangulacije na novi način je obilježio model hermeneutičke čestitosti koji je već zagovarao predstavnik prosvjetiteljske hermeneutike Georg Friedrich Meier. S obzirom na to da se problem antirealističkog pristupa ne može riješiti pozivanjem na kruti hermeneutički realizam ili objektivizam, ono što tekstom želimo pokazati jest da bi hermeneutiku, za razliku od npr. Rortyja, trebalo shvatiti kao interpretacijski konsenzus struke koji je uspostavljen u okvirima akademske zajednice. To je u skladu sa stavovima Paula Lorenzena, koje je u, pogledu akademskog konsenzusa s obzirom na interpretativnost, slijedio i Jürgen Habermas u izradi svoje teorije komunikativnog djelovanja

Was Matthias Flacius Illyricus a Proponent of Hermeneutical Realism?

Ugledni mislitelji hermeneutičke filozofije Wilhelm Dilthey i Hans-Georg Gadamer okarakterizirali su Matiju Vlačića Ilirika kao klasika hermeneutičkog pristupa filozofiji. Taj sud dodatno dobiva na snazi jer su Dilthey i Gadamer okarakterizirani kao pristaše relativističke hermeneutike, dok je Vlačić inzistirao na adekvatnom razumijevanju i interpretiranju teksta. Uzevši u obzir da je za Vlačića ključno pravilo bilo da tekst treba tumačiti sukladno njegovu imanentnom smislu, razradio je dvije interpretacijske maksime, skop i hermeneutički krug, presudne za daljnji razvoj i konstituiranje hermeneutike kao metode razumijevanja, dok ga se po našemu sudu istodobno može smatrati i anticipatorom načela blagonaklonosti. Za objašnjenje složenog hermeneutičkog odnosa cjeline i dijelova teksta, Vlačić je kombinirao induktivno-sintetičku i deduktivnu metodu. Taj odnos predstavlja zahtjevan proces provedbe hermeneutičkog kruga u kojem je na djelu primjena modela koherentnosti istine u heurističkom postupku razumijevanja. Drugim riječima, radi se o postupnoj rekonstrukciji smisla teksta. Tijekom tog eksplanativnoga procesa postaje razvidno da je značenje pojedinih dijelova i manjih tematskih cjelina razumljivo tek iz strukture i kompozicije cjeline teksta i da postupna induktivno-sintetička rekonstrukcija smisla teksta pretpostavlja primjenu deduktivne analize. Nadalje, u heurističkom procesu iščitavanja teksta nužno je provjeriti kako se konzistentnost pojedinih odlomaka i cjelina teksta koherentno uklapa u širu cjelinu, a interpretacijske maksime, skop i hermeneutički krug, pritom se ispostavljaju kao pouzdan organon u heurističkom procesu razumijevanja i objašnjenja teksta. U tom kontekstu je Vlačićev hermeneutički zahtjev za adekvatnom rekonstrukcijom smisla usporediv s načelom blagonaklonosti kako ga razumijeva Donald Davidson, postavljajući ga kao jedan od osnovnih pojmova svoje filozofije. Naime, Vlačić polazi od pretpostavke razložnosti govora i argumentacije, što podrazumijeva mogućnost hermeneutičke rekonstrukcije teksta i njegovog adekvatnog razumijevanja. Davidson je također, pomoću teorije triangulacije, pokušao pokazati kako objektivni svijet u jeziku komunikacije postaje intersubjektivni svijet razumijevanja i uvažavanja, čime zapravo želi pokazati da je naše razumijevanje izvanjskog svijeta uvjetovano zajedničkim sustavom znanja i modelom komuniciranja koji nikada ne može imati individualistička obilježja jer, jednostavno, participiramo u zajedničkom svijetu. Davidsonov koncept triangulacije na novi način je obilježio model hermeneutičke čestitosti koji je već zagovarao predstavnik prosvjetiteljske hermeneutike Georg Friedrich Meier. S obzirom na to da se problem antirealističkog pristupa ne može riješiti pozivanjem na kruti hermeneutički realizam ili objektivizam, ono što tekstom želimo pokazati jest da bi hermeneutiku, za razliku od npr. Rortyja, trebalo shvatiti kao interpretacijski konsenzus struke koji je uspostavljen u okvirima akademske zajednice. To je u skladu sa stavovima Paula Lorenzena, koje je u, pogledu akademskog konsenzusa s obzirom na interpretativnost, slijedio i Jürgen Habermas u izradi svoje teorije komunikativnog djelovanja.Dilthey and Gadamer characterized Matthias Flacius Illyricus as a classic example of the hermeneutic approach to philosophy. Taking into consideration the fact that, for Flacius, the key rule was that the text should be interpreted in accordance with its immanent meaning, he developed two interpretive maxims, scope and the hermeneutic circle, that are crucial for the further development and constitution of hermeneutics as a method of understanding. He can also be considered an anticipator of the charity principle. Flacius combined the inductive-synthetic and deductive-analytical methods to explain the complex hermeneutic relationship between the text as a whole and parts of the text. This relationship represents the demanding process of implementing the hermeneutic circle in which the application of a model of coherence of truth is at work in the heuristic process of understanding. In other words, we are dealing with a gradual reconstruction of the meaning of the text. During this explanatory process, it becomes clear that the meaning of individual parts and smaller thematic units is understandable only from the structure and composition of the whole text and that the gradual inductive-synthetic reconstruction of the meaning of the text presupposes the application of the deductive-analytical method. Furthermore, in the heuristic process of reading the text, it is necessary to check in which way the individual passages fit into the broader entirety of the text to constitute a coherent and internally consistent whole. The interpretive maxims, scope and the hermeneutic circle, are established as a reliable organon in the heuristic process of understanding and explaining the text. In this context, Flacius’ hermeneutic demand for an adequate reconstruction of meaning can be easily compared to the charity principle as it is understood by Donald Davidson, taking it to be one of the basic notions of his philosophy. Namely, Flacius starts from the assumption of the reasonableness of speech and argumentation, which implies the possibility of a hermeneutic reconstruction of the text and its adequate understanding. Davidson also tried to show, using triangulation, how the objective world becomes an intersubjective world of understanding and appreciation through the language of communication. This in turn means that our understanding of the outside world is conditioned by a shared system of knowledge and communication that can never be individualistic because we participate in a common world. Davidson’s concept of triangulation marked the model of hermeneutic chastity, which was already described by the representative of enlightenment hermeneutics Georg Friedrich Meier, in a new way. Given that the problem of the anti-realist approach cannot be solved by invoking rigid hermeneutic realism or objectivism, what we want to show in the text is that hermeneutics should be understood, contrary to Rorty, as an interpretive consensus of experts established within the academic community. This goes in hand with Paul Lorenzen and his attitudes about the consensus of experts. Lorenzen was later followed by Jürgen Habermas, especially in terms of interpretability, while elaborating on his theories of communicative action