Upper blepharoplasty - what can go wrong

The aim of the presentation is to indicate the management of complications following upper blepharoplasty in the early, intermediate and late postoperative period. Materials and methods used for the preparation of the presentation derive from PubMed, Google Scholar, Scopus, available Internet guidelines and the author\u27s personal archive. Complications during the first postoperative week include corneal abrasions, epiphora, ocular discomfort as minor and retrobulbar hemorrhage or an ocular injury as vision-threatening. The intermediate period (1st through 6th week) refer to upper and lower eyelid malpositions, overcorrections and strabismus. Late complications (after 6th week) include changes in eyelid height and contour, scarring and persistent edema. Conclusion: Complications of the upper blepharoplasty are infrequent, most often minor and transient, however may affect vision. Treatment is above all preventive with screening of “at risk” patients in whom the procedure would be contraindicate

Upper blepharoplasty - what can go wrong

The aim of the presentation is to indicate the management of complications following upper blepharoplasty in the early, intermediate and late postoperative period. Materials and methods used for the preparation of the presentation derive from PubMed, Google Scholar, Scopus, available Internet guidelines and the author\u27s personal archive. Complications during the first postoperative week include corneal abrasions, epiphora, ocular discomfort as minor and retrobulbar hemorrhage or an ocular injury as vision-threatening. The intermediate period (1st through 6th week) refer to upper and lower eyelid malpositions, overcorrections and strabismus. Late complications (after 6th week) include changes in eyelid height and contour, scarring and persistent edema. Conclusion: Complications of the upper blepharoplasty are infrequent, most often minor and transient, however may affect vision. Treatment is above all preventive with screening of “at risk” patients in whom the procedure would be contraindicate

Hematom vrata i medijastinuma kao primarna prezentacija karcinoma paratiroidne žlijezde

Uvod: Karcinom paratireoidne žlijezde je vrlo rijedak oblik karcinoma koji se rijetko primarno prezentira kao hematom vrata i medijastinuma. Svrha ovoga prikaza slučaja je da se naglasi važnost uzimanja u obzir spontanog krvarenja karcinoma paratireoidne žlijezde kao diferencijalne dijagnoze prilikom nastanka spontanog hematoma vrata i medijastinuma i da odgađanje operativnog zahvata u takvim slučajevima može dovesti do fatalnih komplikacija. Prikaz slučaja: Šezdesetčetverogodišnji muškarac javlja se u hitnu otorinolaringološku ambulantu zbog bolova u vratu, oticanja vrata i promuklosti. Prema anamnestičkim podacima nije bilo traume, te dan prije hitnog pregleda nije imao prisutnu oteklinu vrata i bolove. U kliničkom statusu bila je prisutna manja oteklina lijeve strane hipofarinksa, a lijeva strana larinksa bila je slabije pomična sa suficijentnom rimom, a na prednjoj i lijevoj strani vrata se palpirala difuzna, tvrda i bolna oteklina. Učinio se CT vrata i toraksa na kojem se opisala nepravilna heterodenzna tvorba dimenzija 10 x 5, 5 x 5,5 cm koja je odgovarala hemoragičnoj kolekciji i koja je komprimirala lijevo ACC i unutarnju jugularnu venu prema lateralno, potiskivala larinks, početni dio traheje i jednjaka kontralateralno, te se spuštala u gornji i stražnji medijastinum s posljedičnim medijastinitisom i ezofagitisom. Zbog pogoršanja općega stanja, povećanja otekline, kliničkog i CT nalaza, učinila se hitna eksploracija vrata. Intraoperativno je uočena cistična tvorba na lijevom režnju štitnjače koja je krvarila, te se učinila ljevostrana lobektomija štitnjače. Konačni patohistološki nalaz ukazao je na karcinom paratireoidne žlijezde veličine 2 cm koji je razoren opsežnim krvarenjem, a na osnovu kojega se multidisciplinirani tim odlučio na kirurško odstranjenje i drugog režnja štitnjače s paratireoidnim žlijezdama, uz nastavak redovnih kontrola po endokrinologu. Zaključak: Možemo zaključiti da kod bolesnika koji nije imao traumu, a ima prisutan hematom vrata i medijastinuma, treba razmotriti mogućnost krvarenja iz karcinoma paratireoidne žlijezde

Hematom vrata i medijastinuma kao primarna prezentacija karcinoma paratiroidne žlijezde

Uvod: Karcinom paratireoidne žlijezde je vrlo rijedak oblik karcinoma koji se rijetko primarno prezentira kao hematom vrata i medijastinuma. Svrha ovoga prikaza slučaja je da se naglasi važnost uzimanja u obzir spontanog krvarenja karcinoma paratireoidne žlijezde kao diferencijalne dijagnoze prilikom nastanka spontanog hematoma vrata i medijastinuma i da odgađanje operativnog zahvata u takvim slučajevima može dovesti do fatalnih komplikacija. Prikaz slučaja: Šezdesetčetverogodišnji muškarac javlja se u hitnu otorinolaringološku ambulantu zbog bolova u vratu, oticanja vrata i promuklosti. Prema anamnestičkim podacima nije bilo traume, te dan prije hitnog pregleda nije imao prisutnu oteklinu vrata i bolove. U kliničkom statusu bila je prisutna manja oteklina lijeve strane hipofarinksa, a lijeva strana larinksa bila je slabije pomična sa suficijentnom rimom, a na prednjoj i lijevoj strani vrata se palpirala difuzna, tvrda i bolna oteklina. Učinio se CT vrata i toraksa na kojem se opisala nepravilna heterodenzna tvorba dimenzija 10 x 5, 5 x 5,5 cm koja je odgovarala hemoragičnoj kolekciji i koja je komprimirala lijevo ACC i unutarnju jugularnu venu prema lateralno, potiskivala larinks, početni dio traheje i jednjaka kontralateralno, te se spuštala u gornji i stražnji medijastinum s posljedičnim medijastinitisom i ezofagitisom. Zbog pogoršanja općega stanja, povećanja otekline, kliničkog i CT nalaza, učinila se hitna eksploracija vrata. Intraoperativno je uočena cistična tvorba na lijevom režnju štitnjače koja je krvarila, te se učinila ljevostrana lobektomija štitnjače. Konačni patohistološki nalaz ukazao je na karcinom paratireoidne žlijezde veličine 2 cm koji je razoren opsežnim krvarenjem, a na osnovu kojega se multidisciplinirani tim odlučio na kirurško odstranjenje i drugog režnja štitnjače s paratireoidnim žlijezdama, uz nastavak redovnih kontrola po endokrinologu. Zaključak: Možemo zaključiti da kod bolesnika koji nije imao traumu, a ima prisutan hematom vrata i medijastinuma, treba razmotriti mogućnost krvarenja iz karcinoma paratireoidne žlijezde

Assessment of vision in paediatric primary care practice

Uvod: Procjena vidne funkcije često predstavlja izazov za pedijatra u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Međutim, zahvaljujući jednostavnosti osnovnih metoda procjene vida, pedijatar može adekvatno evaluirati vidne funkcije u djece. Test crvenog refleksa kao vitalni dio svakog preventivnog pregleda djeteta u pedijatrijskoj ordinaciji primarne zdravstvene zaštite je najvažniji alat za otkri- vanje opstrukcije vidne osi koja je uzrok nastanka deprivacijske slabovidnosti. Vidna os može biti opstruirana zbog različitih bolesti koje ugrožavaju vid ili život. Cilj: Predstaviti metode procjene vidne oštrine dostupne pedijatru u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Izvori podataka: PubMed, Google Scholar, Scopus, smjernice za preventivne preglede vida dostupne na internetu. Zaključak: U slučajevima sumnje na opstrukciju vidne osi, urgentno upućivanje na pregled dječjem oftalmologu je obavezno.Assessment of visual function often poses a challenge for a paediatrician in primary practice. However, due to the simplic- ity of basic visual assessment methods, paediatricians have the means to evaluate a child’s visual function. As a crucial part of every preventive physical examination of a child, the red reflex test is the most important tool for discovering obstruction of the visual axis as the cause of deprivational amblyopia. The visual axis can be obstructed due to various vision - or even life-threatening conditions. Aim: To present visual assessment methods available to the paediatrician in primary practice. Data source: PubMed, Google Scholar, Scopus, and available Internet screening guidelines. Conclusion: If obstruction of the visual axis is suspected, immediate referral to a paediatric ophthalmologist is mandatory

Laryngopharyngeal reflux is not gastroesophageal reflux

Laringofarinksni refluks (LPR) i gastroezofagusni refluks (GER) dva su različita klinička entiteta, dvije različite bolesti koje se razlikuju po simptomima, kliničkim manifestacijama, mehanizmu nastanka refluksa, različitim dijagnostičkim kriterijima i terapijskom pristupu. Osnovni simptomi LPR-a su ovi: promuklost, kronično čišćenje grla, postnazalni drip, teškoće gutanja, suhi kašalj, teškoće s disanjem, a samo 6 do 11% bolesnika ima žgaravicu, podrigivanje, pečenje iza prsne kosti i osjećaj vraćanja želučanoga sadržaja u grlo. Osnovni su klinički znakovi LPR-a: pseudosulkus vokalis, ventrikularna obliteracija, eritem u grkljanu, edem glasnica, difuzni laringalni edem, hipertrofija stražnje komisure, granulomi/granulacije, gusti endolaringalni mukus. Dijagnoza se temelji na kombinaciji kliničkih simptoma i znakova bolesti, 24-satnoj pH-metriji, višekanalnoj intraluminalnoj impedanciji i detekciji pepsina u slini. U terapiji se primjenjuju inhibitori protonske pumpe u dvokratnoj dozi.Laryngopharyngeal refux and gastroesophageal reflux are two different clinical entities, two different diseases which differ in symptoms, clinical manifestations, mechanism of reflux, diagnostic criteria and therapeutic schedules. Main symptoms of LPR are hoarseness, clearing of throat, postnasal drip, swallowing difficulties, coughing, breathing difficulties and in only 6 to 11 % of patients heartburn, chest pain, indigestion or stomach acid coming up. Main clinical signs of LPR are: pseudosulcus vocalis, ventricular obliteration, erythema/hyperemia, vocal fold edema, diffuse laryngeal edema, posterior commissure hypertrophy, granuloma/granulations and thin endolaryngeal mucus. The diagnosis is usually based on a combination of diagnostic signs and symptoms, 24-hour pH-metry, multichannel intraluminal impedance and pepsin in saliva. In therapy proton pump inhibitors are being applied twice a day