RECONSTRUCTION OF IDENTITY AND THE ROLE OF NATIONAL ETHNOLOGY: DETACHED OBSERVATION OR ACTIVE PARTICIPATION

Pojavom nacionalističke i militantne propagande u Srbiji, u doba dok je još bila jedna od republika bivše Jugoslavije, počeo je i proces rekonstrukcije skupnog, a i individualnih identiteta. Vođen novom totalitarističkom ideologijom, ovoga puta nacionalističkoga podrijetla, do krajnosti posvemašnje i isključive, a propagirane od istih ljudi koji su prethodno bili odani komunističkoj doktrini, proces je bio sveobuhvatan i agresivan, lišen ikakve snošljivosti ili razumijevanja drukčijega. Etnologija, začeta prije jednoga stoljeća i otad čuvana barem od nekih svojih "učenika", stavljena je kao nacionalna disciplina pred novi izazov. Bi li trebala slijediti svoju vlastitu tradiciju sudjelovanja u stvaranju nacije, ovaj puta prema pravilima koje donosi trenutni poredak, ili bi umjesto toga trebala imati hrabrosti "plivati uz rijeku" i promatrati, bilježiti i interpretirati procese u tijeku s položaja "neutralne znanosti"? Za one koji nisu morali ponijeti teret svoje vlastite ideologizirane struke ili rada u totalitarističkome okružju ov o nikako neće predstavljati dvojbu stoga što bi za njih posljednji izbor bio i jedini. Međutim, u doba euforije kad je sve polarizirano između krajnosti, "rodoljublja" i "izdaje", izbor se može učiniti mnogo složenijim. Autorica na osnovi vlastitoga iskustva još jednom promišlja ulogu etnologije/antropologije u vremenima kad se od nje očekuje da preuzme riječ

RECONSTRUCTION OF IDENTITY AND THE ROLE OF NATIONAL ETHNOLOGY: DETACHED OBSERVATION OR ACTIVE PARTICIPATION

Pojavom nacionalističke i militantne propagande u Srbiji, u doba dok je još bila jedna od republika bivše Jugoslavije, počeo je i proces rekonstrukcije skupnog, a i individualnih identiteta. Vođen novom totalitarističkom ideologijom, ovoga puta nacionalističkoga podrijetla, do krajnosti posvemašnje i isključive, a propagirane od istih ljudi koji su prethodno bili odani komunističkoj doktrini, proces je bio sveobuhvatan i agresivan, lišen ikakve snošljivosti ili razumijevanja drukčijega. Etnologija, začeta prije jednoga stoljeća i otad čuvana barem od nekih svojih "učenika", stavljena je kao nacionalna disciplina pred novi izazov. Bi li trebala slijediti svoju vlastitu tradiciju sudjelovanja u stvaranju nacije, ovaj puta prema pravilima koje donosi trenutni poredak, ili bi umjesto toga trebala imati hrabrosti "plivati uz rijeku" i promatrati, bilježiti i interpretirati procese u tijeku s položaja "neutralne znanosti"? Za one koji nisu morali ponijeti teret svoje vlastite ideologizirane struke ili rada u totalitarističkome okružju ov o nikako neće predstavljati dvojbu stoga što bi za njih posljednji izbor bio i jedini. Međutim, u doba euforije kad je sve polarizirano između krajnosti, "rodoljublja" i "izdaje", izbor se može učiniti mnogo složenijim. Autorica na osnovi vlastitoga iskustva još jednom promišlja ulogu etnologije/antropologije u vremenima kad se od nje očekuje da preuzme riječ

"WE DO NOT KEEP YOU IN SUSPENSE" - POLITICAL PREELECTION POSTER IN SERBIA, 1990

S prvim posleratnim višestranačkim izborima pojavili su se i prvi štampani propagandni materijali: plakati, proglasi, leci, ali i različiti politički grafiti, ispisivani najčešće na samim plakatima, kao i na drugim objektima u gradu (zidovi, ograde, stubovi, liftovi, čak i kontejneri za smeće) uspostavljajući tako i svojevrsnu komunikaciju izmedu emisara i primaoca poruka. U radu je data klasifikacija i analiza samog propagandnog materijala, odnosno njegovih verbalnih i grafičkih poruka, zatim karakteristike "plakatnog rata" koji se vodio izmedu članova, aktivista i simpatizera različitih stranaka i, konačno, "razgovora" plakatima. Istraživanja "ulične etnografije" su obavljena u Beogradu, u periodu jun 1990. - januar 1991. godine, u kontekstu ukupnih političkih zbivanja

Civil society and post-communist democratization: facing a double challenge in post-Milošević Serbia

Civil society literature attributes the weakness of post-communist civil society to the communist heritage. It is structurally weak, the argument goes, because post-communist citizens are averse to voluntary organizations and because of ethnic nationalism. This article goes beyond the heritage argument and contends that post-communist civil society is weakened by democratization itself. Post-communist democratizing states are fragmented structurally and ideologically, and lack a consensus on the liberal state as a provider of public goods and an inclusive citizenship. Simultaneously, the non-state sector in post-communism is expanding in both liberal and illiberal directions. While the liberal segments of the state respond to a liberal civil society, its illiberal segments reinforce an illiberal civil society. Consequently, 'good' civil society is forced to confront ideologically both the illiberal state and illiberal non-state groups, which limits its potential contribution to promoting good governance. The argument is illustrated by a study of civil society's transformation in post-Milošević Serbia and the struggle by liberal civil society groups for acceptance of responsibility for Serbian war crimes committed in the wars of Yugoslavia's disintegration in the 1990s