2 research outputs found

    Usporedba djelovanja blokatora kalcijevih kanala, blokatora autonomnoga živčanog sustava te inhibitora slobodnih radikala na hiposekreciju inzulin iz izolirnih langerhansovih otočića štakora uzrokovanu diazinonom

    Get PDF
    Hyperglycaemia has been observed with exposure to organophosphate insecticides. This study was designed to compare the effects of calcium channel blockers, alpha-adrenergic, beta-adrenergic, and muscarinic receptor blockers, and of free radical scavengers on insulin secretion from diazinon-treated islets of Langerhans isolated from the pancreas of rats using standard collagenase digestion, separation by centrifugation, and hand-picking technique. The islets were then cultured in an incubator at 37 °C and 5 % CO2. In each experimental set 1 mL of 8 mmol L-1 glucose plus 125 µg mL-1 or 625 µg mL-1 of diazinon were added, except for the control group, which received 8 mmol L-1 glucose alone. The cultures were then treated with one of the following: 30 µmol L-1 atropine, 100 µmol L-1 ACh + 10 µmol L-1 neostigmine, 0.1 µmol L-1 propranolol, 2 µmol L-1 nifedipine, 50 µmol L-1 phenoxybenzamine, or 10 µmol L-1 alphatocopherol. In all experiments, diazinon significantly reduced glucose-stimulated insulin secretion at both doses, showing no dose dependency, as the average inhibition for the lower dose was 62.20 % and for the higher dose 64.38 %. Acetylcholine and alpha-tocopherol restored, whereas atropine potentiated diazinoninduced hyposecretion of insulin. Alpha-, beta- and calcium channel blockers did not change diazinoninduced effects. These findings suggest that diazinon affects insulin secretion mainly by disturbing the balance between free radicals and antioxidants in the islets of Langerhans and by inducing toxic stress.U osoba izloženih organofosfatnim insekticidima zamijećen je nastanak hiperglikemije. Svrha je ovo istraživanja bila usporediti djelovanje blokatora kalcijevih kanala, alfa i beta-adrenergičkih i muskarinskih receptora te inhibicije slobodnih radikala na lučenje inzulina iz Langerhansovih otočića izoliranih iz štakora tretiranih diazinonom. Otočići su izolirani iz gušterače štakora s pomoću standardnog postupka digestije kolagenazom, odvajanja centrifugiranjem i metodom ručnog probira (engl. hand-picking) te su kultivirani u inkubatoru pri 37 °C i 5 % CO2. Pokusne su kulture inkubirane s 1 mL glukoze u koncentraciji od 8 mmol L-1 te diazinonom u dozi od 125 μg mL-1, odnosno 625 μg mL-1. U kontrolu je dodana samo glukoza u koncentraciji od 8 mmol L-1. Nakon toga je u kulture dodan jedan od sljedećih agenasa: 30 µmol L-1 atropin, 100 µmol L-1 ACh + 10 µmol L-1 neostigmin, 0,1 µmol L-1 propranolol, 2 µmol L-1 nifedipin, 50 µmol L-1 fenoksibenzamin, odnosno 10 µmol L-1 alfa-tokoferol. U svim je pokusima diazinon značajno smanjio lučenje inzulina, s time da je doza od 125 μg mL-1 dovela do 62,2 %-tne inhibicije, a doza od 625 μg mL-1 do 64,38 %-tne inhibicije lučenja inzulina, što upućuje na djelovanje neovisno o dozi. Acetilkolin i alfa-tokoferol su ponovno potaknuli lučenje inzulina, za razliku od atropina koji ga je dodatno smanjio. Primjena blokatora alfa i beta-adrenergičkih receptora te blokatora kalcijevih kanala nije utjecala na djelovanje diazinona. Autori zaključuju da diazinon utječe na lučenje inzulina ponajviše narušavanjem ravnoteže između slobodnih radikala i antioksidansa u Langerhansovim otočićima te dovodi do toksičnoga stresa
    corecore