The Sixth Amendment to the Criminal Code: the Introduction of Virtual Currencies and “Revenge Pornograpgy” and Additional Protection of the Relationship of Trust and Vulnerable Persons

U ovom se članku iznose izmjene i dopune Kaznenog zakona učinjene šestom novelom Kaznenog zakona iz srpnja 2021. godine. Kako je tom novelom u Kazneni zakon prvi put uveden pojam virtualnih valuta, a i kazneno djelo zlouporabe snimke spolno eksplicitnog sadržaja, te je dodatno zaštićen odnos povjerenja, odnosno proširen krug ranjivih osoba kroz izmjene određenih kaznenih djela, ali i uvjeta izricanja sigurnosnih mjera, u ovom se članku daje kritički presjek najvažnijih izmjena i dopuna. Izmjene i dopune sistematizirane su u smislene cjeline, ponuđeno je tumačenje određenih novouvedenih pojmova te se naglašava čemu u budućnosti represivni aparat mora pokloniti pažnju kako bi te izmjene i dopune ostvarile svoju svrhu donošenja.This paper sets out the amendments to the Criminal Code, made through the Sixth Amendment to the Criminal Code of July 2021. As this amendment introduces the notion of virtual currencies in the Criminal Code for the first time, as well as the criminal offence of misuse of sexually explicit footage, and additionally protects the relationship of trust and vulnerable persons through changes in certain criminal offences, and the conditions for imposing security measures, a critical cross-section of the most important amendments is provided. In addition, the paper provides a systematisation of the amendments and offers an interpretation of certain terms with an emphasis on what the repressive apparatus must pay attention to in order to fulfil the purpose of these amendments

The Spread of Infectious Diseases as a Threat to Human Security and Criminal Mechanisms in Preventing the Spread of the COVID-19 Virus

Pandemija COVID-19 (SARS-CoV-2) i dalje je glavni globalni problem javnog zdravstva i ljudske sigurnosti. Gotovo sve zemlje svijeta preusmjerile su ogromna sredstva za borbu protiv pandemije nastojeći istodobno sačuvati gospodarstvo. Kako bi se spriječilo širenje te zarazne bolesti i umanjili njezini nepovoljni ishodi, uvedene su mjere kojima se ograničavaju ljudska prava i slobode neophodne u svakom demokratskom društvu. Republika Hrvatska u tom pogledu nije iznimka. U ovom ćemo se članku pozabaviti onim što smatramo najvažnijim kada je riječ o sprečavanju pandemije COVID-19. Poseban naglasak bit će stavljen na potrebu postizanja razumijevanja da pandemija COVID-19 predstavlja prijetnju ljudskoj sigurnosti i ostvarivanju prava na zdravlje i zdravstvenu zaštitu. Sve navedeno stavljamo i u kontekst prijašnjih pandemija, koje su imale dubok utjecaj na daljnja geopolitička previranja, skrećući pozornost na to zašto se pandemija COVID-19 mora razumjeti u kontekstu pojma ljudske sigurnosti (human security). Upravo zbog navedenog prvo ćemo poglavlje posvetiti povijesnom kontinuitetu pandemija, prvenstveno onih koje su se pojavljivale i na području Republike Hrvatske. Istodobno, uzimajući u obzir svrhu kaznenog zakona kao instrumenta ultima ratio, pozabavit ćemo se i onim kaznenim djelima koja štite pojedince kao pravno dobro od širenja zaraznih bolesti u Hrvatskoj. Mora se napomenuti da se kaznenopravne odredbe ne mogu razumjeti bez razumijevanja odredbi koje se odnose na mjere prevencije zaraznih bolesti.The COVID-19 pandemic (SARS-Cov-2) remains a major global public health and human security problem. Almost all countries in the world have redirected enormous resources to combat the pandemic in an effort to preserve the economy at the same time. In order to prevent the spread of this contagious disease, measures have been introduced that restrict the human rights and freedoms that are indispensable in any democratic society in order to minimise the unfavourable outcomes of this disease. The Republic of Croatia is no exception in this regard. In this article, we address what we consider most important when it comes to preventing the COVID-19 pandemic. Particular emphasis is given to the need to achieve an understanding that the COVID-19 pandemic is a threat to human security and the realisation of the right to health and healthcare. We also place all of this in the context of previous pandemics that have had a profound impact on further geopolitical turmoil, drawing attention to why the COIVD-19 pandemic must be understood in the context of the notion of human security. At the same time, taking into account the purpose of criminal law as an ultima ratio instrument, we also address those criminal offences that protect individuals as a legal good from the spread of infectious diseases in Croatia. It must be noted that the criminal law provisions cannot be understood without clearly understanding the provision related to the measures of preventing infectious diseases

Legal Protection of Sexual Minorities in International Criminal Law

For a long time, the issues of sexual orientation and gender identity have been restrained from entering the legal arena as being regarded as too radical. In today’s society, these issues warrant consideration in the context of international criminal law. Critically reflecting on the way of placing these grounds within the international criminal law framework, this paper tries to unpack the sheer possibility of addressing them within the core international crimes. Correctly defining terms such as “sexual orientation” and “gender” is not only germane, but also necessary for international criminal law to tackle them accordingly. By doing so, the power of legal argumentation in international criminal law for protecting sexual minorities is strengthened, but its boundaries and vulnerabilities are also exposed. This paper proposes that the described massive violation of the most fundamental human rights should be legally qualified as persecution. For protecting sexual minorities on an international criminal law scale, it is argued that we are not really “there” yet, but we might just be on the right track

Gospodarska kaznena djela u novom Kaznenom zakonu

U radu se iznose najvažnije promjene gospodarskih kaznenih djela koje priprema Radna skupina Ministarstva pravosuđa koja priprema Nacrt novog Kaznenog zakona, a odnose se prije svega na kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju, kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju i subvencijske prijevare, utaje poreza i carina, zatim izmjena stečajnih kaznenih djela, zatim kaznenih djela protiv tržišnog natjecanja, izmjena kaznenih djela pranja novca i prikrivanja te propisivanja kaznena djela protiv tržišta kapitala u Kaznenom zakonu

Experiments on Human Beings as Crimes Against Humanity: From the Nuremberg medical trials to Pfizer case

Metamorfoza zločina protiv čovječnosti iz jezgrenog zločina kroz koji međunarodno pravo daje odgovor na najteža kršenja međunarodnog humanitarnog prava u zločin kroz koji se daje odgovor na najteža kršenja međunarodnog prava ljudskih prava otvara pitanje koja kršenja temeljnih ljudskih prava opravdavaju stigmu zločina protiv čovječnosti. Supsumiranje nekonsenzualnog podvrgavanja ljudi masovnim eksperimentima u kategoriju zločina protiv čovječnosti dugo se smatralo pravnom avangardom, čak i nakon nürnberškog suđenja nacističkim liječnicima za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti počinjene vršenjem medicinskih eksperimenata u koncentracijskim logorima. Povezujući nürnberško „medicinsko“ suđenje s postupkom protiv vodeće farmaceutske korporacije Pfizer za provođenje fatalnih eksperimenata nad djecom u Nigeriji, rad promišlja mogućnost kaznenopravnog tretmana ovih zločina počinjenih u sprezi multinacionalnih korporacija, državne vlasti i političkih elita kao zločina protiv čovječnosti. I dok nacistički „medicinski“ zločini predstavljaju najekstremniji oblik masovnog eksperimentiranja nad civilnim stanovništvom čijom je jedinom vrijednošću smatrano to da su poslužili kao objekt iznalaženju sredstva za istrebljenje društvenih skupina kojima su pripadali, za „moderni“ kontekst kriminalnog eksperimentiranja na ljudima svojstven je proboj novih aktera – multinacionalnih farmaceutskih korporacija i primat novog interesa – onog ekonomskog. Problematizirajući utemeljenost stavljanja nekonsenzualnih medicinskih eksperimenata u istu ravan s „klasičnim“ modusima izvršenja zločina protiv čovječnosti, u radu se preispituju elementi ovog zločina koji bi na prvi pogled mogli uputiti na nemogućnost odgovora međunarodnog kaznenog prava na ove prakse. Rad prati proboj zabrane nekonsenzualnih eksperimenata u međunarodno pravo kroz recepciju nürnberškog kodeksa, analizirajući uzroke odbojnosti koja je spram vodećih bioetičkih instrumenata koji odstupaju od nürnberškog naslijeđa prisutna upravo u državama čiji su prošli režimi izvršili najveća zvjerstva eksperimentirajući s ljudima. Iako se danas ovakve kriminalne prakse više ne vrše u ime zločinačke ideologije nad „ljudima nevrijednim življenja“, primjetna je tendencija da se nekonsenzualnim eksperimentima primarno podvrgavaju oni smatrani manje vrijednima—ugrožene skupine iz najsiromašnijih zemalja svijeta—redovito u režiji korporacija iz najbogatijih zemalja svijeta s barem prešutnim pristankom vlasti zemalja čiji su stanovnici subjekti eksperimenata. Rad ukazuje na posljedice neriješavanja kolizije interesa različitih dionika u provođenju medicinskih istraživanja u korist samih subjekata istraživanja te razmatrajući pruža li im međunarodno kazneno pravo dostatnu zaštitu.The metamorphosis of a ‘crime against humanity’ from a core crime addressing the most serious violations of international humanitarian law into one empowering the international community with a tool to respond to the gravest violations of international human rights law warrants consideration which human rights violations justify the stigma of crime against humanity being attached to them. Subsuming mass non-consensual human subject experiments under the category of crimes against humanity has been deemed avant-garde for a long time, even after the Nuremberg trial against Nazi physicians for war crimes and crimes against humanity committed by subjecting concentration camps inmates to medical experiments. Linking the Nuremberg trial with the trial against the leading pharmaceutical corporation Pfizer for performing fatal experiments on Nigerian children, the paper reconsiders crimes committed by leading multinational corporations in collusion with national authorities and political elites within the framework of crimes against humanity. While Nazi “medical” crimes represent the most extreme form of mass experiments on civilian population whose only perceived value was to serve as object for obtaining means for exterminating social groups they belonged to, the “modern” context of criminal experiments on human beings is marked by both the appearance of new actors on the international scene – multinational pharmaceutical corporations, and the primacy of a new interest – the economic one. Critically reflecting on the justifiability of placing non-consensual medical experiments on the same level with “classical” modalities of commission of crimes against humanity, the paper examines elements of the crime that might suggest that international criminal law is currently incapable of responding to such criminal practices. The paper traces the emergence of the prohibition of non-consensual experiments in international law by examining the reception of the Nuremberg code, analyzing the causes of reluctance to bind themselves with bioethical instruments that depart from the Nuremberg legacy among precisely those countries whose prior regimes had committed the gravest atrocities by experimenting on people. Even though such crimes today are not committed on people deemed unworthy of living in the name of criminal state ideology, noticeable is the tendency of non-consensual subjection to medical experiments of those perceived less worthy,—i.e., vulnerable groups from the poorest countries—ordinarily in the orchestration of corporations from the wealthiest countries, with at least the tacit consent of authorities in the countries in question, in order to devise medicine for the benefit of groups in the wealthiest countries. The present reflection on the Pfizer case unveils the consequences of not resolving conflicts of interests among the various stakeholders in the process of medical research in favor of human subjects and calls for reconsideration whether there is a proper protection of human subjects by international criminal la

Abuse of social networks in public incitement to violence and hatred and in the spreading of false news: the need for the transposition of the German Act on Improving Law Enforcement on Social Networks?

Sloboda izražavanja kao jedno od temeljnih ljudskih prava doživjela je svoju apsolutnu primjenu tek s masovnom pojavom interneta i društvenih mreža. Internet kao medij omogućuje istovremenu razmjenu podataka s neograničenim brojem korisnika u realnom vremenu, što u povijesti ni jedna informacijska tehnologija nije postigla na razini na kojoj to postiže internet. Zbog brojnih svojih prednosti internet je postao i omiljeno sredstvo za razmjenu neželjenog ili nezakonitog sadržaja te počinjenja niza kažnjivih ponašanja, što je impliciralo i razvoj novih znanstvenih područja izučavanja borbe protiv takvih ponašanja, koja se kolokvijalno nazivaju računalna sigurnost i računalni kriminalitet. Za razliku od brojnih drugih oblika kažnjivih ponašanja na internetu, širenje govora mržnje i lažnih vijesti putem društvenih mreža zbog nepostojanja ujednačene regulative često prolazi bez odgovarajućeg oblika društvenog odgovora. Hrvatsko kazneno zakonodavstvo adresira govor mržnje na internetu kroz kazneno djelo javno poticanje na nasilje i mržnju (članak 325. Kaznenog zakona) bez posebnog propisivanja kada bi društvene mreže odgovarale za širenje takvih sadržaja. Unatoč iznimnoj osviještenosti širih međunarodnih krugova, još uvijek nisu uspostavljeni zajednički okviri koji će normirati odgovornost društvenih mreža za sadržaje koji se putem njihovih platformi šire. Štoviše, zakonodavstvo EU-a, koje je doneseno u vrijeme kada internet i društvene mreže još uvijek nisu imale toliko značajnu ulogu u kreiranju javnog mnijenja, štiti društvene mreže od takve odgovornosti. Ipak, pojedine države, svjesne trenutka i značaja normativnog iskoraka, pristupile su donošenju nacionalnih regulatornih okvira u ovom području. Cilj je autora istražiti postoji li potreba za nacionalnim normiranjem pitanja odgovornosti društvenih mreža za govor mržnje korisnika na njihovim platformama. U cilju istraživanja autori su analizirali provedena međunarodna istraživanja, prikupili podatke Ministarstva unutarnjih poslova i analizirali dostupne podatke državnih tijela, analizirali nacionalno i zakonodavstvo EU-a, kao i Zakon o jačanju provedbe zakona na društvenim mrežama SR Njemačke te konzultirali domaću i međunarodnu literaturu. Nakon provedene analize, autori zaključuju kako je potrebno donijeti poseban zakon koji bi regulirao odgovornosti društvenih mreža za sadržaje koji njihovi korisnici objavljuju. Tek po donošenju posebnog zakona omogućilo bi se procesuiranje društvenih mreža za sadržaje korisnika sukladno odredbama čl. 325. Kaznenog zakona.2 Naime društvene bi mreže npr. nečinjenjem prekršile odredbe tog posebnog zakona koji bi regulirao pitanje njihove odgovornosti ukoliko ne nadziru sadržaj i ne "skidaju" (take-down) nezakoniti sadržaj. Kao uzor regulaciji autori predlažu korištenje njemačkoga Zakona o jačanju provedbe zakona na društvenim mrežama, uz potrebu uvažavanja svih specifičnosti nacionalnog kaznenog pravnog okvira.Freedom of expression, as one of the fundamental human rights, has reached full scope only with the mass phenomena of the internet and social networks. The internet as a medium enables simultaneous data exchange with an unlimited number of users in real time, which no information technology in history has accomplished at the same level. Due to its numerous advantages, the internet has become a favourite tool for exchanging unwanted or illegal content and for unlawful conduct, which has also propelled the development of new scientifi c areas of study in the fight against such conduct, colloquially referred to as cyber security and cybercrime. Unlike many other forms of unlawful conduct on the internet, spreading hate speech and false news on social networks rarely receives an adequate form of social response, due to the lack of harmonised regulations. Croatian criminal legislation addresses hate speech on the internet through the criminal offence called "Public incitement to violence and hatred" (Article 325 of the Criminal Code), which does not regulate specifi cally when social networks are liable for the spreading of such content. Despite the increased awareness raised in broader international circles, a common framework to standardise the accountability of social networks for the content spreading via their platforms has not yet been established. Moreover, EU legislation, adopted at a time when the internet and social networks were not yet playing such an important role in creating public opinion, protects social networks from such accountability. Nevertheless, certain countries, aware of the moment and the importance of a normative breakthrough, have embarked upon the adoption of national regulatory frameworks in this area. The author’s objective is to investigate whether there is a need for national standardisation regarding the issue of the accountability of social networks for the hate speech made by users on their platforms. For research purposes, the authors analysed studies conducted worldwide, collected data from the Ministry of the Interior and evaluated the available data from State authorities. They also analysed national and EU legislation, including the German Act to Improve Enforcement of the Law on Social Networks, and they examined domestic and international literature. Following the analysis, the authors concluded that it was necessary to adopt special legislation to regulate the accountability of social networks for the content published by their users. Only the adoption of such special legislation would allow the prosecution of social networks for the content of their users in accordance with the provisions of Article 325 of the Criminal Code. Social networks would violate the provisions of such special legislation regulating the issue of their liability if they failed to take action; for example, if they did not monitor the content and did not take down illegal content. The authors suggest that such regulation be modelled on the German Act to Improve Enforcement of the Law on Social Networks, while taking into account the need to acknowledge all the specifi cities of the national framework of criminal law

Experiments on Human Beings as Crimes Against Humanity: From the Nuremberg medical trials to Pfizer case

Metamorfoza zločina protiv čovječnosti iz jezgrenog zločina kroz koji međunarodno pravo daje odgovor na najteža kršenja međunarodnog humanitarnog prava u zločin kroz koji se daje odgovor na najteža kršenja međunarodnog prava ljudskih prava otvara pitanje koja kršenja temeljnih ljudskih prava opravdavaju stigmu zločina protiv čovječnosti. Supsumiranje nekonsenzualnog podvrgavanja ljudi masovnim eksperimentima u kategoriju zločina protiv čovječnosti dugo se smatralo pravnom avangardom, čak i nakon nürnberškog suđenja nacističkim liječnicima za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti počinjene vršenjem medicinskih eksperimenata u koncentracijskim logorima. Povezujući nürnberško „medicinsko“ suđenje s postupkom protiv vodeće farmaceutske korporacije Pfizer za provođenje fatalnih eksperimenata nad djecom u Nigeriji, rad promišlja mogućnost kaznenopravnog tretmana ovih zločina počinjenih u sprezi multinacionalnih korporacija, državne vlasti i političkih elita kao zločina protiv čovječnosti. I dok nacistički „medicinski“ zločini predstavljaju najekstremniji oblik masovnog eksperimentiranja nad civilnim stanovništvom čijom je jedinom vrijednošću smatrano to da su poslužili kao objekt iznalaženju sredstva za istrebljenje društvenih skupina kojima su pripadali, za „moderni“ kontekst kriminalnog eksperimentiranja na ljudima svojstven je proboj novih aktera – multinacionalnih farmaceutskih korporacija i primat novog interesa – onog ekonomskog. Problematizirajući utemeljenost stavljanja nekonsenzualnih medicinskih eksperimenata u istu ravan s „klasičnim“ modusima izvršenja zločina protiv čovječnosti, u radu se preispituju elementi ovog zločina koji bi na prvi pogled mogli uputiti na nemogućnost odgovora međunarodnog kaznenog prava na ove prakse. Rad prati proboj zabrane nekonsenzualnih eksperimenata u međunarodno pravo kroz recepciju nürnberškog kodeksa, analizirajući uzroke odbojnosti koja je spram vodećih bioetičkih instrumenata koji odstupaju od nürnberškog naslijeđa prisutna upravo u državama čiji su prošli režimi izvršili najveća zvjerstva eksperimentirajući s ljudima. Iako se danas ovakve kriminalne prakse više ne vrše u ime zločinačke ideologije nad „ljudima nevrijednim življenja“, primjetna je tendencija da se nekonsenzualnim eksperimentima primarno podvrgavaju oni smatrani manje vrijednima—ugrožene skupine iz najsiromašnijih zemalja svijeta—redovito u režiji korporacija iz najbogatijih zemalja svijeta s barem prešutnim pristankom vlasti zemalja čiji su stanovnici subjekti eksperimenata. Rad ukazuje na posljedice neriješavanja kolizije interesa različitih dionika u provođenju medicinskih istraživanja u korist samih subjekata istraživanja te razmatrajući pruža li im međunarodno kazneno pravo dostatnu zaštitu.The metamorphosis of a ‘crime against humanity’ from a core crime addressing the most serious violations of international humanitarian law into one empowering the international community with a tool to respond to the gravest violations of international human rights law warrants consideration which human rights violations justify the stigma of crime against humanity being attached to them. Subsuming mass non-consensual human subject experiments under the category of crimes against humanity has been deemed avant-garde for a long time, even after the Nuremberg trial against Nazi physicians for war crimes and crimes against humanity committed by subjecting concentration camps inmates to medical experiments. Linking the Nuremberg trial with the trial against the leading pharmaceutical corporation Pfizer for performing fatal experiments on Nigerian children, the paper reconsiders crimes committed by leading multinational corporations in collusion with national authorities and political elites within the framework of crimes against humanity. While Nazi “medical” crimes represent the most extreme form of mass experiments on civilian population whose only perceived value was to serve as object for obtaining means for exterminating social groups they belonged to, the “modern” context of criminal experiments on human beings is marked by both the appearance of new actors on the international scene – multinational pharmaceutical corporations, and the primacy of a new interest – the economic one. Critically reflecting on the justifiability of placing non-consensual medical experiments on the same level with “classical” modalities of commission of crimes against humanity, the paper examines elements of the crime that might suggest that international criminal law is currently incapable of responding to such criminal practices. The paper traces the emergence of the prohibition of non-consensual experiments in international law by examining the reception of the Nuremberg code, analyzing the causes of reluctance to bind themselves with bioethical instruments that depart from the Nuremberg legacy among precisely those countries whose prior regimes had committed the gravest atrocities by experimenting on people. Even though such crimes today are not committed on people deemed unworthy of living in the name of criminal state ideology, noticeable is the tendency of non-consensual subjection to medical experiments of those perceived less worthy,—i.e., vulnerable groups from the poorest countries—ordinarily in the orchestration of corporations from the wealthiest countries, with at least the tacit consent of authorities in the countries in question, in order to devise medicine for the benefit of groups in the wealthiest countries. The present reflection on the Pfizer case unveils the consequences of not resolving conflicts of interests among the various stakeholders in the process of medical research in favor of human subjects and calls for reconsideration whether there is a proper protection of human subjects by international criminal la

LA TUTELA GIURIDICA DELLE PERSONE ANZIANE NELLA PROSPETTIVA CROATA: LA NECESSITÀ DI UNA SPECIFICA CONVENZIONE ONU SUI DIRITTI DELLE PERSONE ANZIANE

U radu autori ukazuju na nelogičnosti koje vladaju u području međunarodno priznatih ljudskih prava. Rad se temelji na tvrdnji kako sve ranjivije skupine, kao što su starije osobe, djeca i osobe s invaliditetom, zahtijevaju od društva povećanu zaštitu njihovih prava i interesa, uz uvažavanje dodatnih razlika unutar tih samih skupina. Zaštitu su do sada, pod okriljem Ujedinjenih naroda dobili djeca i osobe s invaliditetom. Autori stoga u radu analiziraju postoji li, iz perspektive Republike Hrvatske, potreba za podržavanjem izrade i donošenja Konvencije za zaštitu prava starijih osoba pod okriljem Ujedinjenih naroda. Nastavno je prikazano trenutno stanje regulacije posebnih prava starijih osoba na međunarodnoj, europskoj i nacionalnoj razini. Autori se ujedno i osvrću na relevantne presude Europskog suda za ljudska prava u izlaganju glavnih problema s kojima se susreću starije osobe, a pogotovo one s duševnim smetnjama, u Republici Hrvatskoj. Na temelju analize postojećeg stanja predlažu koja bi prava, potencijalno, Konvencija UN-a o pravima starijih osoba mogla, odnosno trebala sadržavati.In this paper, authors point to the inconsistencies in the internationally recognized human rights field. The paper is based on the claim that all vulnerable groups, such as the older persons, children and people with disabilities, deserve increased social protection of their rights and interests. On the UN level, by means of special Conventions, protection is provided to children and people with disabilities, but not to older persons. Therefore, the authors analyze whether, from the perspective of the Republic of Croatia, there is a need to support the drafting and adoption of the United Nations Convention on the Protection of the Rights of the Older Persons. Additionally, the article presents the current state of regulation of special rights of elderly persons at the international, European and national level. At the same time, the authors discuss the relevant judgments of the European Court of Human Rights when addressing the main problems encountered by the older persons, especially those with mental disorders, in the Republic of Croatia. Based on an analysis of the current situation, the authors propose what potentially potential rights the UN Convention on the Rights of the Older Persons could or should contain.In dieser Arbeit wird auf die Unlogischheiten im Bereich international anerkannter Menschenrechte hingewiesen. Es wird behauptet, dass alle verletzbaren Gruppen, wie zum Beispiel ältere Personen, Kinder und Behinderte, einen höheren Schutz ihrer Rechte und Interessen in der Gesellschaft brauchen, wobei man auch auf zusätzliche Unterschiede zwischen den Gruppen selbst achten muss. Da bis jetzt nur Kinder und Behinderte den Schutz von den Vereinigten Nationen bekamen, wird in der Arbeit aus der Perspektive der Republik Kroatien analysiert, ob man eine UNO-Konvention über die Rechte älterer Personen entwerfen und erlassen sollte. Nachfolgend wird die aktuelle Regelung von Sonderrechten älterer Personen auf internationaler, europäischer und nationaler Ebene dargestellt. Ebenfalls wird die relevante Rechtsprechung des Europäischen Gerichtshofs für Menschenrechte bezüglich der Probleme, denen ältere Personen, insbesondere diejenigen mit seelischen Störungen, in der Republik Kroatien begegnen, in Betracht gezogen. Ausgehend von der Analyse aktuellen Zustands werden in der Arbeit potenzielle Rechte der UNOKonvention über die Rechte älterer Personen vorgeschlagen.In questo scritto gli autori osservano le illogicità che persistono nell’ambito dei diritti umani riconosciuti sul piano internazionale. Lo scritto si basa sulla constatazione che tutti i gruppi vulnerabili, quali gli anziani, i bambini e le persone disabili, esigano dalla società una maggiore protezione dei propri diritti ed interessi, riconoscendo inoltre le ulteriori diversità presenti all’interno dei singoli gruppi. Fino ad ora in seno alle Nazioni Unite hanno trovato tutela i bambini e le persone disabili. Pertanto, gli autori analizzano nell’articolo se esistano, dal punto di vista della Repubblica di Croazia, il bisogno di sostenere la redazione e l’emanazione della Convenzione per la tutela dei diritti delle persone anziane in seno alle Nazione Unite. Di seguito, nello scritto s’illustra lo stato attuale della disciplina giuridica di specifici diritti delle persone anziane sul piano internazionale, europeo e nazionale. Al contempo gli autori nello scritto si concentrano sulla giurisprudenza della Corte europea dei diritti dell’uomo relativamente alle questioni che le persone anziane, in ispecie quelle affette da disturbi mentali, affrontano nella Repubblica di Croazia. In base all’analisi dello stato attuale, gli autori propongono quali diritti potenzialmente la Convenzione ONU sui diritti delle persone anziane potrebbe, o meglio dovrebbe, contenere

ZLOUPORABA POVJERENJA U GOSPODARSKOM POSLOVANJU S POSEBNIM OSVRTOM NA KAZNENU ODGOVORNOST ČLANOVA UPRAVE

Kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. Kaznenog zakona ključno je gospodarsko kazneno djelo u Republici Hrvatskoj. Za razumijevanje tog djela iznimno je važno poznavati odredbe prava društava i drugih grana prava. U svakom slučaju, teško je raditi strategiju suzbijanja gospodarskog kriminaliteta na temelju odredbe koja izaziva brojne nedoumice u praksi. U ovom se radu obrađuju neka od gorućih pitanja vezana uz aktualne situacije u Republici Hrvatskoj. Uz praćenje podjele prema formalnom pojmu kaznenog djela u ovom se radu daje osvrt i na odredbu koja je služila kao uzor čl. 246. – njemački § 266. (Untreue) – i na odnos kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju prema kaznenom djelu iz čl. 240. – zlouporabi povjerenja. Analizira se tko sve može biti počinitelj tog kaznenog djela, uključujući i zlouporabu povjerenja u koncernu. Autori razmatraju i radnju djela – povredu dužnosti zaštite tuđih imovinskih gospodarskih interesa činjenjem ili nečinjenjem te detaljnije raspravljaju o pravilu poslovne prosudbe, odlukama kolegijalnih tijela i internoj raspodjeli zadataka unutar uprave. Autori iznose svoje mišljenje i o nastanku štete osobi o čijim se interesima počinitelj bio dužan brinuti