Alternative Mode im Spätsozialismus

This paper deals with a paradox: the activity of fashion production, which by its very definition presupposes a large number of users and the social recognition of its own preconditions, could not be realized in the Eighties in the social context of late socialism. During socialism, "alternative fashion" was an inevitably hopeless production. Its exclusivity lacked the credibility granted to western haute couture which successfully lent its name to mass produced clothes. The social standing of alternative fashion was rooted in the individual expression of unique life-style, recognized by just a handful of like-minded participants of one\u27s own group. In itself, it testified to the character of those practices as well as to the social context in which it existed. The products of "alternative" fashion born during socialist times denied the whole system by their mere existence. By doing so, they justified their alternative status at both a sociological and at a political level. On the other hand, alternative fashion because it was essentially useless and produced as individual items, was stuck in the area traditionally defined as "art". It did not even question the postmodern industrially defined re- -interpretation of art.Rad se bavi paradoksom: djelatnost modne proizvodnje, koja po svojoj definiciji pretpostavlja velik broj korisnika i društvenu priznatost vlastitih preduvjeta, nije se mogla ostvariti osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća u društvenom kontekstu kasnog socijalizma. U vrijeme socijalizma "alternativna moda" bila je neizbježno beznadna proizvodnja. Njezinoj ekskluzivnosti nedostajala je vjerodostojnost koju je imala zapadna visoka moda (haute couture) te koja je uspješno dala svoje ime masovnoj proizvodnji odjeće. Društveni položaj alternativne mode bio je ukorijenjen u pojedinačnom izrazu jedinstvenoga životnog stila koji je prepoznala samo nekolicina istomislećih sudionika unutar vlastite skupine. Sama po sebi, alternativna moda svjedočila je o karakteru takvih praksa i o društvenom kontekstu u kojem je postojala. Proizvodi "alternativne" mode, rođeni u socijalističkim vremenima, nijekali su cijeli sustav samim svojim postojanjem. Time su opravdavali svoj alternativni položaj i na sociološkoj i političkoj razini. S druge strane, alternativna moda, jer je bila bitno beskorisna i izrađivana u pojedinačnim primjercima, zapela je unutar područja koje je tradicionalno pripadalo "umjetnosti". Nije niti propitala postmodernu industrijski definiranu reinterpretaciju umjetnosti.Die vorliegende Arbeit widmet sich folgendem Paradox: Der Industriezweig der Modeproduktion, der seinen immanenten Gegebenheiten gemäß eine große Verbraucherzahl und die gesellschaftliche Anerkennung seiner Prämissen voraussetzt, konnte in den 80er Jahren des 20. Jahrhunderts – im gesellschaftlichen Kontext des Spätsozialismus – nicht verwirklicht werden. In der Zeit des Sozialismus war "alternative Mode" ein unweigerlich zum Scheitern verurteilter Produktionszweig. Um wirklich exklusiv zu sein, ermangelte es ihr an der Glaubwürdigkeit, wie sie der Haute Couture des Westens zukam – der es folglich auch gelang, die Massenerzeugung von Konfektionsartikeln unter eigenem Namen anzutreiben. Der gesellschaftliche Status alternativer Modeartikel war verwurzelt in der Äußerung eines individuellen Lebensstils, den nur eine geringe Zahl gleich denkender Mitglieder einer bestimmten Gesellschaftsgruppe für sich zu beanspruchen wusste. Alternative Mode diente an sich als der Nachweis eines solchermaßen praktizierten Lebensstils und zeugte vom gesellschaftlichen Kontext, innerhalb dessen sie existierte. Erzeugnisse "alternativer" Mode, die in der Zeit des Sozialismus entstanden, negierten allein durch ihre Existenz das gesamte gesellschaftliche und politische System. Somit war ihre alternative Position sowohl auf gesellschaftlicher als auch politischer Ebene gerechtfertigt. Da alternative Mode im Wesentlichen aber nutzlos war und in Einzelexemplaren angefertigt wurde, blieb sie andererseits wiederum auf Bereiche beschränkt, die traditionell der "Kunst" zugerechnet wurden. Ebenso wenig ist es zu einer Hinterfragung der postmodernen, industriell definierten Neuinterpretierung der Kunst gekommen

Klasa u jugoslavenskom socijalizmu i u postjugoslavenskim društvima: prema bourdieuovskom repozicioniranju problema (Drugi dio)

This article attempts to outline what its authors see as a potentially productive methodological approach for studying the connection between the notion of class in socialist Yugoslavia and class-related developments in its successor countries. The first part of the text consists of an extended elaboration of the ideological and social theoretical conceptions of class during the socialist period in Yugoslavia (1945–1990). This elaboration puts forth an interpretation that diagnoses an implicit and hitherto little noted interpretive move from Marx’s dual to Weber’s multidimensional model in the pre-empirical explanations of class in Yugoslav social theory. Following this, an account is given of the 1970s and 1980s class-centred empirical research in Yugoslavia, vacillating between Marxism and structural functionalism, and eventually aiming at an analytical reconciliation of the notions of class and stratum. In the second part of the article, a repositioning of the issue in terms of Bourdieu’s class theory is discussed as a potential contribution to explaining many of the blind spots of the socialist theorizing of class. This part of the article also contains a brief commentary of class-related research in post-Yugoslav societies, i.e. in the period of post-socialist transition. With references made to empirical studies carried out in two post-Yugoslav countries (Serbia and Croatia), the authors conclude that the concepts of methodologically cross-fertilized Bourdieuan class theory prove to be useful in this context as well, and can serve as a potent interpretive span between the socialist and post-socialist social spaces.Članak pokušava u glavnim crtama prikazati ono što njegova autorica i autor vide kao potencijalno produktivan metodološki pristup proučavanju veze između pojma klase u socijalističkoj Jugoslaviji i razvoja događaja povezanih s klasom u zemljama koje su joj sljednice. Prvi dio teksta sastoji se od dulje rasprave o ideološkim i društveno-teorijskim koncepcijama klase tijekom socijalističkog razdoblja u Jugoslaviji (1945.–1990.). U ovoj se raspravi predlaže interpretacija koja dijagnosticira implicitan i prethodno malo zamijećen interpretativni pomak od Marxova dualnoga prema Weberovu multidimenzionalnom modelu u predempirijskim objašnjenjima klase u jugoslavenskoj društvenoj teoriji. Nakon toga, donosi se prikaz empirijskih istraživanja usredotočenih na klasu iz sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća, koja se kolebaju između marksizma i strukturalnog funkcionalizma te u konačnici teže analitičkom pomirenju pojmova klase i sloja. U drugom dijelu članka, raspravlja se o repozicioniranju problematike u smislu Bourdieuove teorije klase, što se vidi kao mogući doprinos objašnjavanju brojnih slijepih točaka socijalističkog teoretiziranja o klasi. Taj dio članka također sadržava sažet komentar istraživanja povezanih s klasom u postjugoslavenskim društvima, odnosno u razdoblju postsocijalističke tranzicije. Pozivajući se na empirijska istraživanja provedena u dvjema postjugoslavenskim zemljama (Srbiji i Hrvatskoj), autorica i autor zaključuju da se Bourdieuova teorija klase, obogaćena križanjem s drugim metodologijama, ponovno pokazuje korisnom u tom kontekstu i da može poslužiti kao uvjerljiva interpretativna poveznica između socijalističkih i postsocijalističkih društvenih prostora

SCEPTICAL GENERATION IN COUNTER-MODERNIZING CONTEXT

Kontekst razvoja hrvatskog društva nakon raspada socijalističkih poredaka opterećen je ne samo procesima specifičnim za sve postsocijalističke zemlje, kao što su gubitak tradicionalnih sigurnosti ili renesansa “dezintegracijskog kapitalizma” (Beck,1994., 479), nego i posebnim, poslijeratnim procesima. Budući da to rezulira složenim posredovanjem između individualnih i kolektivnih ponašanja, mladi u Hrvatskoj devedesetih našli su se u ambivalentnoj situaciji. U procjepu između težnje za sigurnošću i razvojnih mogućnosti u kojima se nalaze otežano razvijaju samodjelatne forme prisvajanja materijalnih, kulturnih i biografskih resursa. Skeptični prema vlastitoj budućnosti, ponajprije nastoje osigurati svakodnevne životne osnove te se izjašnjavaju kao nepolitični, okrenuti sebi, privatnom prostoru i slobodnom vremenu.The context of the development of the Croatian society after the decay of the socialist structures is burdened not only by the processes specific for all postsocialist countries such as the loss of the traditional securities or the renaissance of the “desintegrating capitalism” (Beck, 1994, 479), but with the specific post war processes. Since it results with the complex mediation between the individual and collective behaviours the young people of the nineties in Croatia have found themselves in an ambivalent situation. Finding themselves in the gap between the wish for security and the possibilities for development they can hardly develop self functioning ways of achieving the material, cultural and biographical resources. Sceptical towards their own future they primarily tend to provide for their everyday basic needs and declare themselves as nonpolitical, interested only in themselves, their private space and free time

Klasa u jugoslavenskom socijalizmu i u postjugoslavenskim društvima: prema bourdieuovskom repozicioniranju problema (Prvi dio)

This article attempts to outline what its authors see as a potentially productive methodological approach for studying the connection between the notion of class in socialist Yugoslavia and class-related developments in its successor countries. The first part of the text consists of an extended elaboration of the ideological and social theoretical conceptions of class during the socialist period in Yugoslavia (1945–1990). This elaboration puts forth an interpretation that diagnoses an implicit and hitherto little noted interpretive move from Marx’s dual to Weber’s multidimensional model in the pre-empirical explanations of class in Yugoslav social theory. Following this, an account is given of the 1970s and 1980s class-centred empirical research in Yugoslavia, vacillating between Marxism and structural functionalism, and eventually aiming at an analytical reconciliation of the notions of class and stratum. In the second part of the article, a repositioning of the issue in terms of Bourdieu’s class theory is discussed as a potential contribution to explaining many of the blind spots of the socialist theorizing of class. This part of the article also contains a brief commentary of class-related research in post-Yugoslav societies, i.e. in the period of post-socialist transition. With references made to empirical studies carried out in two post-Yugoslav countries (Serbia and Croatia), the authors conclude that the concepts of methodologically cross-fertilized Bourdieuan class theory prove to be useful in this context as well, and can serve as a potent interpretive span between the socialist and post-socialist social spaces.Članak pokušava u glavnim crtama prikazati ono što njegova autorica i autor vide kao potencijalno produktivan metodološki pristup proučavanju veze između pojma klase u socijalističkoj Jugoslaviji i razvoja događaja povezanih s klasom u zemljama koje su joj sljednice. Prvi dio teksta sastoji se od dulje rasprave o ideološkim i društveno-teorijskim koncepcijama klase tijekom socijalističkog razdoblja u Jugoslaviji (1945.–1990.). U ovoj se raspravi predlaže interpretacija koja dijagnosticira implicitan i prethodno malo zamijećen interpretativni pomak od Marxova dualnoga prema Weberovu multidimenzionalnom modelu u predempirijskim objašnjenjima klase u jugoslavenskoj društvenoj teoriji. Nakon toga, donosi se prikaz empirijskih istraživanja usredotočenih na klasu iz sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća, koja se kolebaju između marksizma i strukturalnog funkcionalizma te u konačnici teže analitičkom pomirenju pojmova klase i sloja. U drugom dijelu članka, raspravlja se o repozicioniranju problematike u smislu Bourdieuove teorije klase, što se vidi kao mogući doprinos objašnjavanju brojnih slijepih točaka socijalističkog teoretiziranja o klasi. Taj dio članka također sadržava sažet komentar istraživanja povezanih s klasom u postjugoslavenskim društvima, odnosno u razdoblju postsocijalističke tranzicije. Pozivajući se na empirijska istraživanja provedena u dvjema postjugoslavenskim zemljama (Srbiji i Hrvatskoj), autorica i autor zaključuju da se Bourdieuova teorija klase, obogaćena križanjem s drugim metodologijama, ponovno pokazuje korisnom u tom kontekstu i da može poslužiti kao uvjerljiva interpretativna poveznica između socijalističkih i postsocijalističkih društvenih prostora

The social participation of Croatian citizens as an indicator of social capital

Članak interpretira odabrane podatke dobivene istraživanjem "Odnos spolova u hrvatskom društvu i uloga Crkve", što ga je u jesen 2005. godine na reprezentativnom uzorku hrvatskih građana i građanki proveo Franjevački institut za kulturu mira iz Splita. Na temelju podataka dobivenih odgovorima na pitanja o društvenom angažmanu građana i građanki u dobrovoljnomradu, o tome kome se obraćaju za pomoć u teškim situacijama i općenito o njihovim životnim ciljevima, u članku se raspravlja o stanju razvijenosti društvenog kapitala u hrvatskom društvu. Relevantni rezultati navedenog istraživanja uspoređuju se pritom s rezultatima sličnih istraživanja u drugim zemljama te ranijim istraživanjima na slične teme u Hrvatskoj. Posebna se pozornost posvećuje kontekstualizaciji istraživanjem dobivenih odgovora u kontekst religijski motiviranog ili organiziranog društvenog angažmana u SAD-u, kao najistaknutijem primjeru dobrovoljnog rada i društvenog angažmana u drukčijoj religijskoj tradiciji.Ranije interpretacije (Baloban, 2005), koje su tvrdile da je nedostatak društvenog angažmana u Hrvatskoj posljedica nepostojanja tradicije civilno-društvenog djelovanja, dopunjuju se tvrdnjom da izostanak takva angažmana svjedoči i o slaboj razvijenosti društvenog kapitala. U smislu profila religijske kulture, rezultati dobiveni istraživanjem ukazuju na hijerarhijski strukturirano katoličanstvo, koje se povezuje s manjom spremnošću na angažman u civilnom društvu i manjim stupnjem društvene integriranosti. Uz razlike prema sjevernoameričkoj evangeličkoj tradiciji i postavkama neokomunitarističkih teorija, pokazuju se također i razlike prema shvaćanju društvenog angažmana u teorijama o "refleksivnoj modernizaciji", koji je utemeljen na europskojtradiciji socijalne države. Prema rezultatima istraživanja, naime, hrvatski građani i građanke u znatno većem postotku smisao života vide u materijalističkim, nego u nematerijalističkim, odnosno potencijalno "postmaterijalističkim" vrijednostima (Inglehart), koje se povezuju s razvijenošću društvenog kapitala.The article interprets certain data acquired from the project "Gender Relations in CroatianSociety and the Role of the Church", which the Franciscan Institute for the Culture of Peacein Split conducted on a representative sample of Croatian citizens in the fall of 2005. Basedon the data they got from the answers to questions about the social participation of citizens involunteer work, about who they went to for help in difficult situations and about their goalsin life in general, the article discusses the state of development of social capital in Croatiansociety. The relevant results from the project are compared to the results from similar projectsin other countries and to earlier Croatian research with similar themes. Special attention is paidto contextualization by viewing the results in the context of religiously motivated or organizedsocial participation in the USA, as the most prominent example of voluntary work and socialparticipation in a different religious tradition.Earlier interpretations (Baloban, 2005), which claimed that the lack of social participation inCroatia is a result of the absence of a civil-social activity tradition, are complemented with theassertion that the absence of such participation indicates poor development of social capital.As a profile of religious culture, the results of the research indicate hierarchically structuredCatholicism, which is connected to a lack of preparedness to participate in civil society and alesser degree of integration. As well as differences compared to North American evangelicaltradition and the postulates of neocommunitarian theory, differences compared to the viewof social participation in the theories of "reflexive modernization", which are based on theEuropean tradition of social states, were also found. According to the results of the research,a greater percentage of Croatian citizens see the meaning of life in materialistic, rather than inimmaterialist or potentially "post-materialist" values (Inglehart), which are tied to the stage ofdevelopment of social capital.</p

CULTURA ALTERNATIVA COME LA FORMA DELLA RESISTENZA NEL SOCIALISMO DI AUTOGESTIONE

Da bi se opisalo fenomene alternativne kulture u hrvatskoj verziji samoupravnog socijalizma, u članku se predlažu termini "atomlzlrana alternativnost" i "alternativne inicijative". Za razliku od "integrirane alternative", čiji su prethodno alternativni životni stilovi i vrijednosti u kasnim sedamdesetim i osamdesetim godinama postali legitiman dio tržišta u razvijenim postindustrijskim društvima, u totalitarnim je društvima bilo kakva "alternativnost" bila smatrana "opozicijskom" i potencijalno subverzivnom. U samoupravnom socijalističkom društvu nije moglo biti novih društvenih pokreta u izvornom značenju tog pojma. Postojala su dva načina da se "alternativnost" učini javnom: (1) kroz "atomiziranu alternativnost" koja se odvijala gotovo isključivo na osobnoj razini i čiji se akteri nisu uspjeli povezati u "alternativnu mrežu" te (2) kroz "alternativne inicijative", koje su djelomično predstavljale alternativne interese na organiziran i legalan način, ali koje su nužno bile više uključene u ideološke rituale poretka. Zaključak je članka da se "atomizirano alternativni" životni stilovi javljaju kao oblik otpora i jedina istinski opozicijska "alternativna" kultura u hrvatskoj verZiji socijalističkog samoupravljanja.ln order to describe the phenomena of alternative culture in the Croatian version of self-managing socialism, the article proposes the concepts "atomized alternativeness" and "alternative initiative". ln contrast to "integrated alternative", whose previously alternative Iifestyles and values in the late seventies and eighties became a legitimate part ofthe market in developed postindustrial societies, in totalitarian societies any "alternativeness" was considered "oppositional" and potentially subversive. In the self-managing socialist society there could not have been any new social movements in the original meaning of the concept. Two modes existed for making "alternativeness" public: (1) through "atomized alternativeness" which went on almost exclusively on a personal level and whose actors did not manage to join into an "alternative network", and through (2) "alternative initiatives", which in part represented alternative interests in an organized legal way, but which were necessarily more involved in ideological rituals of the establishment. The conclusion is that "atomized alternative" lifestyles appear as a form of resistance and the only true oppositional "alternative" culture in the Croatian version of socialist self-management.Per poter dese rivere il fenomeno della cultura alternativa nella versione croata del social ismo di autogestione itermini "alternativa atomizzata" e "iniziativa alternativa" si propongono nell\u27articolo. "Alternativa integrata" il cui stile della vita alternativa negli anni settanta e ottanta e diventato la parte legittima del mercato nelle societa totalitario in cui "alternativa" quaisiasi veniva considerata "opposizione" e sovversivo potenziale. Nella societa del social ismo di autogestione inuovoi movi menti sociali del significato originale erana impossibili. Erano due posslblllta di fare "alternativa" pubblica: 1) attraverso alternativa atomizzata, esclusivamente basata sul livello personale non legata alla "rete alternativa" 2) attraverso "iniziative alternative" rappresentando parzialmente gli interssi alternativi nel modo organizzato e legale ma necessariamente incluse nei rituali ideologici degli ordinamenti sociali. Possiamo concludere che lo stile della vita "atomizzato alternativo" rappresenta la forma della resistenza e unica sincera cultura "alternativa" nella versione croata del socialismo di autogestione. II periodo della transizione dal paradigma industriale al paradigma post-industriale nelle societa neasocialista demograficamente sviluppate (la seconda parte degli anni settanta e ottanta) e stato il periodo di risolvere i conflitti sociali caratterizzato dal fenomena dei nuovi movimenti sociali e manifestazioni degli uomi soli riuniti nei gruppi