Percipirana socijalna podrška pacijenata uključenih u psihoterapijski tretman

Paper is theoretically grounded in the model of social support. The aim of presented research is to gain insight in the perceived level of social support for people in hospital conditions due to the diagnostic criteria and forms of treatment. The proposed model is a multi-source support model. The sample of the study consists of 51 participants who were enrolled in some form of treatment in the University Psychiatric Hospital Vrapče, since the beginning of February to the end of April 2017. Multidimensional Scale of Social Support (MSPSS), was used. The highest score of perceived support is experienced by significant others (M= 5.72). Interestingly, weakest result of the perceived support by participants was obtained on the subscale of support experienced by the family (M = 5). Negative significant was found between perceived social support and age; support is negatively related to age. Older participants rated a lower level of support than the younger ones (-279*, Pearson’s correlation coefficient). There are no differences or significant correlations in the perception of social support, gender and form of treatment of participants.Rad je teoretski utemeljen na modelu socijalne potpore. Cilj predstavljenog istraživanja je steći uvid u percipiranu razinu socijalne potpore ljudima u bolničkim uvjetima zbog dijagnostičkih kriterija i oblika liječenja. Predloženi model je model podrške iz više izvora. Uzorak studije sastoji se od 51 sudionika koji su primljeni na neki oblik liječenja na Klinici za psihijatriju Vrapče, od početka veljače do kraja travnja 2017. Korištena je Multidimenzionalna skala socijalne potpore (MSPSS). Najveću ocjenu opažene podrške imaju životni partneri (M = 5,72). Zanimljivo je da je najslabiji rezultat percepcije podrške od strane ispitanika postignut na subskali potpore koju su doživjeli od obitelj (M = 5). Nađena je negativna povezanost između percepcije socijalne podrške i dobi; podrška je negativno povezana s godinama. Stariji sudionici ocijenili su nižu razinu potpore od mlađih (-279 *, Pearsonov koeficijent korelacije). Ne postoje razlike ili značajne korelacije u percepciji socijalne podrške, spolu i obliku liječenja sudionika

EXPERIENCE IN ONLINE THERAPY DURING THE COVID-19 PANDEMIC AND ITS INFLUENCE ON EVENTS IN THE GROUP

U kontekstu aktualnih globalnih zbivanja uslijed pandemije stručnjaci u području mentalnog zdravlja prepoznali su nužnost ponude alternativnih načina pružanja potpore i liječenja te su se mnogi prvi puta našli u situaciji provođenja online usluga/terapija. Rad prikazuje iskustvo u gotovo četiri mjeseca online rada grupe vođene u okviru izobrazbe iz grupne analize te rasvjetljuje određena zbivanja i promjene koje su se dogodile tijekom grupnog rada u virtualnom okruženju. Grupa koja se dvije godine sastajala uživo, unatoč određenim teškoćama i acting outu jednog člana, uspjela se prilagoditi novom settingu te je ostvarila napredak u radu. Rad ističe prednosti online terapije u smislu dostupnosti pomoći i potpore u vrijeme naglašenih potreba, kontinuiteta rada i napredovanja u terapiji do ponovnog nastavka rada uživo, ali upozorava i na izazove virtualnog settinga koji zahtijeva prilagodbu svih sudionika terapije, u smislu očuvanja grupnih granica, prevladavanja separacijske anksioznosti, tehničkih i komunikacijskih teškoća i drugih specifičnih pojava koje utječu na terapijski rad.In the context of global events during the pandemic, experts in the field of mental health have recognized the necessity of offering alternative modes of providing support and treatment, and many of them have engaged in conducting online services/therapy for the first time. Herein we present our experience in conducting online group work over almost 4 months, which was performed as part of group analysis training and which has brought certain event and changes to light that took place during group therapy in a virtual environment. The group, which had previously met face-to-face for two years, was able to adjust to the new setting and achieve progress despite certain difficulties and an episode in which one group member acted out. This article presents the advantages of online therapy regarding the availability of help and support during a period of increased patient needs and in achieving continuity of treatment as well as progress in therapy until face-to-face meetings become possible once more, but we also describe the challenges tied to the virtual setting, which requires adjustments from all therapy participants with regard to maintaining boundaries within the group, overcoming separation anxiety, technical and communication difficulties, and other unique factors that influence group therapy

Sindrom sagorijevanja stručnjaka mentalnog zdravlja: psihijatrijska bolnica

Burnout is frequently mentioned as a problem in the mental health field. As a type of prolonged response to chronic job-related stressors, has a special significance in health care where staff experience both psychological-emotional and physical stress. The aim of the paper was to determine the level of stress in professionals working in psychiatric hospital, as well as to explore possible differences in stress level regarding the different characteristic of participants as sex, level of education, marital status, working hours etc. The Burnout Clinical Subtypes Questionnaire was used. Study was conducted from July to December 2014, and from April to May 2015. The sample of 141 participants who work in mental health profession consists of 39.9% male and 68.1% female, average age of 38.98 years. Overall results show that participants have lower scores on all subscales. The results showed that there is moderate burnout experience in the sense that participants feel overload when they try to maximize their reward by taking on a volume and pace of work that become excessive. This questionnaire can be a very useful instrument for future evaluation and designing interventions and different treatment strategies for subtypes of burnout.Burnout (sagorijevanje) se često spominje kao pojava u području mentalnog zdravlja. Riječ je o prolongiranom odgovoru na kronične stresore vezane uz posao, te kao takav ima poseban značaj u zdravstvu gdje je emocionalni i fizički stres nerijetko iskustvo osoblja. Cilj rada je odrediti razinu stresa kod stručnjaka koji rade u psihijatrijskoj bolnici, kao i istražiti postoje li razlike u razini stresa obzirom na različite karakteristike sudionika kao što su spol, stupanj obrazovanja, bračni status, radno vrijeme itd. U radu je korišten Upitnik sagorijevanja na poslu sa kliničkim podtipovima (The Burnout Clinical Subtypes Questionnaire – BCSQ). Studija je provedena od srpnja do prosinca 2014., te od travnja do svibnja 2015. Uzorak čini 141 sudionik, stručnjaka u području zaštite mentalnog zdravlja, zaposlenih u psihijatrijskoj bolnici, 39.9% čine muškarci, a 68.1% žene, prosječne dobi 38. 8 godina. Ukupni rezultati pokazuju da sudionici imaju niže rezultate na svim subskalama. Rezultati su pokazali da postoji umjereno iskustvo sagorijevanja na poslu, na način da će sudionik osjećati preopterećenje kada pokušava povećati svoju naknadu radeći prekovremeno. Ovaj upitnik može biti vrlo koristan instrument za buduće procjene i programiranje intervencija, kao i za različite strategije liječenja pojedinih podtipova sagorijevanja na poslu

Suicidality and Depression

Osobe s mentalnim poremećajima počine oko 90% svih suicida. Afektivne bolesti (velika depresija, bipolarni poremećaj i shizoafektivni poremećaj) najčešće su dijagnoze među počiniteljima i čine 60 do 70% udjela u suicidima. Doživotni rizik od suicida kod bolesnika s depresijom je 15%. Neki čimbenici suicidalnog rizika su: suicidalna ili homicidalna promišljanja, namjere ili planovi; pristup sredstvima za počinjenje suicida i njihova letalnost; prisutnost psihotičnih simptoma, imperativnih halucinacija ili teške anksioznosti; zlouporaba alkohola ili psihoaktivnih tvari; povijest i ozbiljnost prijašnjih pokušaja te obiteljska anamneza. U kliničkoj praksi je važno procijeniti rizik od suicidalnog ponašanja i njegov intenzitet. Kako suicid nije mentalni poremećaj ili psihijatrijska dijagnostička kategorija, glavnina tretmana odnosi se na depresivni poremećaj. Nema specifične farmakoterapije u liječenju suicidalnog ponašanja, ali se primjenjuju različite skupine lijekova. Velika je kontroverza mogu li određeni lijekovi povećati sklonost ekspresiji suicidalnog ponašanja ili preveniraju njegov početak kod osoba pod povećanim rizikom. Liječenjem simptoma djelujemo na ekspresiju suicidalnog ponašanja. Ipak, istraživanja pokazuju da je nedavni porast u propisivanju antidepresiva pridonio padu suicida. Specifični načini liječenja suicidalnog ponašanja su: 1. somatska terapija i 2. psihoterapija. Izbor psihofarmaka ovisi o težini bolesti, suicidalnom riziku, sigurnosti i učinkovitosti lijeka, nuspojavama ili interakcijama s drugim lijekovima, bolesnikovoj suradnji, socijalnoj potpori i tjelesnom komorbiditetu. Preventivni postupci obuhvaćaju adekvatno i pravovremeno prepoznavanje osnovne psihijatrijske bolesti, komorbiditeta te suicidalnog ponašanja bolesnika uz uvođenje odgovarajućih psihofarmaka, psihoterapijskih i psihosocijalnih postupaka.People with mental disorders commit about 90% of all suicides. Affective disorders (serious depression, bipolar disorder and schizoaffective disorder) are diagnosed in 60% to 70% of suicides. A lifetime risk of suicide in people suffering from depression is 15%. Some suicidal risk factors include: suicidal or homicidal thoughts, intentions and plans; access to the methods for committing suicide and their lethality; presence of psychotic symptoms, imperative hallucinations or serious anxiety; abuse of alcohol or psychoactive substances; history and seriousness of previous attempts, and positive family history. In clinical practice, it is important to evaluate the risk of suicide and its intensity. As suicide is neither a mental disorder nor a psychiatric diagnostic category, the treatment mainly focuses on a bipolar disorder. Although there is no specific pharmacotherapy, various drug classes are used. The question whether certain drugs can intensify or prevent suicidal behavior in people with increased risk is very controversial. By treating the symptoms, we influence the expression of suicidal behavior. However, the research shows that a recent increase in the prescription of antidepressants contributed to a drop in the suicide rate. Specific therapies for suicidal behavior include: 1) somatic therapy and 2) psychotherapy. The choice of psychopharmaceuticals depends on disease stage, suicidal risk, drug safety and efficacy, side effects or interactions with other medications, patient compliance, social support, and physical comorbidity. The preventive procedures comprise adequate and timely recognition of the underlying psychiatric disease, comorbidity (psychiatric or physical) and suicidal behavior in patients along with the introduction of appropriate psychopharmaceuticals and psychotherapeutic and psychosocial procedures

Mental Health of Persons with Alzheimer’s Disease

Cilj ovog rada je prikazati mentalno zdravlje osoba oboljelih od Alzheimerove bolesti opisivanjem neuropsihijatrijskih simptoma koji se javljaju tijekom bolesti te putem sustavnog prikaza istraživanja prevalencije navedenih simptoma. Neuropsihijatrijski simptomi Alzheimerove bolesti su simptomi koji uključuju promjene ličnosti, poremećaje raspoloženja, motoričkih aktivnosti i brojne druge promjene koje osim samog oboljelog mogu opaziti i osobe u okolini bolesnika (liječnici, njegovatelji i dr.). Također, simptomi negativno utječu ne samo na oboljele, već i na osobe oko njih (obitelj, njegovatelji, sustav skrbi za oboljele, te cjelokupno društvo). Rad prikazuje Alzheimerovu bolest općenito i njezine neuropsihijatrijske simptome njihovim definiranjem, opisom, načinom tretmana, mjerenjem i grupiranjem. U radu je prikazana i prevalencija neuropsihijatrijskih simptoma, te su nalazi dobiveni sustavnom analizom dostupnih istraživanja uspoređeni s nalazima ranijih istraživanja. Tako su najčešći bili simptomi apatije, depresije i iritabilnosti, a najrjeđi simptomi euforije i halucinacije, što je bilo u skladu s nalazima ranijih istraživanja (uz manja odstupanja, koja su također prikazana u radu). S obzirom na očekivani porast starijih osoba u društvu te samim tim i oboljelih od raznih vrsta demencije (od kojih je Alzheimerova bolest najčešća), očekivano je da će rasti interes kako za samu bolest, tako i za njezine simptome.This paper aims to describe the mental health of patients with Alzheimer’s disease, considering the neuropsychiatric symptoms appearing over the course of the illness and a systematic review of research studies on the prevalence of the symptoms. The neuropsychiatric symptoms of Alzheimer’s disease involve altered personality traits, mood and motor disorders, and numerous other signs apparent not only to patients but also to other people (physicians, caregivers, etc.). Namely, besides the patients, the symptoms equally affect their environment (family, caregivers, system of care for people with the disease, and the entire society). This paper presents Alzheimer’s disease in general and its neuropsychiatric symptoms, through their definition, description, treatment interventions, measurement, and classification. The paper also discusses the prevalence of neuropsychiatric symptoms, contrasting the findings from the systematic review with the results of previous research studies. Accordingly, the symptoms of apathy, depression, and irritability tend to prevail, while euphoria and hallucinations seem the least prevalent, which is consistent with the research findings from previous studies (with minor deviations, also presented in the paper). Given the projected increase of the elderly population and, accordingly, more people suffering from different types of dementia (most often Alzheimer’s disease), the interest in the disease and its symptoms is expected to further increase in the future

ULOGA SOCIJALNOG RADNIKA U SOCIOTERAPIJSKIM I PSIHOSOCIJALNIM POSTUPCIMA KOD OSOBA S RIZIKOM RAZVOJA DEPRESIJE UZROKOVANE STRESNIM ŽIVOTNIM DOGAĐAJIMA

Prikazano je značenje stresnih životnih događaja u razvoju depresije te uloga socijalnog radnika u prevenciji depresivnog poremećaja socioterapijskim i psihosocijalnim postupcima. U stresne životne događaje se ubrajaju: smrt supružnika, zatvorska kazna, smrt člana uže obitelji, čin samoubojstva člana uže obitelji, nemogućnost vraćanja duga, beskućništvo, ozbiljnija bolest užeg člana obitelji, nezaposlenost, razvod, raspad obitelji. Brojna istraživanja su pokazala da neki od tih stresnih događaja mogu uzrokovati razvoj depresivnog poremećaja djece i odraslih. Aktivnosti socijalnog radnika obuhvaćaju brojne postupke, uključujući i one zakonski regulirane, usmjerene na prevenciju stresnih događaja i javljanje depresije, ali i na rehabilitaciju osoba oboljelih od depresije. Ovo područje zahtijeva daljnje istraživanje s ciljem iznalaženja što učinkovitijih modela socijalne zaštite

PSYCHOSOCIAL ASPECTS OF BORDERLINE PERSONALITY DISORDER

Granični poremećaj ličnosti najčešće se javlja u kasnoj adolescenciji ili mlađoj odrasloj dobi, a njegova najjasnija prezentacija je u odrasloj dobi, nakon završetka psihološkog sazrijevanja. Simptomi ovog poremećaja manifestiraju se nestabilnim afektom, impulzivnim ponašanjem, poremećajem identiteta, nestabilnim interpersonalnim odnosima i mogućim pogreškama u testiranju realnosti što sve može rezultirati značajnim poteškoćama osobnog, obiteljskog, roditeljskog, socijalnog i radnog funkcioniranja. Prognostički dodatnu otegotnu okolnost predstavljaju i česti komorbiditeti (afektivni poremećaji, anksioznost i zlouporaba sredstava ovisnosti itd). Etiološki čimbenici poremećaja su mnogobrojni i nedovoljno poznati, a na razini današnjih saznanja uključuju interakciju bioloških predispozicija i okolišnih faktora. U liječenju i skrbi za osobe s graničnim poremećajem ličnosti, uz psihoterapiju i socioterapiju (i po potrebi farmakoterapiju), neophodna je i primjena sveobuhvatnih psihosocijalnih intervencija pri čemu ključnu ulogu imaju socijalni radnici. Pravodobno prepoznavanje etioloških čimbenika i poduzimanje mjera iz nadležnosti socijalnih radnika u okviru sustava socijalne skrbi može pridonijeti prevenciji javljanja ovog poremećaja ličnosti, dok mjere i intervencije koje se primjenjuju prema oboljelim osobama mogu pomoći u njihovoj rehabilitaciji i dobrobiti, kao i dobrobiti članova njihove obitelji.Borderline personality disorder most commonly occurs in late adolescence or young adulthood, while its most clear presentation appears in adulthood, upon completion of psychological maturation. The symptoms of the disorder are manifested by unstable affect, impulsive behaviour, identity disorder, unstable interpersonal relationships and possible errors in reality testing, which can all lead to significant difficulties in personal, familial, parental, social and work functioning. Frequent comorbidities (affective disorders, anxiety and substance abuse, etc.) are further aggravating factors in terms of prognosis. Etiological factors of the disorder are numerous and not well known, but present findings indicate that they include an interaction of biological predispositions and environmental factors. In the treatment and care of persons with borderline personality disorder, in addition to psychotherapy and sociotherapy (and pharmacotherapy if necessary), comprehensive psycho-social interventions are essential, where social workers play a key role. Timely identification of etiological factors and measures within the competence of social workers in the welfare system can contribute to the prevention of this personality disorder, while measures and interventions applied to the affected persons can contribute to their rehabilitation and well-being, as well as the well-being of their family members

Impact of the COVID-19 Pandemic on Patients with Anxiety and Depressive Disorders

Pandemija COVID-19 svojim utjecajem na tjelesno zdravlje te kao potencijalna životna ugroza ima značajne reperkusije na mentalno zdravlje u smislu posljedičnog psihološkog distresa i pojave simptoma psihičkih poremećaja. Navedeni utjecaj je dodatno otežan mjerama socijalne izolacije kao jednim od načina sprječavanja širenja pandemije. Utjecaj pandemije na oboljele od anksioznih i depresivnih poremećaja može se manifestirati kroz inadekvatnu i maladaptivnu prilagodbenu reakciju koja rezultira pretjeranom tjeskobom ili pak pogoršanjem simptoma osnovnog poremećaja, odnosno recidivom poremećaja. S druge strane, oboljelima značajno otežava baštiniti i pozitivne strane adaptacijskog naprezanja u smislu jačanja otpornosti, odnosno fleksibilnosti zdravih snaga ličnosti. Gledajući s aspekta oboljelih od anksioznih i depresivnih poremećaja u okviru ove pandemije, nameće se potreba za akceptiranjem činjenice kako se radi o vulnerabilnoj populaciji kojoj je potrebno osigurati promptnu i što obuhvatnije organiziranu dostupnost kontinuirane psihijatrijske skrbi.The impact of the COVID-19 pandemic on physical health and as a potentially life-threating condition, has significant repercussions on mental health by consequent psychological distress and the appearance of symptoms of mental disorders. Social isolation, as an epidemiologic measure, represents additional adverse impact on mental health. The pandemic’s influence on patients with anxiety and depressive disorders may manifest as an inadequate and maladaptive response resulting in excessive anxiety or worsening of the symptoms of the underlying disorder. Given the patient’s lack of psychological flexibility, it is more difficult for them to inherit the positive aspects of the adaptive effort needed to strengthen their resilience. Patients with anxiety and depressive disorders are a vulnerable population for whom the pandemic poses an additional psychological burden. It is therefore essential to ensure prompt, comprehensive, and continuous psychiatric care