Otvoreno pismo hrvatskoga teologa laika »njemačkom« papi: Marko Marulić Hadrijanu VI.

Spis koji se razmatra u ovoj studiji oduža je, ali neobično zanimljiva Poslanica gospodina Marka Marulića Splićanina Hadrijanu VI. vrhovnom svećeniku o sadašnjim nevoljama i pobudnica za općekršćansko ujedijenje i mir. To je jedina prozna poslanica što ju je Marulić uputio kojemu papi, a uz to je, kako se čini, prva poslanica Hadrijanu VI. u kojoj se govori o nevoljama Marulićeve domovine i o ulozi što je papinstvo ima u postizanju jedinstva i mira među svim kršćanskim nacijama radi otpora turskoj prijetnji. Kao čovjek Crkve (ecclesiasticus) Marulić je imao više povjerenja u papinstvo nego u carstvo. Zbog svoje Poslanice on, svakako, »nije prvi Hrvat koji se nekom papi za pomoć« (D. Novaković), ali je odista bio prvi laik koji se papi Hadrijanu VI. obratio s takvim razlogom. Čini se da Marulić u Splitu nije bio svjestan kako je 9. siječnja 1522. bio izabran »njemački« papa, što se razabire iz jednostavnog zapažanja da čak ni 39 kardinala koji su ušli u konklavu 28. studenoga 1521. i koji su u konačnici izabrali Adriana Florensza Boeyensa nisu zapravo znali tko je taj čovjek: »Bio je u Rimu posve nepoznat, pa stoga barem nije imao neprijatelja« (Valérie Pirie). Vjerojatno Marulić nije znao ni to da novi papa živi u Španjolskoj i da je izabran in absentia. Još se nekoliko pitanja pojavljuje kad se Poslanica ispituje s crkveno-povijesnoga i povijesnoteološkoga gledišta. 1. Prvo je pitanje spominjanje odnosno nespominjanje papina imena uPoslanici i u posvetnom pismu, što nas vodi k pitanju je li postojao kakav tekst ili nacrt teksta koji je nastao ranije, a ne neposredno nakon što je Hadrijan izabran. To nas pak dalje nuka da se upitamo razumijemo li tekst u potpunosti ako ga promatramo samo i isključivo u kontekstu žanra antiturcica. Da Marulićev tekst nije isključivo protuturski spis, dade se dokazivati iz još jedne perspektive, tj. iz činjenice da autor upućuje oštre prijekore kršćanskim vladarima zbog toga što međusobno ratuju umjesto da se usredotoče na obranu od Turaka. 2. Pojavljuje se problem povezan s trenutkom nastanka i tiskanja Poslanice – u proljeće 1522, kada novi papa još nije došao u Rim, kamo je prispio tek ukasno ljeto. Ova okolnost mogla bi govoriti u prilog mišljenju kako je Poslanica u velikoj mjeri bezvremen, teološki spis, koji ne treba smatrati zastarjelim zbog njegova djelomično protuturskog sadržaja. Fra Dominik Buća zamoljen je da pošalje rukopis Poslanice u Rim. Pitanje je: komu u Rim? Postoje dvije mogućnosti A) pismo je predano u tiskaru Bernardina de Vitalibus u Rimu u proljeće 1522 (Bernardin je imao tiskaru ne samo u Mlecima nego i u Rimu). No čini se da njegova radionica u proljeće 1522. nije djelovala u Rimu, jer osim Marulićeva pisma nije poznato nijedno drugo njegovo rimsko izdanje iz toga razdoblja, tj. oko 1522. Podatak o Rimu kao mjestu izdanja Poslanice stoga ostaje donekle zagonetnim. B) Pismo je predano izravno papinskoj kuriji. Ne znamo, međutim, zašto bi postojala tolika hitnja da se Poslanica »smjesta« proslijedi u Rim. Ako se htjelo da pismo bude uručeno papi Hadrijanu osobno, to bi značilo da pisac pisma ili njegov donositelj nije bio upoznat s činjenicom da novoizabrani papa još nije ni stigao u Italiju pa, dakle, nema baš nikakve hitnje da mu se ono uruči osobno i izravno. Komu bi se pismo moglo ili htjelo uručiti u travnju 1522, u razdoblju interregnuma? 3. Sva razmatranja o Marulićevoj Poslanici i o pitanjima oko nje vode prema pretpostavici da je ona otvoreno pismo – forma u kojoj je autor pronašao mogućnost da se njegov povik, apel privatne osobe, čuje naširoko, a to bi bio i razlog što ju je odmah dao tiskati: na taj je način postala dostupnom čitateljima već 30. travnja 1522, mnogo prije dolaska novoga pape iz Španjolske u Rim. Kao otvoreno pismo (koje u nekim dijelovima podsjeća na paskvil) tekst se predstavlja u obliku nagovora bliska propovijedi, temeljena na autorovu razumijevanju duhovne i političke naravi papinstva. Njegova opomena cilja na potrebu sveopćeg jedinstva i mira kršćana nasuprot turskoj prijetnji. Raniji nacrt mogao je nastati već u doba pada Beograda, 1521, za vrijeme Leona X. Umetanje Hadrijanova imena tek na kraju poslanice potkrepljivalo bi takvu tezu. Očito je da Marulić nije nikakvu sličnu pomoć očekivao od ostalih političkih vođa kršćanskoga svijeta svojega vremena, bio to mleački dužd ili car Svetoga Rimskog Carstva. Moguće je da ju je Marulić počeo pisati Leonu X, ali ju je završio preusmjerujući je k drugom naslovniku -Hadrijanu VI. Vjerojatno Poslanica nikad i nije bila zamišljena kao privatno pismo, nego kao moćno sredstvo masovne komunikacije sa svrhom da oblikuje javno mišljenje u Rimu ili na svakom drugom mjestu gdje bi se tiskovina mogla nabaviti, bez obzira na to je li stari papa mrtav i je li novi stigao u Rim ili nije. Promotri li se ovaj spis kao otvoreno pismo, moguće ga je čitati ne samo kao apel jednom određenom papi nego također, pa i još više, kao pobudnicu svim vođama zapadnog svijeta, uključujući i papu – a sve ih je Marulić oštro nazvao »bezumnicima« (s punim pravom, osim kad je riječ o Hadrijanu, koji u času tiskanja poslanice još nije zasjeo na prijestolje). Moguće je da je upravo međusobna mržnja kršćanskih vladara bila autoru pisma glavni razlog za zabrinutost. Marulićeva Poslanica savršeno se uklapa u kategoriju otvorenih pisama šesnaestog stoljeća; mogli bismo je nazvati i »okružnicom« jer joj je namjena bila da dospije u ruke širega kruga čitatelja i da tako utječe na javno mišljenje. Marulić se kao laik i teolog jasno uklapa u kontekst europskih teologa laika, iako se, valja napomenuti, »teolozi laici« ne pojavljuju u prikazima renesanse kakvi su uobičajeni. U našem viđenju renesansnih ljudi najčešće dominiraju tipovi što su ocrtani u knjizi Eugenija Garina, Renesansni karakteri, a ova ne uključuje teologe laike. Njih ipak susrećemo tijekom dvije tisuće godina crkvene povijesti, pa im tako, u ranom razdoblju Crkve, pripadaju Tertulijan iz Kartage i Origen iz Aleksandrije; nadalje, veliki i izvorni teološki mislioci bili su Irac Ivan Škot Eriugena i Španjolac Raymund Lull – obojica laici. Općenito govoreći, teolozi laici nisu dobili priznanje koje zaslužuju ili nisu temeljito proučeni, osobito ne iz aspekta svoje »laičke teologije«. Bude li ikad napisan, povijesni prikaz doprinosa što su ih dali teolozi laici svakako će morati uključiti i jednoga Splićanina – Marka Marulića, koji pripada nekolicini visoko kultiviranih laika (filozofa / teologa) svojega vremena. Ne treba ga, međutim, povezivati s piscima pamfleta iz južne Njemačke u rano doba reformacije, koji se također mogu nazivati teolozima laicima (prema Paulu A. Russellu). Dalmatinac Marulić vjerojatno se može najbolje razumjeti promatra li se u širem intelektualnom društvu renesansnih mislilaca kao što su Talijani Giannozzo Manetti, Nizozemac Wessel Gansfort, Nijemac Johann Reuchlin, Austrijanac Paolo Riccio, Talijan Gasparo Contarini i Španjolac Juan Luis Vives

Teološko naslijeđe Marka Marulića i tumačenje Mt 16,18: »Ti si Petar-stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju«

The lay theologian of Split, Marcus Marulus (1450-1524), shows a distinctive interest in the patrimony not only of the Church Fathers and the Sacred Scriptures but also of classical, pagan antiquity. With his philosophical and theological focus and with his retrieval of biblical and patristic theology he fits squarely into the wider picture of Renaissance humanism, the Devotio Moderna, and the theology-for-piety (Frömmigkeitstheologie) of the fifteenth and early sixteenth centuries. Marulus is part of the intellectual movement ad fontes. His voluminous Repertorium is a splendid proof of this return. Marulus’ classical, biblical, and patristic repertoire will be taken into consideration here next to his study of the Biblia Latina itself which he has at hand in an edition of 1489. The center of attention will rest on the heritage of biblical and ancient Christian theology (Patristics) in Marulus’ Latin works with respect to one of the most contentious verses of the entire New Testament, Mt 16:18 and the meaning of the ‘rock’: »And so I say to you, you are Peter, and upon this rock I will build my church«. There are basically three options for interpreting the ‘rock’: (a) the person of Peter, (b) the faith of Peter as he expressed it with respect to Jesus Christ as the Son of God, or (c) Jesus Christ himself as the Rock. Marulus as a Christocentrist prefers the traditional interpretation of the ‘rock’ as handed down from the fathers and the doctors of the Church through the centuries. The idea that the rock in Mt 16:18 would be the person of Peter is an idea that may have become popular in the Catholic Church during the later Catholic Counter-Reformation, but it is completely foreign to the Roman Catholic lay theologian of Split.Laički teolog iz Splita Marko Marulić pokazuje izrazito zanimanje kako za naslijeđe klasične, poganske antike, tako još više za baštinu crkvenih otaca i Svetog pisma. Svojom filozofskom i teološkom usredotočenošću i vraćanjem biblijskoj i patrističkoj teologiji on se čvrsto uklapa u širu sliku renesansnoga humanizma, pokreta devotio moderna i »teologije pobožnosti« (Frömmigkeitstheologie). Marulić pripada intelektualnom pokretu kojemu je načelo povratak k izvorima (ad fontes). Njegov Repertorij sjajno je svjedočanstvo toga povratka: djelo pruža uvid u Marulićevu klasičnu, biblijsku i patrističku lektiru, a u ovoj se studiji razmatra zajedno s njegovom latinskom Biblijom iz 1489. Središte naše pozornosti usmjereno je na biblijsko i ranokršćansko (patrističko) naslijeđe u Marulićevim latinskim djelima, i to s obzirom na jedan od najprijepornijih redaka čitava Novog zavjeta, Mt 16,18, tj. na značenje riječi »stijena«: »A ja tebi kažem: Ti si Petar Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju.« Postoje tri osnovne mogućnosti za tumačenje »stijene«: (a) Petrova osoba, (b) Petrova vjera, kojom je on Isusa priznao Kristom, Sinom Božjim, ili (c) sam Isus Krist kao Stijena. Marulić, kao kristocentričar, priklanja se tradicionalnom tumačenju »stijene« kako su ga tijekom stoljeća namrijeli crkveni oci i naučitelji: stijena je sam Krist. U tome se Marulić oslanja – kako zaključujemo iz Repertorija – na tumačenje sv. Jeronima. Ideja da bi stijena u Mt 16,18 bio Petar postala je raširenom u Katoličkoj crkvi tek tijekom protureformacije, no taj je pogled potpuno tuđ splitskom laičkom teologu

Ilustrirana Biblia cum comento u knjižnici oca hrvatske književnosti, s uzorcima njegovih marginalija

he paper offers an introduction to Marcus Marulus and his Latin Bible from his library – in the cultural-historical context of contemporary libraries. Marulus always remained a man of books and was very much part of the European »book culture« of the Renaissance and of the Devotio Moderna. The books of his library reveal part of his soul. The paper is guided by the question: What do we know about Marulus’ library; especially about the Bibles and the books on theology broadly defined which Marulus himself classified as books of »church writers« (Ecclesiastici)? One may call them books of »theology for piety« (Frömmigkeitstheologie). Of equal interest is what Marulus library did not contain. The second part of the paper focuses primarily on the four volumes of his Biblia Latina of 1489. Thirty pages show illustrations, mostly in the three Old Testament volumes. The paper concentrates on his marginalia in the form of his drawings of Eucharistic symbols, »crosses on socles«, »little hands« (maniculae), and his characteristic christogram which stands for »Christ« and the Christological interpretation of the Old Testament. It consists of two Greek letters, the first of which is an x (chi) and the last a ς (sigma) of the Greekword Xριστóς. In Marulus’ handwriting the sigma at the end of the Greek word Christos resembles the Latin capital letter ‘C’. Therefore, the marginal note looks like XC with one curly horizontal line over both letters.U prvom dijelu rada Marulićeva knjižnica prikazna je u kontekstu drugih renesansnih knjižnica. Kad se usporedi s knjižnicama drugih ljubitelja knjige, njegovih suvremenika, ona je malena i relativno beznačajna. Značajnu zbirku imao je npr. dubrovački dominikanac Ivan Stojković (oko 1390-1443), koji je prikupljao grčke rukopise i ostavio ih dominikanskoj knjižnici u Baselu na završetku Baselskoga koncila (1431-1437); te grčke rukopise Novoga zavjeta poslije su proučavali Johannes Reuchlin (1455-1522) i Erazmo Roterdamski (1466/67-1526). Među knjižnicama iz 15. st. glasovita je ona koja je pripadala kardinalu Nikoli Kuzanskom (1401-1464) te ona grčkog učenjaka i biskupa Johannesa Bessariona (1403-1472), kardinala od 1440, koji je zagovarao prikupljanje i prevođenje spomenika grčke klasične i patrističke književnosti. Bessarionova je zbirka postala dijelom knjižnice sv. Marka u Veneciji (Biblioteca Marciana). Venecija je dobila veliku zbirku knjiga i od kardinala Domenica Grimanija (1461-1523): njegova je knjižnica postala znamenitom zbog djela na grčkom, hebrejskom, aramejskom, arapskom i armenskom; obasezala je oko 15.000 naslova. Katalog Marulićeve knjižnice otkriva ponešto o njegovoj pobožnoj duši – i po onome što je sadržavala, i po onome čega u njoj nema. Ta zbirka knjiga koju je prikupljao tijekom čitava života korisno je vrelo za svaku biografsku skicu, i općenito, za bolje razumijevanje oca hrvatske književnosti. U razdiobi knjiga na skupine, koju je proveo sam Marulić, opaža se nekoliko zanimljivosti. Iako su dosta obilno popunjene skupine Historici (22 naslova) i Philosophi et oratores (32 naslova), najveću skupinu ipak čine teološke knjige, koje je Marulić svrstao pod naslovom Ecclesiastici (35 naslova). U toj skupini naslovi kao da su okupljeni donekle proizvoljno, što se može razumjeti kao refleks onodobnog, često neplanskog, načina nabavljanja knjiga. Indikativno je ipak da knjiga Poetae Christiani veteres nije navedena u rubrici Poetae (15 naslova), nego u skupini Ecclesiastici, s naslovom Sedulius, Juuencus, Arator poetę. (Marulićev osobni primjerak, s upravo takvom naznakom na hrptu, sačuvan je u knjižnici Teološkoga fakulteta u Splitu.) U istoj skupini nalazimo i djelo Josipa Flavija o povijesti Židova, koju bismo prije očekivali u skupini Historici. Uz dvije latinske Biblije, na Marulićevim policama namijenjenima teološkoj literaturi najviše je knjiga propovjedničkoga karaktera te djela crkvenih otaca. Po svemu sudeći, on nije bio zainteresiran za spekulativnu, skolastičku teologiju: u popisu inventara ne nalazi se ni Summa theologiae Tome Akvinskoga niti koje druge skolastičko djelo; posjedovao je samo jedan Tomin biblijski komentar i njegova Opuscula, pastoralne namjene. Nema u Marulića ni djela ranih njemačkih reformatora, koji su kao i on bili zainteresirani za reformu pastorala. Nije ga zanimala ni lingvistička ni egzegetska strana teoloških studija, tj. ono što se nazivalo »hebrejskom istinom« i »grčkom istinom« Svetog pisma, nema ni Erazmova izdanje grčkoga Novog zavjeta. Marulić nije bio trojezični učenjak čija bi ekspertiza uključivala hebrejski i grčki; nije poznato je li postojala mogućnost da hebrejski nauči od kojega splitskog Židova upućena u sveti jezik. U Marulićevo vrijeme u Splitu postoji židovska zajednica koja ima svoju sinagogu, pa se može pretpostaviti da je on, ako je bio zainteresiran, mogao naći učitelja hebrejskog u svojem gradu. Da ga je pak zanimao lingvistički aspekt teologije, svakako bi bio nabavio knjigu poput Reuchlinova tumačenja sedam pokorničkih psalama, tiskana 1512, u kojoj je bio priložen hebrejski tekst psalama s njihovim doslovnim (riječ za riječ) prijevodom na latinski; eksplicitna je svrha knjige bila pomoći onima koji žele doprijeti do izvornoga, hebrejskog teksta. Čini se da Marulića nije zanimao ni novi prijevod cjelokupnoga Psaltira s hebrejskog na latinski što ga je načinio augustinac fra Felice da Prato (Felix Pratiensis, oko 1460-1559), koji je na mletačkom knjižnom tržištu bio dostupan od 1515. U njoj bi Marulić našao potporu za svoj tipološki način tumačenja Pisma. Očito je da nije konzultirao ni Biblia Hebraica, što ju je Felix de Prato izdao 1517. Može se utemeljeno zaključiti da je Splićanin bio zadovoljan sa svoja četiri sveska koja su sadržavala Biblia Latina cum comento. Od dviju Marulićevih latinskih Biblija sačuvana je ona komentirana koju on bilježi kao Biblia cu(m) comento, volumina quatuor. Riječ je o izdanju Biblia Latina [Cum postillis Nicolai de Lyra et expositionibus Guillelmi Britonis in omnes prologos S. Hieronymi et additionibus Pauli Burgensis replicisque Matthiae Doering]. Venetiis, [Bonetus Locatellus], Octavianus Scotus, 1489. Tiskana u četiri sveska, ona obaseže više od 2000 gusto tiskanih stranica: Stari zavjet (prva tri sveska) zauzima više od 1640 stranica, a Novi (četvrti svezak) više od 530 stranica. U četvrtom je svesku također Lirino djelo De vero Messia (nepunih 10 stranica). Usporedba stranice Knjige Izaijine (f. 31) iz Marulićeva i još jednog primjerka istog izdanja pokazuje da bi se kod Marulića moglo raditi o jeftinijem otisku koji se također nudio na tržištu; njegov primjerak nema crveno i modro otisnute inicijale koji označuju početak novoga poglavlja, a koje nalazimo u bogatijem primjerku istog izdanja. Biblijski tekst, Jeronimovi prolozi i sadržaji pjedinih knjiga otisnuti su krupnijim slogom i ispunjaju središnju četvorinu na stranici. Ta je četvorina okružena učenim »aparatom« koji se sastoji od komentara tiskanih manjim slogom. Komentar se obično sastoji od četiri teksta: (a) Guillelmus Brito, Expositiones (uz Jeronimove prologe); (b) Nikola od Lire, Postilla (uvelike temeljene na srednjovjekovnom židovskom egzegetu Rašiju); (c) Paulus Burgenisis, Additiones (kritika Lirinih komentara); (4) Matthias Doering, Replicae (u prilog Liri, protiv Burgosa). Razvidno da se Marulić koristio ne samo Lirinim komentarima nego i Burgosovim bilješkama (u svojem djelu De humilitate et gloria Christi, pišući o Pashi, s odobravanjem bilježi »Burgosovo mišljenje«). U povijesti tiskanih Biblija najranije ilustrirano latinsko izdanje vjerojatno je ono što ga je 1481. u Nürnbergu objavio Anton Koberger (1445-1513). Izdanje Biblije iz 1489, koje je posjedivao Marulić, možda je prvo mletačko izdanje koje sadrži brojne slike. U prvom je svesku 13 ilustracija, u drugom 9, u trećem 16 i u četvrtom samo jedna. U svemu ima 30 stranica s ilustracijama razne veličine. Većina ilustriranih stranica u prvom svesku nalaze se u Prvoj knjizi o kraljevima; treći svezak ima dvije slike uz Izaiju, jednu uz Daniela i jednu uz Makabejce, dok je Ezekijelov tekst popraćen sa 12 stranica ilustracija. Na jednoj stranici u prvom svesku ilustracija je izrezana (prikazivala je sunčani sat, horologium, kralja Ahaza, koji se spominje u 2 Kr 20,11). U radu se razmatraju i Marulićeve marginalne bilješke u latinskoj Bibliji. One se gotovo nikad ne nalaze u četvorinama sa slogom biblijskoga teksta, nego uz komentare. Marulić se služi raznovrsnim marginalijama: osim što podvlači i omeđuje »kvačicama« neka mjesta u samom tekstu, na marginama često iscrtava vitičastu vertikalnu oznaku, ispisuje kraticu NB (Nota bene) te imena i pojmove koje zbog važnosti izvlači iz teksta komentara na rub stranice. Teško je uspostaviti kakvu hijerarhiju tih marginalija, ali pođemo li od najrjeđih prema češćima, možemo ih razvrstati ovako: (1) dva crteža kaleža i hostije, kao simbola euharistije (oba su u Starom zavjetu); (2) devet crteža križa na postolju; (3) sedamnaest ručica (maniculae); (4) oko 250 kristograma (XC), naročito čestih u trima svescima Starog zavjeta, upisanih sa svrhom da se upozori (u većini slučajeva) na kristološko čitanje hebrejskoga Pisma

Miš, žaba i neidentificirani leteći predmet: metafore »carstava« u latinskim djelima hrvatskoga humanista Marka Marulića i njemačkoga humanista Ulricha von Huttena

The dominant power in the Middle Ages was the “Holy Roman Empire of the German Nation” referred to by Ulrich von Hutten in terms of Aesop’s fable as the Eagle, and shown in confrontation with the Frog, the Republic of Venice. The literary work is accompanied by a woodcut of Hans Weiditz that concentrates on the Eagle and the Frog. The German poet laureate focuses completely on the historical struggle between these two powers in the early sixteenth century. He recognizes the Turkish menace, but refutes the idea that the papacy should take on the leading role in the defense against the Ottomans’ approach. He along with the emerging Lutherans in Germany opts for the emperor alone as the leader of the West. In contrast, Marulus makes use of Aesop’s fable in a different way. He focuses first on the animosity between Mouse and Frog, representing the Western World, and he identifies the Bird of Prey as the menacing Turks who are approaching his home land. He does this in two texts: Against Discord Among the Christian Rulers and in his Epistle to Pope Adrian VI. He moves within the milieu of European pamphleteers as he, too speaks of the Turks as the (new) barbarians, like Erasmus and others. They represent faithlessness (not heresy). “Perfidy” is a key notion for Marulus in his literary work. Its use in the context of antiturcica is being interpreted here from his numerous excerpts which he collected on this notion in his Repertorium. Marulus leaves himself open to an interpretation that he sees Islam as perhaps some sort of Christian heresy. The issue of heresy plays a big role in the contemporaneous Reuchlin Controversy over the books of the Jews as being heretics and that therefore their books should be burned. Like other European writers, Marulus calls the leader of the Ottomans the “Turkish Emperor”, analogously to the Emperor of the Holy Roman Empire of the German Nation. Marulus’ main concern vis-à-vis the Turkish menace is the lack of unity among the Christian rulers. The Frog and the Mouse, representing the West, must unite against the Bird of Prey. In trying to motivate the pope in Rome, Marulus describes the Turks as infidels, as the Mohammedan beast, and rapacious wolves, as he switches to other metaphors of dangerous animals. However, at the center of his appeal to the pope stands Marulus’ imagery of the Mouse, the Frog, and the Bird of Prey from Aesop’s fable. Quite in contrast to other European authors who perhaps simplistically write of the Turkish menace as the “wrath of God” coming upon Christianity, Marulus laments the disunity among the Christian nations and it is this fact that provokes God’s wrath. While in the course of the early Reformation the authority of the popes and their leadership against the Turks is being questioned, especially by Hutten and other Lutherans in Germany, Marulus during his entire life remains convinced that the papacy should exercise its proper leadership in defense against the Turkish menace.Dominantna sila srednjega vijeka bilo je Sveto Rimsko Carstvo njemačke narodnosti, što ga u kontekstu Ezopove basne Ulrich von Hutten prikazuje kao orla, koji je suprotstavljen žabi – Mletačkoj Republici. Hutttenovo djelo popraćeno je drvorezom Hansa Weiditza, koji je usredotočen na orla i žabu. Njemački ovjenčani pjesnik potpuno je usmjeren na povijesni sukob tih dviju sila u ranom 16. st. On prepoznaje tursku prijetnju, ali odbacuje zamisao da bi papinstvo trebalo preuzeti vodeću ulogu u obrani od otomanskog nadiranja. Zajedno sa sljedbe-nicima Luthera, koji stupaju na scenu u Njemačkoj, on se priklanja caru kao jedinomu vođi Zapada. Marulić se, naprotiv, koristi Ezopovom basnom na drugačiji način. Najprije prikazuje neprijateljstvo miša i žabe, koji predstavljaju zapadni svijet, a onda identificira pticu grabljivicu kao prijeteće Turke, koji se približavaju njegovoj domovini. Tako postupa u dva svoja teksta: u pjesmi Protiv nesloge kršćanskih vladara i u Poslanici papi Hadrijanu VI. U tome se podudara s piscima onodobnih europskih pamfleta, jer i on, poput Erazma i drugih, govori o Turcima kao o novim barbarima: ovi predstavljaju nevjerništvo (ne krivovjerje). »Nevjera« je ključni pojam u Marulićevim književnim djelima. Njegova uporaba u kontekstu antiturcica u ovom se radu tumači na temelju brojnih izvadaka što ih je o tom pojmu pisac prikupio u svojem Repertoriju. Marulić ostavlja otvorenom mogućnost da se njegov pogled na islam protumači kao da bi ovaj možda bio neka vrsta kršćanskoga krivovjerja. Pitanje krivovjerja ima veliku ulogu u suvremenom sporu oko Reuchlina i židovskih knjiga, koje su po nekima bile krivovjerne i stoga ih je trebalo spaliti. Kao i drugi europski pisci, i Marulić otomanskoga poglavara zove »turskim carem«, analogno caru Svetoga Rimskog Carstva njemačke narodnosti. U pogledu turske prijetnje Marulića najviše brine nedostatak sloge među kršćanskim vladarima. Miš i žaba, kao predstavnici Zapada, moraju se ujediniti protiv ptice grabljivice. U pokušaju da potakne rimskoga papu, Marulić Turke opisuje kao nevjernike, kao muhamedansku zvijer i grabežljive vukove, uvodeći tako i druge metafore opasnih životinja. No središnje mjesto u njegovu pozivu papi zauzima slika miša, žabe i grabljivice iz Ezopove basne. Sasvim različito od drugih europskih pisaca, koji možda pojednostavnjeno pišu o turskoj prijetnji kao o »Božjem gnjevu« što snalazi kršćanski svijet, Marulić lamentira zbog nesloge među kršćanskim nacijama, videći upravo u njoj uzrok Božjemu gnjevu. Dok se u doba rane reformacije – osobito kod Huttena i drugih njemačkih sljedbenika Luthera – papinski autoritet i vodeći položaj u borbi protiv Turaka dovodi u pitanje, Marulić tijekom čitava života ostaje uvjeren da bi papinstvo trebalo izvršavati pripadajuću mu predvodničku zadaću u obrani od turske prijetnje

Miš, žaba i neidentificirani leteći predmet: metafore »carstava« u latinskim djelima hrvatskoga humanista Marka Marulića i njemačkoga humanista Ulricha von Huttena

The dominant power in the Middle Ages was the “Holy Roman Empire of the German Nation” referred to by Ulrich von Hutten in terms of Aesop’s fable as the Eagle, and shown in confrontation with the Frog, the Republic of Venice. The literary work is accompanied by a woodcut of Hans Weiditz that concentrates on the Eagle and the Frog. The German poet laureate focuses completely on the historical struggle between these two powers in the early sixteenth century. He recognizes the Turkish menace, but refutes the idea that the papacy should take on the leading role in the defense against the Ottomans’ approach. He along with the emerging Lutherans in Germany opts for the emperor alone as the leader of the West. In contrast, Marulus makes use of Aesop’s fable in a different way. He focuses first on the animosity between Mouse and Frog, representing the Western World, and he identifies the Bird of Prey as the menacing Turks who are approaching his home land. He does this in two texts: Against Discord Among the Christian Rulers and in his Epistle to Pope Adrian VI. He moves within the milieu of European pamphleteers as he, too speaks of the Turks as the (new) barbarians, like Erasmus and others. They represent faithlessness (not heresy). “Perfidy” is a key notion for Marulus in his literary work. Its use in the context of antiturcica is being interpreted here from his numerous excerpts which he collected on this notion in his Repertorium. Marulus leaves himself open to an interpretation that he sees Islam as perhaps some sort of Christian heresy. The issue of heresy plays a big role in the contemporaneous Reuchlin Controversy over the books of the Jews as being heretics and that therefore their books should be burned. Like other European writers, Marulus calls the leader of the Ottomans the “Turkish Emperor”, analogously to the Emperor of the Holy Roman Empire of the German Nation. Marulus’ main concern vis-à-vis the Turkish menace is the lack of unity among the Christian rulers. The Frog and the Mouse, representing the West, must unite against the Bird of Prey. In trying to motivate the pope in Rome, Marulus describes the Turks as infidels, as the Mohammedan beast, and rapacious wolves, as he switches to other metaphors of dangerous animals. However, at the center of his appeal to the pope stands Marulus’ imagery of the Mouse, the Frog, and the Bird of Prey from Aesop’s fable. Quite in contrast to other European authors who perhaps simplistically write of the Turkish menace as the “wrath of God” coming upon Christianity, Marulus laments the disunity among the Christian nations and it is this fact that provokes God’s wrath. While in the course of the early Reformation the authority of the popes and their leadership against the Turks is being questioned, especially by Hutten and other Lutherans in Germany, Marulus during his entire life remains convinced that the papacy should exercise its proper leadership in defense against the Turkish menace.Dominantna sila srednjega vijeka bilo je Sveto Rimsko Carstvo njemačke narodnosti, što ga u kontekstu Ezopove basne Ulrich von Hutten prikazuje kao orla, koji je suprotstavljen žabi – Mletačkoj Republici. Hutttenovo djelo popraćeno je drvorezom Hansa Weiditza, koji je usredotočen na orla i žabu. Njemački ovjenčani pjesnik potpuno je usmjeren na povijesni sukob tih dviju sila u ranom 16. st. On prepoznaje tursku prijetnju, ali odbacuje zamisao da bi papinstvo trebalo preuzeti vodeću ulogu u obrani od otomanskog nadiranja. Zajedno sa sljedbe-nicima Luthera, koji stupaju na scenu u Njemačkoj, on se priklanja caru kao jedinomu vođi Zapada. Marulić se, naprotiv, koristi Ezopovom basnom na drugačiji način. Najprije prikazuje neprijateljstvo miša i žabe, koji predstavljaju zapadni svijet, a onda identificira pticu grabljivicu kao prijeteće Turke, koji se približavaju njegovoj domovini. Tako postupa u dva svoja teksta: u pjesmi Protiv nesloge kršćanskih vladara i u Poslanici papi Hadrijanu VI. U tome se podudara s piscima onodobnih europskih pamfleta, jer i on, poput Erazma i drugih, govori o Turcima kao o novim barbarima: ovi predstavljaju nevjerništvo (ne krivovjerje). »Nevjera« je ključni pojam u Marulićevim književnim djelima. Njegova uporaba u kontekstu antiturcica u ovom se radu tumači na temelju brojnih izvadaka što ih je o tom pojmu pisac prikupio u svojem Repertoriju. Marulić ostavlja otvorenom mogućnost da se njegov pogled na islam protumači kao da bi ovaj možda bio neka vrsta kršćanskoga krivovjerja. Pitanje krivovjerja ima veliku ulogu u suvremenom sporu oko Reuchlina i židovskih knjiga, koje su po nekima bile krivovjerne i stoga ih je trebalo spaliti. Kao i drugi europski pisci, i Marulić otomanskoga poglavara zove »turskim carem«, analogno caru Svetoga Rimskog Carstva njemačke narodnosti. U pogledu turske prijetnje Marulića najviše brine nedostatak sloge među kršćanskim vladarima. Miš i žaba, kao predstavnici Zapada, moraju se ujediniti protiv ptice grabljivice. U pokušaju da potakne rimskoga papu, Marulić Turke opisuje kao nevjernike, kao muhamedansku zvijer i grabežljive vukove, uvodeći tako i druge metafore opasnih životinja. No središnje mjesto u njegovu pozivu papi zauzima slika miša, žabe i grabljivice iz Ezopove basne. Sasvim različito od drugih europskih pisaca, koji možda pojednostavnjeno pišu o turskoj prijetnji kao o »Božjem gnjevu« što snalazi kršćanski svijet, Marulić lamentira zbog nesloge među kršćanskim nacijama, videći upravo u njoj uzrok Božjemu gnjevu. Dok se u doba rane reformacije – osobito kod Huttena i drugih njemačkih sljedbenika Luthera – papinski autoritet i vodeći položaj u borbi protiv Turaka dovodi u pitanje, Marulić tijekom čitava života ostaje uvjeren da bi papinstvo trebalo izvršavati pripadajuću mu predvodničku zadaću u obrani od turske prijetnje

Polyglot Humanism in Germany circa 1520 as Luther's Milieu and Matrix: The Evidence of the "Rectorate Page" of Crotus Rubeanus

L’humanisme polyglotte de la première partie duXVIe siècle constitue le milieu de Martin Luther et les conditions formatrices de sa théologie biblique. Ce contexte est illustré de manière succincte par un document connu comme «la page du rectorat de Crotus Rubeanus», qui date du mois de mai 1521. Ce document commémore l’achèvement du terme de Crotus en tant que recteur de l’université d’Erfurt. Dix-sept humanistes polyglottes s’y trouvent représentés, dont Luther

In Search of an Explanation for the Suffering of the Jews: Johann Reuchlin's Open Letter of 1505

In 1505, the humanist Johann Reuchlin (1455-1522) published a booklet titled Doctor iohanns Reuchlins tütsch missiue, warumb die Juden so lang im ellend sind (Johann Reuchlin’s German-language open letter [discussing] why the Jews have been in “exile” so long). One may debate whether or not Reuchlin’s “German open letter” is to be understood as merely repeating the “conventional view that they [the Jews] were suffering for the sins of their forefathers who had mur-dered Jesus.” However, such an interpretation is a far too simplified summary of this rather unusual, “somewhat mysteri-ous tract.” Reuchlin felt sincere concern over the continued suffering of the Jews and sought to understand it for many years

Martin Luther on Deësis: His Rejection of the Artistic Representation of "Jesus, John, and Mary"

At times, Reformation scholars and art historians are confused about Luther's attitude toward the visual arts which depict saints as intermediaries between God and humanity. Rarely do they thematize the issue in relation to the deësis, i.e. Christ enthroned, with Mary and John the Baptist as intercessors. After a review of the wide-spread motif of the deësis, light is being shed on Luther's statements of the 1530s which reflect his rejection of the motif