Case report: Invasive fungal rhinosinusitis in the immunocompetent host

Invasive fungal rhinosinusitis is a rare and, because of the possible CNS invasion, potentially life-threatening disease. It usually occurs in immunocompromised patients undergoing chemotherapy, transplantation, patients with hematologic malignancy, diabetes or AIDS. However, there have been noted few cases of invasion occurring in previously healthy individuals

Factors associated with postoperative pain following functional sinus surgery

Introduction: Functional endoscopic sinus surgery is a minimally invasive technique used to restore sinus ventilation and normal function. Nowadays, it is a common procedure with minimal complication rate. As with any other surgical procedure, post-operative pain is something to expect. Methods: We conducted a retrospective study of postoperative pain using a VAS score scale. Statistical analysis was performed using the Mann Whitney U test and Pearson test for correlation between postoperative pain and the extension of intraoperative nasal packing and administered anestetics, perioperative antibiotis administration, age and duration of operation. Results: 124 patients were enrolled in this study, the median age was 48 (21-75) years, the average duration of surgery was 103 (±46.43) minutes, in 73.4% of patients surgery was bilateral, in 33% the procedure was revisional. 43.5% of patients received antibiotic therapy perioperatively. The mean VAS score was higher in the second postoperative day in patients with more extended nasal packing (p=0.02). We did not find any significant association between the age, duration of surgery, antibiotic therapy, remifentanil intraoperatively and VAS scale. In the first postoperative day, in patients older than 50, the mean VAS score was 1.52 vs 0.97 in those younger than 50 (p=0.19). Conclusion: Post-operative pain affects recovery, risk of post-operative complications and equally important – the quality of life. Preoperative evaluation with careful perioperative planning and individualized treatment can reduce post-operative pain and improve the quality of life of our patients. Our findings show us the need for better monitoring of post-operative pain

CSF Leaks after Endoscopic Skull Base Surgery: A Single Institution Experience

Objective: To review our experience with endoscopic endonasal skull base reconstruction. Materials and Methods: A retrospective review of a single-institution endoscopic endonasal patient database from 2014-2019. The CSF leaks were graded based on defect size from 0 (no leak) to 2. The reconstruction method was documented for all patients. Results: There were in total 341 endoscopic endonasal operations for performed parasellar pathology. The pathology was: pituitary adenomas (85%), craniopharyngioma (1.1%), meningioma (2.9%), malignant tumors (0.5%) and other (9.9%). The total postoperative CSF leaks rates were 8.7%, and meningitis rates were 4.4%. The vast majority of CSF leaks were in the first 2 years of endoscopic endonasal skull base surgery. The flaps that were used: nasoseptal flap, middle turbinate flap (vascularized), free mucosal graft, fat graft and fat plug and the combination of these matherials. Conclusion: Reconstruction of skull base defects is of uttermost importance in the prevention of meningitis. There is a slow learning curve in achieving the surgical skills for endoscopic endonasal skull base surgery. The nasoseptal flap is the “work-horse” for anterior skull base reconstruction

CSF Leaks after Endoscopic Skull Base Surgery: A Single Institution Experience

Objective: To review our experience with endoscopic endonasal skull base reconstruction. Materials and Methods: A retrospective review of a single-institution endoscopic endonasal patient database from 2014-2019. The CSF leaks were graded based on defect size from 0 (no leak) to 2. The reconstruction method was documented for all patients. Results: There were in total 341 endoscopic endonasal operations for performed parasellar pathology. The pathology was: pituitary adenomas (85%), craniopharyngioma (1.1%), meningioma (2.9%), malignant tumors (0.5%) and other (9.9%). The total postoperative CSF leaks rates were 8.7%, and meningitis rates were 4.4%. The vast majority of CSF leaks were in the first 2 years of endoscopic endonasal skull base surgery. The flaps that were used: nasoseptal flap, middle turbinate flap (vascularized), free mucosal graft, fat graft and fat plug and the combination of these matherials. Conclusion: Reconstruction of skull base defects is of uttermost importance in the prevention of meningitis. There is a slow learning curve in achieving the surgical skills for endoscopic endonasal skull base surgery. The nasoseptal flap is the “work-horse” for anterior skull base reconstruction

Poslijeoperacijska bol nakon funkcionalne endoskopske operacije sinusa

We conducted a retrospective review of medical records using our institution electronic database with the purpose to identify factors that could influence postoperative pain after functional endoscopic sinus surgery. The studied factors were gender, age, American Society of Anesthesiologists (ASA) status, duration of surgery, extent of surgery, primary versus revision surgery, and extent of nasal packing. One hundred and twenty-four patients were enrolled in this study, 60.5% of them male, mean age 48 years. The mean postoperative pain reported on the visual analog scale was 1.20 on the day of surgery and 1.05 on postoperative day 1. On the day of surgery, patients who had unilateral type of surgery experienced less pain than patients with bilateral surgery (p<0.01). We did not find any statistically significant association of the reported postoperative pain with age, gender, ASA status, duration of surgery, antibiotic therapy, and type and extensiveness of nasal packing.Proveli smo retrospektivni pregled medicinske dokumentacije koristeći informatički sustav naše ustanove s ciljem identificiranja čimbenika koji bi mogli utjecati na poslijeoperacijsku bol nakon funkcionalne endoskopske operacije sinusa. Proučavani čimbenici su bili: spol, dob, ASA status, trajanje operacije, opsežnost operacije, razlika primarne i revizijske operacije te opsežnost nosne tamponade. U studiju je uključeno 124 bolesnika, 60,5% od njih su bili muškarci, a srednja dob iznosila je 48 godina. Srednja vrijednost poslijeoperacijske boli na ljestvici VAS bila je 1,20 na dan operacije te 1,05 prvog poslijeoperacijskog dana. Na dan operacije bolesnici kod kojih je proveden jednostrani zahvat imali su manju bol naspram bolesnika kod kojih je učinjen obostrani zahvat. Nije pronađena statistički značajna povezanost poslijeoperacijske boli i dobi, spola, ASA statusa, trajanja operacije, antibiotske terapije i opsežnosti nosne tamponade

Rekonstrukcije perforacija nosne pregrade sluzničkim režnjevima – naša iskustva i pregled literature

Cilj: Prikazati naša iskustva u pristupu i rekonstrukcijama perforacija nosne pregrade endoskopskom endonazalnom tehnikom s vaskulariziranim unilateralnim sluzničkim režnjem nosne pregrade baziranim na ograncima prednje etmoidalne arterije. Materijali i metode: U ovu retrospektivnu studiju uključeni su bolesnici s anteriornim perforacijama nosne pregrade uzrokovanim apscesom nosne pregrade (posttraumatski), Wegenerovom granulomatozom, zlouporabom kokaina te idiopatskim uzrocima. Kod svih bolesnika je oko perforacije bio očuvan koštani i hrskavični skelet nosne pregrade. Nakon operacije, bolesnici su nosili Doyleov splint tijekom četiri tjedna kako bi omogućio nesmetano cijeljenje. Bolesnici su praćeni postoperativno minimalno jednu godinu. Rezultati: Prikazujemo osam naših bolesnika koji su podvrgnuti endoskopskoj endonazalnoj rekonstrukciji s pomoću vaskulariziranog režnja nosne pregrade. U postoperativnom razdoblju praćenja, kod 7/8 bolesnika došlo je do uspješne rekonstrukcije nosne pregrade, a kod 1/8 bolesnika ostala je minimalna rezidualna perforacija, koja nije bila klinički značajna. Zaključci: Rekonstrukcija perforacija nosne pregrade sluzničkim vaskulariziranim režnjem može pružiti olakšanje i poboljšati kvalitetu života bolesnika. Uz jasnu indikaciju, pravilnu selekciju bolesnika, precizan postupak i adekvatnu postoperativnu njegu, ova tehnika može postići izvrsne rezultate

Rekonstrukcije perforacija nosne pregrade sluzničkim režnjevima – naša iskustva i pregled literature

Cilj: Prikazati naša iskustva u pristupu i rekonstrukcijama perforacija nosne pregrade endoskopskom endonazalnom tehnikom s vaskulariziranim unilateralnim sluzničkim režnjem nosne pregrade baziranim na ograncima prednje etmoidalne arterije. Materijali i metode: U ovu retrospektivnu studiju uključeni su bolesnici s anteriornim perforacijama nosne pregrade uzrokovanim apscesom nosne pregrade (posttraumatski), Wegenerovom granulomatozom, zlouporabom kokaina te idiopatskim uzrocima. Kod svih bolesnika je oko perforacije bio očuvan koštani i hrskavični skelet nosne pregrade. Nakon operacije, bolesnici su nosili Doyleov splint tijekom četiri tjedna kako bi omogućio nesmetano cijeljenje. Bolesnici su praćeni postoperativno minimalno jednu godinu. Rezultati: Prikazujemo osam naših bolesnika koji su podvrgnuti endoskopskoj endonazalnoj rekonstrukciji s pomoću vaskulariziranog režnja nosne pregrade. U postoperativnom razdoblju praćenja, kod 7/8 bolesnika došlo je do uspješne rekonstrukcije nosne pregrade, a kod 1/8 bolesnika ostala je minimalna rezidualna perforacija, koja nije bila klinički značajna. Zaključci: Rekonstrukcija perforacija nosne pregrade sluzničkim vaskulariziranim režnjem može pružiti olakšanje i poboljšati kvalitetu života bolesnika. Uz jasnu indikaciju, pravilnu selekciju bolesnika, precizan postupak i adekvatnu postoperativnu njegu, ova tehnika može postići izvrsne rezultate

Umjetna inteligencija u rinologiji

Umjetna inteligencija iznimno je snažan alat koji je doživio nevjerojatan razvoj, posebno u medicini, tijekom posljednjih nekoliko godina. Zahvaljujući tehnologijama poput strojnog učenja, dubokog učenja i konvolutivnih neuronskih mreža, računalima je omogućeno učenje iz podataka i obavljanje složenih zadataka. Ova revolucionarna primjena umjetne inteligencije ima ogroman potencijal u otorinolaringologiji i posebno u rinologiji. Jedno od područja u kojima umjetna inteligencija može pružiti značajnu pomoć je obrada slikovnih podataka. Zahvaljujući naprednim algoritmima dubokog učenja, umjetna inteligencija može bitno olakšati dijagnostiku i praćenje alergijskog rinitisa, te planiranje kirurških zahvata. Kroz kategorizaciju bolesnika prema različitim oblicima bolesti i predviđanje ishoda liječenja, umjetna inteligencija pomaže u personaliziranoj medicini, posebno kod određenih podtipova rinosinuitisa. Umjetna inteligencija također ima primjenu u robotskoj kirurgiji, gdje se upotrebljava kako bi se smanjile komplikacije i poboljšala preciznost zahvata. Primjena umjetne inteligencije i njezina integracija s robotskom kirurgijom, u rinologiji se suočava s tehničkim izazovima zbog anatomskih prepreka, što trenutačno ograničava njezinu širu primjenu u ovoj grani medicine. Naglašava se važnost etičkih aspekata i transparentnosti pri upotrebi umjetne inteligencije u medicini. Provodeći istraživanja u skladu s etičkim standardima i osiguravajući transparentnost algoritama, gradi se povjerenje bolesnika i medicinskog osoblja u tehnologiju umjetne inteligencije. Daljnji razvoj umjetne inteligencije i stvaranje kvalitetnih i dobro strukturiranih baza podataka omogućiti će napredak u primjeni umjetne inteligencije u rinologiji i drugim područjima medicinske znanosti. Napredak u primjeni umjetne inteligencije u rinologiji rezultirati će poboljšanom dijagnostikom, terapijom i kvalitetom života bolesnika. Otorinolaringolozi će imati koristi od olakšanog rada uz pomoć umjetne inteligencije, što će im omogućiti pružanje još kvalitetnije zdravstvene skrbi

Opsežna mukocela čeonog sinusa - prikaz slučaja

Mukocele su dobroćudne cistične tvorbe obložene epitelom,ispunjene tekućim sadržajem i smještene u paranazalnim sinusima. One svojim rastom mogu ispuniti cijeli sinus i obzirom na daljni rast mogu koštanom pregradnjom dovesti do razaranja koštanoga zida sinusa, a time i orbite. U literaturi se navode raznoliki čimbenici nastanka i rasta cisti (alergije, kronična upala sluznice sinusa, anatomske abnormalnosti, prethodne ozljede kostiju lica i prethodni kirurški zahvati na sinusima). U većini slučajeva uzrok pojave mukocele je nepoznat, ali u ovom prikazu slučaja radi se o postraumatskoj i postoperativnoj mukoceli čeonog sinusa. U ovom prikazu riječ je o 51-godišnjem muškarcu koji je hospitaliziran nakon pregleda u hitnoj ambulanti zbog izrazite protpoze desne očne jabučice. Bolesnik je primijetio izbočenje desnoga oka, popraćeno crvenilom i bolovima deset dana prije odlaska liječniku. Prije 22 godine imao je prometnu nezgodu kojom prilikom je zadobio višestruke prijelome lubanje i gornje i donje čeljusti, zbog čega je kirurški liječen. Učinjena kompjuterizirana tomografija pokazuje proptozu desnog bulbusa, te oba čeona sinusa ispunjena masama koje destruiraju krov obje orbite i protrudiraju intraorbitalno, uz desnostrani značajniji kompresivni učinak na bulbus koji je potisnut prema dolje i van. Koronarnim pristupom prikaže se obostrani koštani defekt krova orbita, te se pristupi frontalnim sinusu koji je ispunjen tekućim gustim sadržajem koji izlazi pod tlakom. Odstrani se nekrotična kost i patološka sluznica sinusa. Periumbilikalnim masnim tkivom se u potpunosti obliterira frontalni sinus, te se postavi titanska mrežasta pločica. U postoperativnom praćenju bolesnik je bez subjektivnih tegoba. Iako se danas obliteracija frontalnog sinusa masnim tkivom rijetko koristi, u rijetkim slučajevima ima važnu ulogu za liječenje

Opsežna mukocela čeonog sinusa - prikaz slučaja

Mukocele su dobroćudne cistične tvorbe obložene epitelom,ispunjene tekućim sadržajem i smještene u paranazalnim sinusima. One svojim rastom mogu ispuniti cijeli sinus i obzirom na daljni rast mogu koštanom pregradnjom dovesti do razaranja koštanoga zida sinusa, a time i orbite. U literaturi se navode raznoliki čimbenici nastanka i rasta cisti (alergije, kronična upala sluznice sinusa, anatomske abnormalnosti, prethodne ozljede kostiju lica i prethodni kirurški zahvati na sinusima). U većini slučajeva uzrok pojave mukocele je nepoznat, ali u ovom prikazu slučaja radi se o postraumatskoj i postoperativnoj mukoceli čeonog sinusa. U ovom prikazu riječ je o 51-godišnjem muškarcu koji je hospitaliziran nakon pregleda u hitnoj ambulanti zbog izrazite protpoze desne očne jabučice. Bolesnik je primijetio izbočenje desnoga oka, popraćeno crvenilom i bolovima deset dana prije odlaska liječniku. Prije 22 godine imao je prometnu nezgodu kojom prilikom je zadobio višestruke prijelome lubanje i gornje i donje čeljusti, zbog čega je kirurški liječen. Učinjena kompjuterizirana tomografija pokazuje proptozu desnog bulbusa, te oba čeona sinusa ispunjena masama koje destruiraju krov obje orbite i protrudiraju intraorbitalno, uz desnostrani značajniji kompresivni učinak na bulbus koji je potisnut prema dolje i van. Koronarnim pristupom prikaže se obostrani koštani defekt krova orbita, te se pristupi frontalnim sinusu koji je ispunjen tekućim gustim sadržajem koji izlazi pod tlakom. Odstrani se nekrotična kost i patološka sluznica sinusa. Periumbilikalnim masnim tkivom se u potpunosti obliterira frontalni sinus, te se postavi titanska mrežasta pločica. U postoperativnom praćenju bolesnik je bez subjektivnih tegoba. Iako se danas obliteracija frontalnog sinusa masnim tkivom rijetko koristi, u rijetkim slučajevima ima važnu ulogu za liječenje