Value orientation and Christian values

Ovaj rad se bavi analizom dinamike društvenih promjena vrijednosnog prostora osobnih i društvenih dimenzija kršćanskih vrijednosti i obrazaca ponašanja. Vrijednosna orijentacija u odnosu prema osobnim i društvenim dimenzijama kršćanskih vrijednosti povijesno je u jednom dugom razdoblju izravno povezana s autoritarizmom na političkom području i tradicionalizmom na kulturnom planu. Zato će tek Drugi vatikanski sabor (1962-1965) vrijednosnu orijentaciju prema osobnim i društvenim dimenzijama kršćanskih vrijednosti zaključiti neprihvaćanjem autoritarizma na političkom području, tradicionalizma na kulturnom planu, otvorivši mogućnost na političkom području za kršćanski personalizam. U tom smislu vrijednosna orijentacija u odnosu prema osobnim i društvenim dimenzijama kršćanskih vrijednosti pretpostavlja povijesnu i društvenu mogućnost za političku i kulturnu transformaciju vrijednosnih orijentacija. Time doprinosi mogućnosti skidanja ideološkog tradicionalizma na kulturnom i političkom planu u strukturi osobnih i društvenih dimenzija kršćanskih vrijednosti i odbacivanju autoritarnosti kao dijela kulture i politike tradicionalizma.The paper deals with the analysis of the dynamics in social changes of values, both personal and social, in regard to dimensions of Christian values. Value orientation and personal and social dimensions of Christian values is historically connected through a long period with authoritarianism on the political plane. That is why only the Second Vatican Council (1962-1965) will conclude that the value orientation and personal and social dimensions cannot be accepted on the plane of political authoritarianism, on the cultural plan of traditionalism, opening the possibility on the political plane for Christian personalism. It is in this sense that the value orientation and personal and social dimensions of Christian values assumes both a historical and a social possibility for political and cultural transformation of value orientations and personal and social dimensions of Christian values. By doing so it contributes to the possibility of removing the ideological traditionalism on the cultural and political plan in the structure of personal and social dimensions of Christian values and disregarding the authoritarianism as a part of the culture and politics of traditionalism

Upbringing for Personal and Social Dimensions of Christian Values

Ovaj rad konceptualno-teorijske naravi prikazuje društveno-kontekstualne odrednice osobnih i društvenih dimenzija kršćanskih vrednota. Usmjeravajući se na „skidanje“ ideološkog okvira u strukturi osobnih i društvenih dimenzija kršćanskih vrednota i odbacivanja ideologijskog koncepta suvremene moderne, ovaj rad raspravlja o povijesnim i društvenim promjenama. Navedeni pristup osobnim i društvenim dimenzijama kršćanskih vrednota na osobnoj razini i na razini skupine sve više zadovoljava i osobne potrebe za poštivanjem ljudskog dostojanstva i šire društvene interese i zahtjeve za općim dobrom. Naime, vrednote su osmišljenje u sebi samima te kao takve tvore svrhu i motiv ljudskog djelovanja kroz dimenziju transcendiranja postojećeg i projekciju oslobađanja od zavisnosti i potčinjenosti čovjeka, što dovodi do univerzalnih vrijednosti. Univerzalne vrijednosti doživljavaju najveći trijumf u personalistički strukturiranim i usmjerenim osobnim i društvenim dimenzijama kršćanskih vrednota – u čijem je središtu osoba – što je sve više vrelo i utok užurbanih promjena i društveno-povijesnih silnica iz koje se isijavaju nove ideje. Navedeno, dakle, podrazumijeva kritičko preispitivanje subjektivne i intersubjektivne krize, koja se pojavljuje u masovnim razmjerima u društvu. Time osobne i društvene dimenzije kršćanskih vrednota promatramo u njihovoj interiorizaciji, a one u navedenom procesu pokazuju da kršćanske vrednote i nisu identitetska kategorija. Kako bi se bolje razumjelo društveno-kontekstualne odrednice osobnih i društvenih dimenzija kršćanskih vrednota, u ovom se radu posebno orijentiramo na razumijevanje društvenog i kulturnog identiteta posebno zato što „izvorni“ cilj/smisao autentičnog odgoja za kršćanske vrednote ima na umu da upravo ta kategorija posjeduje vrlo važan utjecaj na motivacije i djelovanja u osobnim i društvenim dimenzijama kršćanskih vrednota – što je osobito naglašavala interakcionistička sociološka teorija.This conceptual-theoretical paper discusses social and contextual aspects of personal and social dimensions of Christian values. The paper discusses historical and social changes stressing the “removing“ of the ideological shell within the structure of personal and social dimensions of Christian values and disregarding the ideological concept of contemporary modernism. This approach to personal and social dimensions of Christian values on both personal and group level is becoming more and more suitable to personal needs for respecting human dignity, as well as for a wider social interest and demands for common good. The values are thought of within themselves and as such create purpose and reason for human activity through dimension of transcending the existing and projecting the liberation from dependence and submission of man, which leads to universal values. Universal values triumph the most in personalistically structured and directed personal and social dimensions of Christian values – with a person in the centre – which is becoming more and more the spring and the mouth for rushing changes and social-historical forces from which new ideas shine. Therefore, the stated implies a critical reexamination of the subjective and intersubjective crisis which occurs in mass proportions within society. This makes us watch personal and social dimensions of Christian values in their internalization, but in their stated process they show that Christian values are actually not categories of identity. In order to understand better the social-contextual aspects of personal and social dimensions of Christian values, the paper is especially orientated towards understanding the social and cultural identity especially because the “original“ goal/purpose of authentic upbringing, when Christian values are concerned, has in mind that the very category has a significant influence on motivation and activity in personal and social dimensions of Christian values – which was especially emphasized by interactionism sociological theory

Christianity as the Catholic ethos

Autor polazi od povijesne i društvene promjenjivosti kršćanstva na razini socijalne forme katoličkog etosa. Preispituje katolički etos kao stanovito duhovno, moralno i društveno uvjerenje, kao stajalište u kojem se očituje pripadništvo Katoličkoj crkvi. Kroz semantičko određenje te uopćene definicije upozorava na povijesnu zbilju kao stvarnosno ishodište religioznosti i ostalih oblika očitovanja duha kojima se otvara mogućnost za svekolike životne odnose i koji, kao dio podruštvljenog pogona, nisu instrumentalistički (»institucijska konzumacija«) iscrpljeni svojom funkcijom. Zbog toga autor traga za autentičnim katoličkim etosom koji ima po sebi vjerodostojnost, prihvaćajući povijesno vrijeme jedino kroz etički čin kao moralni čin koji, istodobno, nije zatočenikom povijesnog vremena. Pokazuje kako taj etos, zahvaljujući sposobnosti da transcendira sebe, da se »uzdigne iznad samoga sebe« povlačeći se iz neposrednog društvenog okvira, pa i »distancirajući se« od samoga sebe u društvenom okruženju, prožet karizmom može dosezati uzvisine svetog. Pita se kako tu »fenomenološku činjenicu« kao neposredan religiozni doživljaj iskustva svetoga, te kao istinsko i prvo ishodište svih kasnijih društvenih i povijesnih iskazivanja kršćanstva, osloboditi, kako taj doživljaj učiniti aktivnim da bi mogao udovoljiti svojoj svrsi u post-modernom vremenu stvarajući odnose zanosa, sređenosti, otvorenosti i razumijevanja koji se događaju u susretu. Brani se teza da je to jedino moguće ako se ostavlja što više prostora slobodi djelovanja jer samo religiozno iskustvo uči prihvaćanju katoličkog etosa kao usamljena traženja, kao putova što idu uz sam rub svagdašnje savjesti, čineći da pucaju okviri i da se kidaju granice unutar kojih većina ljudi nalazi pribježište i sigurnost. U tom smislu katolički etos je temeljna dimenzija samog kršćanstva.Te time of postmodernism brings about radical pluralism of values and views of life as well as a dialogue between religions, which all together ofer hopes for a better future. A modern Christian, with their insecure religious afliation, fnds their way to religious experience and in this way creates space for making free decisions about upbringing and moral development. In the world order, it corresponds to democratic values of individualism and pragmatism because this is where Catholic ethos can grow freely in its Christianity until it is mature enough to become morally responsible for its actions. In order to cope with post-modernism, it ofers its special spiritual experience as well as moral and social concern for individuals. Tis concern and its efectiveness prove the importance of Christianity, not its religious ideology but its pragmatic values. Without being deprived of original strength recognised in life facts of religious experience, a modern Christian is aware that their religious practices, knowledge and beliefs as well as their moral way of life reveal their own age and build up their own history. Tat is why Catholic ethos is passed on in the frst place on a personal level preceding social dimension, in an invisible dimension preceding external dimension. Similarly, by an act of worship within sacramental signs which precede an active service, by single morale preceding political practice. And finally, by the most important experience of awareness of the secretive, mysterious and completely out of reach origin and Eshaton, world, life and death which precede the objective act. This experience gives us completeness and synthesis which are not found in present-day rational »immenseness«. So it is necessary to come back to personal faith ofered by religious experience unless we want to, »in a postmodern way«, abandon our attempt to go back to the origins and fundamentals. This is the reason why our theme is so challenging. At this time of postmodernism, it helps young people in the Republic of Croatia to get back to their roots and fundamentals. It is not only limited to the Catholic ethos in the religious sense, but also to its original meaning of the word Catholic as comprehensive, which means Christian, universal. Tat explains the historical and social changeability of Catholic ethos in the form involved in the game of social interaction. It occurs in a specific social environment, marked by specific time and circumstances of socially-cultural nature. In some particular aspects it determines this social reality itself in its structural and cultural elements, creating at the same time »the world of intercultural community«

From the Secularisation of Religion to the Revitalisation of Religion

Cilj je ovoga rada otvaranje prostora mogućoj revitalizaciji religije izvan ideološkoga koncepta dijalektike suvremenoga društva, a unutar povijesnoga konteksta specifičnoga značenja sekularizacije religije. Razumijevanje religije nužno ostaje s onu stranu dijalektike svjetovnosti, s obzirom na to da religija ne ovisi o toj dijalektici nego o Svetom i njegovu razumijevanju. Bez njega bili bismo u situaciji »stalnog vraćanja istoga« koje u sebi ima i negativne posljedice na čovjekov život u vidu suvremenih modernih ideologija. Iz navedenoga proizlazi potreba za višedimenzionalnim teorijskim pristupima proizišlima iz složenosti društvenih prilika i različitih razvojnih puteva religije u suvremenosti. Time nam teorijski pristupi religiji u suvremenom društvu, koji su analizirani na temelju dominantnih teorija, ponajprije funkcionalizma, fenomenologije i neoweberijanizma, pokazuju različite paradigme kroz različita razumijevanja sekularizacije i revitalizacije religije.This paper aims to pave the way for religion’s potential revitalisation – outside of the ideological concept of the dialectics of contemporary society and within the historical context of the specific meaning of the secularisation of religion. Accordingly, in its understanding of religion, this paper’s discussion necessarily remains beyond the dialectics of secularity, since religion is not dependent on that kind of dialectics, but on the Sacred and its comprehension. Without the Sacred, we would be in a situation of ‘reoccurring of the same’, as a result of which contemporary modern ideologies would negatively influence the life of the individual. The aforementioned then points to the need for multi-dimensional theoretical approaches resulting from the intricate social circumstances and various development courses of individual religions in the contemporary world. In this way the theoretical approaches to religion in contemporary society, primarily analysed based on prevalent theories of functionalism, phenomenology and the neo-Weberian tradition, exhibit diverse paradigms in their different explanations of the secularisation and revitalisation of religion

Baština Visovca kao proces prijenosa i sjećanja svetoga

U svojoj koncepciji područje prirodne i kulture baštine otočića Visovca u antropologiji definirano je ključnim elementom: divljenjem (sakralizacija). Primarna uloga prirode i kulture u uspostavi procesa divljenja ukazuje na sveto, a ono je, sociološki gledano, integralni dio čovjekove prirode i kulture. U radu se izlaže proces za ponovnim zadobivanjem svetoga gdje se uspostavlja sjećanje na sveto, te se u tom kontekstu preispituje sfera prirode i kulture kao proces prijenosa i kreacije sjećanja na sveto. Obrađujući različite oblike udivljenja (sakralizacije) prema prirodnom ili kulturnom nasljeđu otočića Visovca, slijedimo temeljna egzistencijalna pitanja s kojima su suočene sve grupe ljudi u svijesti postojanja, uma, osjećaja, interesa, običaja i ukusa. Zato je sveto kao interpretativno sredstvo cjelokupne ljudske kulture moguće misaono dokučiti i relativno uspješno sociološki dešifrirati u teorijskom ozračju simboličke interakcije. Na tom fonu razlaže se odnos svetoga prema prirodnom i kulturnom nasljeđu, što traži temeljne promjene u dosadašnjoj tehno-ekonomskoj razini koja je izazvala ekološku krizu i još dublju krizu morala i kulture. Autor polazi od teze da prirodna i kulturna baština Visovca kao proces prijenosa i sjećanja svetoga razvija stvaralačke potencijale u čovjekovoj slobodi koji mijenjaju postojeći oblik društvenosti. U tom smislu proces prijenosa sinteze prirodnog ili kulturnog nasljeđa događa se kao proces za ponovnim zadobivanjem svetoga gdje se uspostavlja sjećanje vjere

Christianity as the Catholic ethos

Autor polazi od povijesne i društvene promjenjivosti kršćanstva na razini socijalne forme katoličkog etosa. Preispituje katolički etos kao stanovito duhovno, moralno i društveno uvjerenje, kao stajalište u kojem se očituje pripadništvo Katoličkoj crkvi. Kroz semantičko određenje te uopćene definicije upozorava na povijesnu zbilju kao stvarnosno ishodište religioznosti i ostalih oblika očitovanja duha kojima se otvara mogućnost za svekolike životne odnose i koji, kao dio podruštvljenog pogona, nisu instrumentalistički (»institucijska konzumacija«) iscrpljeni svojom funkcijom. Zbog toga autor traga za autentičnim katoličkim etosom koji ima po sebi vjerodostojnost, prihvaćajući povijesno vrijeme jedino kroz etički čin kao moralni čin koji, istodobno, nije zatočenikom povijesnog vremena. Pokazuje kako taj etos, zahvaljujući sposobnosti da transcendira sebe, da se »uzdigne iznad samoga sebe« povlačeći se iz neposrednog društvenog okvira, pa i »distancirajući se« od samoga sebe u društvenom okruženju, prožet karizmom može dosezati uzvisine svetog. Pita se kako tu »fenomenološku činjenicu« kao neposredan religiozni doživljaj iskustva svetoga, te kao istinsko i prvo ishodište svih kasnijih društvenih i povijesnih iskazivanja kršćanstva, osloboditi, kako taj doživljaj učiniti aktivnim da bi mogao udovoljiti svojoj svrsi u post-modernom vremenu stvarajući odnose zanosa, sređenosti, otvorenosti i razumijevanja koji se događaju u susretu. Brani se teza da je to jedino moguće ako se ostavlja što više prostora slobodi djelovanja jer samo religiozno iskustvo uči prihvaćanju katoličkog etosa kao usamljena traženja, kao putova što idu uz sam rub svagdašnje savjesti, čineći da pucaju okviri i da se kidaju granice unutar kojih većina ljudi nalazi pribježište i sigurnost. U tom smislu katolički etos je temeljna dimenzija samog kršćanstva.Te time of postmodernism brings about radical pluralism of values and views of life as well as a dialogue between religions, which all together ofer hopes for a better future. A modern Christian, with their insecure religious afliation, fnds their way to religious experience and in this way creates space for making free decisions about upbringing and moral development. In the world order, it corresponds to democratic values of individualism and pragmatism because this is where Catholic ethos can grow freely in its Christianity until it is mature enough to become morally responsible for its actions. In order to cope with post-modernism, it ofers its special spiritual experience as well as moral and social concern for individuals. Tis concern and its efectiveness prove the importance of Christianity, not its religious ideology but its pragmatic values. Without being deprived of original strength recognised in life facts of religious experience, a modern Christian is aware that their religious practices, knowledge and beliefs as well as their moral way of life reveal their own age and build up their own history. Tat is why Catholic ethos is passed on in the frst place on a personal level preceding social dimension, in an invisible dimension preceding external dimension. Similarly, by an act of worship within sacramental signs which precede an active service, by single morale preceding political practice. And finally, by the most important experience of awareness of the secretive, mysterious and completely out of reach origin and Eshaton, world, life and death which precede the objective act. This experience gives us completeness and synthesis which are not found in present-day rational »immenseness«. So it is necessary to come back to personal faith ofered by religious experience unless we want to, »in a postmodern way«, abandon our attempt to go back to the origins and fundamentals. This is the reason why our theme is so challenging. At this time of postmodernism, it helps young people in the Republic of Croatia to get back to their roots and fundamentals. It is not only limited to the Catholic ethos in the religious sense, but also to its original meaning of the word Catholic as comprehensive, which means Christian, universal. Tat explains the historical and social changeability of Catholic ethos in the form involved in the game of social interaction. It occurs in a specific social environment, marked by specific time and circumstances of socially-cultural nature. In some particular aspects it determines this social reality itself in its structural and cultural elements, creating at the same time »the world of intercultural community«

Sociological viewpoint of Željko Mardešić\u27s phenomenological framework of popular religion

Pristupajući pučkoj religiji sjedinjavajući i izjednačavajući subjekt i objekt pučke religije, autor pokazuje kako Željko Mardešić nastoji obuhvatiti personalni svijet životnog iskustva aktera pučke religije, i to iz njihove perspektive, što ne može učiniti u potpunosti i neposredno. Autor prema Mardešiću zato unutar sociologije fenomenološke orijentacije pronalazi neizbježni hermeneutički krug kao postupak u shvaćanju koji pokazuje unutrašnju skrivenu svezu između pojedinih sociologijskih teorija o religiji. Hermeneutički krug dakle kao poglaviti cilj postavlja verifikaciju valjanosti sociologijske metode i društvenog pristupa religiji uopće, a to ima zacijelo stanovito značenje kako u smislu njihove eksplanatorne snage, tako i u smislu mogućnosti njihove uspješne primjene na sociologiju religije. Analiza ukazuje kako značenje hermeneutičkog kruga Mardešić pronalazi u granicama shvaćanja pučke religije i religioznosti kao povratka svetog, ma kakav on bio i ma kako se on društveno ozbiljavao.Introducing phenomenological approach to sociology of religion, Mardešić is aware that every interpretation of popular religion and religiosity is influenced by the interpreter’s pre-interpretation. In his approach to popular religion, Mardešić unites and matches the subject and object of popular religion, thus trying to encompass the personal world of life experience of popular religion\u27s active participants, seeing it from their perspective. Yet, he cannot do this completely and indirectly, which results in an inevitable hermeneutical circle as an approach to interpretation, which reveals and shows an internal hidden relationship among certain sociological theories of religion. Revealing an internal hidden relationship between politological market and invisible sociological theory of religion, he tries to show them in their logical sequence, starting from the hypothesis on their own scientificity towards the critique of other\u27s ideology. At the same time, he uses analytical means to prepare shock-statements in interpretation of sociological theories of religion in the first part of hermeneutical circle. In the second part of hermeneutical circle, Mardešić finds an internal hidden relationship among the implicit, diffuse, popular religion as well as new religious movements and sects trying to show them in their logical seq

Metamorphosis of secularization in modernity

Tema ovog izlaganja – nastavljajući misao i život Željka Mardešića – poziva na produbljeno razmišljanje o kontraverznom odnosu prema sekularizaciji. Metamorfoze sekularizacije u suvremenom svijetu omogućavaju nam u duhovno-povijesnom i socio-kulturnom kontekstu moderniteta nov pristup u razumijevanju procesa sekularizacije. Na ovaj način moguće nam je pronaći povijesno, religiozno i misaono ležište za valjano shvaćanje ne samo nužnih, nego čak i dovoljnih uvjeta za potpuno iščitavanje duhovne kristalizacije metamorfoza sekularizacije – u kontekstu mnogostruke modernosti.Secularization comprehended one-sidedly reveals the ideological – political character of secularization, modernity, and religiosity which lacks tolerance for differences of opinions. This lack of tolerance does not respect freedom of opinion, one’s internal ethics, original thought which leads to the point where secularization, modernity, and religiosity are observed in immoral man, leaving the secular world as a nonbeliever. Without accepting, that the ground reality as the last reason of being goes in the area of double meaning. From that point comes the explanation of secularization having a double meaning which depends on the social context and place where the different explanations meet. Comprehension of secularization is possible only on a level of deep dimension which is man’s way of putting himself in relation to ground reality, a realization of something that arises from the senses, in imagination, in gesture, in feeling. This expression of ground reality as the ultimate reason of being, not always hiding what one wants to say, is sometimes revealing »holiness« itself. The phenomenology of sacral should be understood as preparation for revealing the meaning of the metamorphosis of secularization. Thus, further dilemmas which we gain from secularization we can, on one hand, overcome by connecting the metamorphosis of secularization inside Christian religious experience with modern social phenomena. This implies that the metamorphosis of secularization is incorporated inside the visible world as an irreplaceable support in search of building assumptions of spiritual burst

Stavovi studentske populacije Sveučilišta u Splitu o azilantima kao simboličkoj i realnoj prijetnji u kontekstu društva rizika

The aim of this research was to analyze the attitudes of the student population at the University of Split towards asylum seekers as a multidimensional threat to the community in the context of risk society. We have approached the empirical data collection within a multidimensional theoretical framework. The first part of our subject interest is the theoretical direction of reflexive modernity and risk society proposed by Ulrich Beck, while the second part deals with the theoretical explanations regarding the perception of asylum seekers as a threat. In accordance with the research objective, a stratified sample of 286 Croatian students from the University of Split expressed their attitudes toward asylum seekers using a scale. Reliability of the used questionnaire was assessed by using test and retest method. Results indicate that students perceived asylum seekers as a statistically significantly more realistic than a symbolic threat. The respondents thus recognize one, equally important yet diffuse phenomenon showing interest among the respondents for the rational choice but also for respecting the individual’s subjectivity.Cilj ovog istraživanja bilo je analiziranje stavova studentske populacije Sveučilišta u Splitu prema tražiteljima azila kao višedimenzionalnoj prijetnji zajednici u kontekstu društva rizika. Pristupili smo empirijskom prikupljanju podataka unutar višedimenzionalnog teorijskog okvira. Prvi dio našeg interesa tema je teorijskog smjera refleksivne modernosti i društva rizika Ulricha Becka, dok se drugi bavi teorijskim objašnjenjima percepcije tražitelja azila kao prijetnje. U skladu s ciljem, na stratificiranom uzorku od 286 studenata Sveučilišta u Splitu, rezultati ukazuju na odgovarajuću pouzdanost opaženu putem korelacije ispitivanja i ponovnog testiranja (r = 0,87; p <0,001), kao i konstruktnu valjanost utvrđenu faktorskom analizom s varimax row rotacijom (Expl Var = 71 %). Nadalje, ANOVA je otkrila da su studenti azilante statistički značajno više shvaćali kao stvarnu nego simboličku prijetnju. Sudionici tako prepoznaju jedan, ne manje važan, ali difuzni fenomen koji među njima pokazuje interes za racionalan izbor, ali i za uvažavanje subjektivnosti subjekta o kojem se raspravlja i rješava svaki pokušaj migracijskih pojava i s tim povezanim problemima. Buduća istraživanja trebaju se usredotočiti na ovu promjenu pristupa prema azilantima, što će omogućiti da se problem istraži i iz pozicije tražitelja azila, što je potrebno želimo li o sebi i drugima donijeti stručne i valjane zaključke

The Relationship of Totalitarian Reflection of the Post-modern era to Religion

U ovom radu se postavlja sociološki problem religijskog opredjeljenja u odnosu na političku korektnost radi postizanja razumijevanja postmodernog doba prema religiji. Historijski se u radu uvažavaju problemi totalitarizma i sklonost religije da padne u totalitarni društveni koncept, izgubivši tako svoju eshatološku i duhovnu bit i tako bude antipod političkoga, kao što je bilo slučajeva u povijesti moderne. Pokušavajući prikazati različite načine na koje se religija proučavala, te se i danas proučava, dajemo prednost razumijevanju i analizi političke korektnosti prema religijskom opredjeljenju koliko je to potrebno unutar fenomenologijsko-hermeneutičkog kruga religijskog vidika. Bit te analize kritički produbljuje religijski (i svaki drugi društveni) fenomen i ne dopušta da se on svodi jedino na imanentnu sociološku razinu prema sustavu religije i posebno sustavu politike koji, usprkos političkoj korektnosti »posmoderne politike«, ima imanentnu i tako ograničenu viziju. Pojmovni instrumentarij totalitarizma u ovom radu prvenstveno analiziramo referirajući se na autore koji sociološki i filozofski analiziraju probleme moderne i postmoderne, posebno odnos religije i političke korektnosti u kontekstu »neo-totalitarizma«. Tako se u radu analizira sociološki put k »otvorenosti« postmodernoga u kontekstu društvenih teoretičara »razumijevajuće sociologije« Maxa Webera, najranijih članova čikaškog sociološkog odjela, Thomasa Williama, postmoderne Jeana-Françoisa Lyotarda, Frankfurtske škole kritičke teorije, Thedora Adorna, Maxa Horkheimera i Jürgena Habermasa.This paper raises the sociological problem of religious orientation in relation to political correctness with the aim of achieving post-modern era to religion. Historically, the problems of totalitarianism and the tendency of religion to fall into the totalitarian social concept are lost in history, thus losing their eschatological and spiritual essence and thus antipodal to the political, as has been the case in modern history. Trying to show the different ways in which religion is studied and still being studied, we give an advantage to understanding and analysing political correctness toward religious orientation as necessary within the phenomenological-hermeneutic circle of religious vision. The essence of this analysis critically deepens the religious (and every other) phenomenon and does not allow it to fall only to the immanent sociological level of the system of religion, and especially to the system of politics which, despite the political correctness of ‘posh-modern politics’, has an immanent and so limited vision. The conceptual instrument of totalitarianism in this paper is primarily analysed by referring to authors who sociologically and philosophically analyse the problems of modern and postmodern, especially the relation of religion and political correctness in the context of ‘neo – totalitarianism’. Thus, the paper analyses the sociological path to the ‘openness’ of the postmodern in the context of social theorists of “understandable sociology” of Max Weber, the earliest members of the Chicago sociological department, Thomas William, postmodern Jeana-Françoise Lyotard, Frankfurt’s School of Critical Theory, Theodor Adorno, Max Horkheimer and Jürgen Habermas